STRADALNICI POTRESA U LABIRINTU HRVATSKOG PRAVOSUĐA

Tekst: Marko Bonifačić

Foto: Sandra Simunović/PIXSELL

„Bilo je to godine dvijedvadesete (2020.), kad su našu Hrvatsku, stigle nesreće…“. Dogodila nam se nesretna korona, pa onda još i razorni potres(i). Jadni ljudi puno su otrpili. Pokušavali su se pribrati i snaći u seriji nevolja.

Odmah nakon potresa u Zagrebu 22. ožujka 2020. oko 500 stradalnika potresa, kojima su njihove kuće i zgrade bile teže oštećene (žute i crvene oznake) privremeno se smjestilo, po mobilizacijskom nalogu  javnih vlasti i na njihov poziv, u Studentskom domu Cvjetno naselje. Tretman tih stradalnika potresa potom bio je pristojan.

Međutim, već krajem proljeća počele su naznake huškanja („što bi oni htjeli“, „ima ih i koji se švercaju“, „rentijeri i bogataši iz Centra“, „ogorčeni studenti pitaju kad će opet moći u studentski dom“, „treba da se iselite natrag u svoje nekretnine“) itd.

Nakon parlamentarnih izbora u ljeti 2020. neformalna pozivanja „iselite se“ su učestala, o čemu postoje i tv zabilježena svjedočanstva. Grad Zagreb se nije potrudio ubrzati iselenje više stotina svojih bespravno (ili „dogovorno“?) ilegalno useljenih u gradskim stanovima. Što bi omogućilo zamjenski smještaj (legalnim) stradalnicima potresa u StuDomu Cvjetno. Nastao je spontani grassroots pokret građana stradalnika potresa. Radi očuvanja njihovog ljudskog prava na dom, minimuma socijalnog standarda i stanovanja. Poduzeta je multidiskurzivna akcija osvješćivanja javnosti. Jedan pravac akcije bio je pravni, pravosudni, sudski, traženje sudske zaštite ljudskog prava na (zamjenski) dom, minimuma socijalnog standarda i stanovanja, usmjeren prema sudovima. O tome će u nastavku najviše biti riječi.

PETICIJA/ZAHTJEV SUDU ZA ZAŠTITU LJUDSKOG PRAVA NA DOM STRADALNIKA POTRESA I DRUGE GRASSROOTS AKCIJE

19. i 20. srpnja 2020. godine, na stranicama hrvatskih portala objavljena je peticija stradalnika potresa smještenih u Studentskom domu Cvjetno naselje. Obavještava se javnost, traži se od javnih vlasti, ali i od Općinskog građanskog suda (OGS) u Zagrebu, zaštita ljudskog prava na dom stradalnika, i ostalih socijalnih ljudskih prava. To uz navođenje činjenica, stanja stvari, argumentacije, dokaza (mahom izjava javnih dužnosnika), čak pozivanjem na međunarodnu sudsku praksu socijalnog stanovanja Irene Grootboom. Peticiju je potpisalo, dajući potrebne osobne podatke i statuse, oko 20-tak stradalnika. Prvopotpisnik peticije je bio autor ovih redaka. Peticija je poslata odmah e-mailom na OGS Zagreb. Već 21. srpnja 2020. predata je i na prijemni ured OGS Zagreb (Ovr-1889/20). Iako pisana u diskurzivnom modu javne peticije, ista je imala sve minimalne pretpostavke za zahtjev sudu za hitnu privremenu mjeru u ovršnom postupku, radi vjerojatnosti i nastupa nenadoknadive štete mogućim izbacivanjem iz smještaja u Domu, „u ništa“. Ovdje se radilo o ljudskim pravima. Jedan broj stradalnika oklijevao je potpisati peticiju. Istog dana zatražena je od nadležnog ureda Grada Zagreba i besplatna pravna pomoć, radi moguće potrebe daljnjeg zastupanja pred sudom i radi oslobađanja od mogućih sudskih pristojbi. Glas se o slučaju počeo širiti i medijskim prostorima te prostorima socijalnih mreža.

