SHZ: SPC KONTINUIRANO FUNKCIONIRA PO OBRASCU POPA ĐUJIĆA

Tekst: SHZ

Foto: L. H.

Srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin  već prethodnih godina u sredstvima javnog priopćavanja izjavljivao je da je pitao umirovljenog hrvatskog generala Antu Gotovinu “da li je ustaša i da  on i nakon tri godine nije smogao snage reći da nije ili da jeste, a i da će predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u Hrvatskoj na prosvjedima dočekati ustaše”.

Također, Vulin kad je zadnji put boravio u Šibeniku na ustoličenju dalmatinskog episkopa SPC-a pred hrvatskim sredstvima informiranja je lagao navodeći da je u Hrvatskoj bio građanski rat. Prethodno prije posjeta Šibeniku Vulin je  boravio i u Pakracu zajedno s SPC-om kada se raspričao da se Srbija naoružava zbog Hrvatske.

Evo opet na scenu stupa srpski ministar obrane Aleksandar Vulin, kada  komentira zabranu ulaska jedanaestorici srpskih vojnika u Hrvatsku na sebi svojstven način. “Pavelićevi sljedbenici ne žele da se Srbi sjećaju i učinit će apsolutno sve da spriječe da se Srbi okupe čak i oko sjena Jasenovačkih mučenika. Hrvatska država bi se za ovo morala ispričati. Hrvatska država bi morala reći da ona s ovim nema ništa, i ako ima nešto s tim, da objasni kako je moguće da sprječavaju ljude da odlaze na jasenovačke grobove i da su oni službeno pozvani od strane Episkopa pakračko-slavonskog Jovana Ćulibrka. Bi li ovo učinila bilo koja druga zemlja u Europi? Koja bi to zemlja na svijetu zabranila, recimo Židovima, da odu do Auschwitza? Koja bi to zemlja na svijetu učinila ako nije sljedbenica fašističke Pavelićeve ideologije?”

Ovo nema nigdje u svijetu da pod maskom duhovne instituicije Srpska praovoslavna crkva poziva u Hrvatsku oružanu silu Srbije u kombinaciji: časnik, dočasnik, kadeti, vojnici, što je vidljivo da radi po šablonama propale im Jugoslavije i Velike Srbije.Srpskoj pravoslavnoj crkvi, što se i pokazalo na terenu, duhovnost je samo pokriće, kojom bi se trebala prije svega baviti. Stoga je prozrijeta, tj. nametnula se u srpskom orkestru kao prva violina s ciljem porobljavanja i eksploatiranja naroda u okruženju Srbije. Srpska pravoslavna crkva kao „duhovna institucija“ i više je za osudu kada pod takvim nazivom perfidno i neprirodno potiče svoj narod protiv života drugih naroda, koja se zbog svjetovnih koristi služi pogubnim stilom protiv čovjeka. Dakle, Srpska pravoslavna crkva po formi i sadržaju u funkciji je Srbima kao obična svjetovna stranka, čije su vođe zamagljene navodnom duhovnošću, dok ulaze u tuđa dvorišta, doslovce kao što je radio i pop Đujić. Njih nije briga što pijani i drski, u tuđim kućama samo razbijaju tuđe, kao što su činili Hrvatima i neki drugi okupatori. To najbolje potvrđuju ratovi koji su se uvijek vodili na hrvatskom teritoriju, što na Zemlji uljezima dozvole samo naivni narodi.

Hrvatska vlast i vlasti uopće su po preuzetim dužnostima odgovorne, kao i pojedinci, kada naprave nedjelo protiv općeg dobra. Dakle Hrvatska, tj. hrvatska vlast, odnosno pojedinci koji su u funkciji institucija države, dužni su zastupati hrvatski narod, a po preuzetim dužnostima su i odgovorni. Ukoliko nosioci hrvatske vlasti nisu sposobni da to čine prema hrvatskoj specifičnosti na hrvatskim prostorima, onda to trebaju činiti po uzoru urednih država koje su poticajne, u suprotnom su odgovorni kada se narušava opće dobro.