Međutim OGS u Zagrebu, te Ured za besplatnu pravnu pomoć Zagreba počeli su se iščuđavati: „Što to oni traže“, „po kojem je to zakonu, kojem paragrafu“, „nije napisano u valjanoj formi niti na obrascu“ itd. Počela je sudsko-birokratska „šetnja“: „Z’rende“, „u đir“, „amo-tamo“…

Za slučaj je postalo zainteresirano sve više tv mreža, novina, portala, pa i društvene mreže. Uvidjevši kamo idu stvari, a to je bilo „riješite ih se – po nekom postupovnom pravilu“, i „pazi tako da ostanemo postupovno nevini“, prvopotpisnik zahtjeva/peticije sudu, e-mailom je ubrzo poslao dopunjeni, još više formalno strukturirani zahtjev. Potom su još dvije stradalnice L.L. i S.B., također podnijele formalni i strukturirani zahtjev sudu, za istu stvar (Ovr-2029/20). Što se riješi njima bit će mjerodavno i za ostale, „jedan za sve…“

UZALUD VAM TRUD SVIRAČI PRLJAVOG KAZALIŠTA – NEUSPJEŠNO IZUZEĆE PREDSJEDNICE SUDA UZ SANKCIJE ZA GNJAVATORE NA SUDU

Već dan nakon podnesenog zahtjeva 22. srpnja 2020. prvopotpnisnik zahtjeva i stradalnica L.L. pristupili su osobno u OGS Zagreb u radnom vremenu suda i zatražili prijem u predsjedništvu suda. Željeli su, zbog hitnosti, ustanoviti kome je dodjeljen predmet. Poštivajući sve mjere i protokole, međutim, moguće su neobičnim zahtjevom uznemirili jednu očito poslom i telefonima zatrpanu sekretaricu. Ona je potom izašla iz utvrde/zigurata predsjedništva suda na 5. katu OGS- u Zagrebu, te uručila je stradalnicima cedulju sa imenom nadležne savjetnice (ne i suca!). Ali je istovremeno pozvana i pravosudna policija. Koja je odredila stradalnicima potpisnicima zahtjeva, da će ih tada prepratiti do izlaza sa suda. Prilikom proslaska 5. katom suda, u radnom vremenu, kraj sobe sada nadležne savjetnice, prvopotpisnik je rekao „ah, evo ovdje je savjetnica, možemo li do nje“ i okrenuo glavom prema zatvorenim vratima. Međutim ga je jedan od dva pravosudna policajca (lagano) odgurnuo rukom u rame i rekao „idite na lift pa van suda“. Drugi dan je prvopotnisnik i stradalnica L.L., oboje inače penzioneri, ipak uspio, uz pravosudnu stražu, pristupiti u sobu savjetnice. Tada su dotični potpisnici uočili da im se zahtjev na sudu rješava traljavo i prvenstveno sa naumom „riješite ih se – po zakonu“. Umjesto meritornog postupka, bez da se uopće prejudicira odluka, ili čak traženja nadopune, ako nešto ne bi bilo jasno,stradalnici su „zaradili sankcije“ tj. pratnju pravosudne policije. Pristup sudu kao temeljno ljudsko pravo? Uskrata pravosuđa?

TUTTI FRUTTI PREDSJEDNICA SUDA

Prvopotnisnik zahtjeva je potom e-mailom, na Dan Sv. Roka „pučkog odvjetnika i u kugi pomoćnika“ 16. kolovoza 2020. osobno bio zatražio izuzeće predsjednice OGS Zagreb sutkinje Jadranke Liović također još i uredujuće sutkinje u predmetu. To glede predsjednice zbog pristranosti, pokušaja opstrukcije, „pakovanja“ pravosudnom policijom, ali i nekompetentnosti i nesposobnosti predsjednice. Vidljive čak i u prethodećem razdoblju proljetnog pravosudnog lockdowna (mjere Ministarstva pravosuđa od 16. ožujka 2020) kada OGS u Zagrebu jednostavno nije funkcionirao par mjeseci. Nezavisni suci su tada, iz inače sigurne zgrade suda, pretežnim dijelom pobjegli na internet, da navodno rade od kuće (rezultate rada nitko nikad nije iskontrolirao). Nije održana nijedna rasprava pa ni one hitne koje su se trebale održati. Brojni podnesci sudu, za koje se inače čak tražilo da se šalju e-mailom, su neobjašnjivo nestajali (dio sudskog spisa?). Neki bili potraživani i nalaženi par mjeseci nakon lockdowna, a neki su jednostavno nestali u bespućima ladica suda, „iscurili“ (valjda do sudskog kontejnera u dvorištu). Ni zahtjev za izuzeće podnesen e-mailom nije se odmah stavio kao „prava stvar na nadležno pravo mjesto“ (Aerodrom). Nego je nakon (kraćeg) lutanja internetom i bespućima sudskih ladica, također pronađen, intervencijeom zahtjevatelja. Da li se je čelnica suda osjetila kao Tutti Frutti kad pjeva: “Ti me uzbuđuješ, ti me izluđuješ, izluđuješ me opasno, to više nije normalno…“

Ured za besplatnu pravnu pomoć Zagreb inzistirao je da svaki potpisnik zahtjeva sudu mora doći osobno u ured u Ivanićgradsku, ili da pošalje poštom „popunjeni formular“. „Formular“ je popunio tek prvopotpisnik. Potom je Ured od prvopotnisnika zatražio „nadopunu“, pa održao čak ročište, a onda je zahtjev za besplatnu pravnu pomoć odbacio rješenjem, jer „da se ne može tražiti više oblika pomoći“ itd… Piši propalo pravnu pomoć.

PROMJENA DISKURZIVNOG TEŽIŠTA PRIJEPORA – MEDIJI UMJESTO HIPERFORMALISTIČKOG SUDA

U međuvremenu je na lice mjesta, umjesto sudaca i referenata, izašlo i to višekratno, nekoliko televizija, portala i novina. Jedna televizija, kao i jedna novina ujedno portal, je pokušala preusmjeriti naraciju sa problema stradalnika na „ogorčene studente“. Koji, eto, čekaju da se sa novom školskom godinom usele u Studentski dom (gdje je bilo sve manje stradalnika, tada oko 300, iako Dom ima kapacitet 1.500 mjesta za studente – koji su baš bili izbačeni po mobilizacijskom nalogu javnih vlasti na dan potresa 22. ožujka 2020. Inače, ukupni kapaciteti Studentskog centra u Zagrebu imaju oko 7.000 mjesta, doduše studenata se javilo 10.000. Pa kome je sada „zasmetalo“ 300 stradalnika u 2 paviljona (od 6) i gdje „fali“ i  zašto, vidi se već  iz brojki… Nakon toga pokrenuli su se političari, donesene su odluke o ponovnom zaprimanju zahtjeva za subvencije stanovanja (izvan Doma), ili za drugi način razrješenja situacije. Pa je i donesen Zakon o obnovi. Sretnu vijest donošenja Zakona su došli priopćiti u Dom Cvjetno stradalnicima ministar graditeljstva i imovine Horvat i zamjenica Gradonačelnika Olivera Majić. No susret baš nije protekao u srdačnom tonu…

Tako da se težište rasprave o problemima zagrebačkih stradalnika u javnom smještaju pomaknulo vrlo očito, sa suda, na medije, javnost, time i na politiku. Storytelling ove priče pak nije mogao izbjeći poziciju stradalnika, uglavnom slabijeg socijalnog stanja, oštećenih potresom, s jedne strane, zatim javnih vlasti koje je dosta zakašnjelo, reaktivno, i uz nedostatnu komunikaciju, a kamo li suodlučivanje, te s druge strane ružni lik sudskog birokratiziranog nedodirljivog hiperformalizma i neosjetljivosti sudstva. Politika je ovdje imala više sluha. Javnost je bila na strani stradalnika (vidljivo npr. po komentarima na društvenim mrežama i portalima).

UMJESTO IZUZEĆA DOBILI PRAVOSUDNU PRATNJU

OGS u Zagrebu je glede 20-tak potpisnika zahtjeva vratolomnom brzinom („o ljudi moji, ma je li to moguće?“) već nakon par dana 23. srpnja 2020. odbacio sve zahtjeve. Pritom diskurzivno jednostavno prešutivši najvažniji dio zahtjeva, a temeljeći odbacivanje na formalnim razlozima „tko su potpisnici“, „što vi zapravo tražite“, tako da je 12 zahtjevatelja jednostavno izostavljeno. Prvopotpisnik zasebno, te potom stradalnice L.L. i S.B., su uložili žalbe. Žalbe su odbijene na drugostupanjskim županijskim sudovima, iz razloga formalnih nedostataka (rješenje ŽS Dubrovnik Gž-Ovr-310/20 ima rekordnih tričetvrt stranice obrazloženja od čega je 80 posto reproduciranje postupka i brojevi Narodnih novina, zakona, te potom ŽS Zagreb Gž Ovr -1500/20). Gdje je tu ljudsko pravo na obrazloženu sudsku odluku, poštenost postupka?

Županijski sud u Zagrebu po predsjedniku Turudiću (Su-821/20) odbio je zahtjev za izuzeće predsjednice OGS Zagreb Jadranke Liović Merkaš, jer da „nije stavljen ni jedan razlog pristranosti“. Inače, prvopotpisniku i tražitelju izuzeća, ali i stradalnici L.L., pratnja pravosudne policije „sankcije“ uslijede svaki put kad navrate na sud, što traje sve do danas, što je bio i jedan od razloga izuzeća. Nikom  ništa. „Moj dilbere što se šećeš…“

ŠTO SE USPJELO U PRIJEPORU A ŠTO SE NIJE USPJELO SA SUDOVIMA I ZAŠTO

U međuvremenu je uslijedilo 14-15. rujna 2020., uz pratnju autobusa, medija, nešto policije, sporazumno preseljenje oko 200 preostalih stradalnika potresa iz smještaja u Studentskom Domu Cvjetno u Hostel Arena, koji je za tu priliku mobiliziran. Stradalnici su potom javno potraživali i pismena rješenja o smještaju, povodom njihovih ranijih zahtjeva, radi minimuma izvjesnosti i pravne sigurnosti, čemu nije udovoljeno. No izjavljena su višestruka jamstva ministra, Grada, pozivom na zaključak vlade i popisnu listu stradalnika. Smještaj stradalnika traje sad već ukupno preko godinu dana i po kvaliteti jest zadovoljavajući. Doduše, čini se, unilateralnom milošću javnih vlasti, a do kada? Ipak, “budimo realisti nemojmo tražit nemoguće!?“

Može se zaključiti da grassroots spontani pokret zagrebačkih stradalnika potresa smještenih u javnom smještaju, radi zaštite njihovog ljudskog prava na (zamjenski privremeni) dom i na miminum socijalnih ljudskih prava i stanovanja jest uspio. Ali medijski, pa i politički. Sudski nije se uspjelo baš ništa. Zašto?

Pokazale su se već od prije postojeće, a zbog nesretnih događaja korone i potresa sada puno jače istaknute, brojne mane hrvatskog sudstva (šire pravosuđa, uključivši i besplatnu pravnu pomoć).

Vidi se, nije se još pojavio hrvatski sudac Baltasar Maria Garcon, koji je hrabro bio određivao naloge za uhićenje Pinocheta. A niti hrvatska Erin Brockovich. Jednostavno zato što to pretpostavlja odgovorno i nezavisno sudstvo, i suce „visoke jablane“ (Tin Ujević), koji su u stanju prepoznati problem. Makar i po žalbama. I onda odgovorno, pravno, prije svega meritorno, a ne hiperformalističkim izmotavanjima, ili ignoriranjem, suočiti se s njime. Na taj način rješavati društvene konflikte, a ne ih umjesto toga dodatno generirati.

TRAŽITELJI AZILA U BOLJEM POLOŽAJU OD STRADALNIKA POTRESA

Sudstvo koje nije u stanju prepoznati što sudionici traže od njega, osim možda u slučajevima kamatarskih ovrha kamata koje su kumulirane još 2000-tih u iznosu 15 posto godišnje, ali to je „po zakonu“, ili nekih hiperljudskih prava npr. gender identiteta, ili migranata, postaje nepotrebno i samo sebi svrha. Kad se potpisnik zahtjeva na Uredu za pravnu pomoć bio pozvao u obrascu dodjele pomoći na status „tražitelj azila“ (kojima se ne provjerava imovino stanje niti se postavljaju pitanja – „ono sve što znaš o meni“ Arsen), ustvrdivši „ja sam sada prognanik u vlastitoj zemlji“, odgovoreno mu je: „To nije po zakonu“. Prvopotpisnik se bio pritužio i na Ministarstvo pravosuđa, ali dalje od porte i telefona nije dospio. Odgovor je bio „nismo nadležni za neovisno sudstvo“.

FIAT HRVATSKO FARAONSKO PRAVOSUĐE PEREAT MUNDUS

Neka živi hrvatsko neovisno pravosuđe neka propadne svijet! Stradalnik Cankarov Sluga Jernej ipak izborio se za svoju pravicu! Ali ne na hrvatskom neovisnom sudu. Ostale su sankcije praćenja po pravosudnoj policiji „pomilovanja neće biti, jer ona tako hoće…“Tako se Foucaultovski disciplinira puk. Da ostanu ekskluzivne SuperLige i Premiershipi na  pozicijama („neizbornost sudske dužnosti“ itd), a onima koji su izvan toga „daj što daš“…

„To je nama naša borba dala…“

NEDODIRLJIVOST HRVATSKE PRAVOSUDNE SUPERLIGE I NEKE NOVE PERSPEKTIVE

Birokratizam, ekskluzivnost i nedodidrljivost te nezamjenjivost hrvatskih SuperLiga nije problem samo u hrvatskom neovisnom pravosuđu (sudstvu).

Što je sa obnovom nakon potresa? Koliko isprava je, barem prvih mjeseci, trebalo skupiti, da se podastru birokratima, koji podatke inače uglavnom imaju, ili bi bar već sveprisutnom digitalizacijom mogli imati? Zar se baš moralo ovjeravati izjave kod javnog bilježnika? Koliko je kuća i zgrada obnovljeno do sada od potresa, više od godinu dana nakon prvog potresa u Zagrebu? Potom i na Banovini? Ali od državnih potpora naše države, a ne od samoorganizacije vlasnika!? Je li kontejner nečija sudbina za dulje vrijeme? Kako ide sa korona mjerama, korona cjepivima i sa cijepljenjem zadnjih nekoliko mjeseci? Funkcioniraju li i tu digitalne platforme, ili to ide kao u lockdownu na OGS u Zagrebu „program tvog kompjutera“ Denis&Denis?

„Sizifa treba zamisliti sretnim“ napisao je filozof egzistencije i besmisla Albert Camus u zadnjoj rečenici „Mita o Sizifu“. Vice Vukov zapjeva„… mora nekad poslije tuge vjetar nosit naše lađe…“ Ajmo, treba mobilizacija…