Evo tko je SPC. Iz knjige Ljubice Štefan, „Mitovi i zatajena povijest“, Zagreb,1999., str. 80., 81., 82., 86., 88., 90., 91., navodimo:

„Srpska pravoslavna crkva je zapravo svojevrsna politička stranka, velikosrpska i čak rasistička, a pastoralni rad, dušebrižništvo su u njoj potpuno zanemareni. Uoči Drugog svjetskog rata u Srbiji je bujao i razbuktavao se anitisemitizam, pri čemu su glavni generatori bili fašistička stranka „Zbor“ Dimitrija Ljotića i visoki crkveni velikodostojnici, kao i crkveni tisak. Uzor i ideal za Ljotića bio je vođa Trećeg Reicha, kojega je veličao. Veliki broj pravoslavnih svećenika bili su vrlo aktivni članovi „Zbora“. Najistaknutiji među njima bio je glavni ideolog pravoslavlja i antisemitizma u srpskoj crkvi episkop Nikolaj Velimirović, koji je već 1934. godine dobio od Hitlera odličje. Vjerojatno u znak zahvalnosti on je 1935. u svojoj knjižici o sv. Savi pisao: „Mora se odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi, koji je u XX veku došao na ideju Svetog Save i kao laik poduzeo u svom narodu posao koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju“. Nekoliko godina kasnije 1939.-on javno propovijeda rasizam. „Mi smo ljudi arijevske rase, kojoj je sudba dodelila počasnu ulogu…da plemena slabije rase i niže vere ne bi…“. U „Glasniku Srpske pravoslavne patrijaršije“ nisu bili rijetki slučajevi ovakvog pisanja o Židovima: „Jevreji su neprijatelj lukav kao zmija i opasan“. U tom listu objavljene su i ove izjave tadašnjeg patrijarha Varnave dane njemačkim novinama 1937. godine: „ Fuhrer vodi borbu koja služi na korist celom čovečanstvu“, „Bog je poslao nemačkom narodu jednog dalekovidnog Fuhrera. Mi verujemo njegovoj iskrenoj reči.“ Nešto prije toga Varnava je nazvao sovjetsku vlast „židovskom varaličkom bandom“.

Zahvaljujući zdušnoj suradnji svih srpskih vlasti i policije s Nijemcima, esesovac Harald Turner već je sredinom 1942. godine izvjestio: „Srbija (je) zemlja u kojoj je pitanje Židova i Cigana riješeno.“. Franz Rademacher iz nacističkog Ministarstva vanjskih poslova javio je: „Židovsko pitanje u Srbiji nije više akutno, sada samo preostaje da se riješe zakonska pitanja koja se tiču imovine“. Šef njemačke službe sigurnosti u Srbiji  A. Schafer pohvalio se: Beograd-jedini veći grad Europe očišćen od Židova, postao je Judenfrei“. Podsjetimo na povijesnu činjenicu: neslavno prvo mjesto u Europi u genocidu nad Židovima Srbija je zauzela samo tri mjeseca poslije sastanka Reinharda Heydricha, šefa njemačke službe sigurnosti, Heinricha Eichmanna, šefa specijalnog odijela za Židove održanog 20. Siječnja 1942. Godine na jezeru Wansee kraj Berlina, kada je donijeta odluka da se (tek!) pristupi „ konačnom rješenju židovskog pitanja“.

Židove u Srbiji nisu hvatali i ubijali samo Nijemci, nego i srpska policija, Nedićevi dobrovoljci i četnici. Većina srpskih Židova ubijena je u logorima Banjica i Sajmište. Nijedan Židov nikada nije uspio pobjeći iz logora. Najveći dio srpskih Židova ubijen je u logoru Sajmište.  Pretpostavlja se da broj žrtava najmanje 11.000.

Nije uopće poznato da je itko od pravoslavnih svećenika u Srbiji spasio ma i jednog Židova ili bar to pokušao, ali su neki od njih nerijetko u svojim propovijedima otvoreno izražavali antisemitske stavove, huškajući tako svoju pastvu protiv Židova. A mitropolit Josif, kao poglavar srpske crkve, u ratno vrijeme mirno je stavio svoj potpis ispod naredbe da je Židovima zabranjen prijelaz u pravoslavnu vjeru, iako bi to za njih bila slamka spasa. Tri episkopa prva su stavili svoje potpise na „Apel srpskom narodu“, kojim intelektualna elita Srbije, njih preko 500, kolovoza 1941. godine javno izražava podršku okupatorima i kvislinzima, što je jedinstven slučaj u Europi u tom ratnom vihoru“.

Zadar, 8. rujna 2019.  –  STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA