PRIOPĆENJE PREDSJEDNIČKE KANDIDATKINJE IZ RF POVODOM TRAGIČNE POGIBIJE HRVATSKOG VOJNIKA U AFGANISTANU

Tekst: K.P.

Foto: RF

Nekad smo predvodili Nesvrstane – danas ginemo za tuđe geopolitičke interese

Smrt hrvatskog vojnika Josipa Briškoga uz cinične poruke državnog vrha koje se svode na to da je žrtva očekivana i da su je oni spremni prihvatiti – još je jedno upozorenje da sluganski političari – ministar obrane, predsjednica države i premijer – državu vode za tuđe interese, a ne interese svoga naroda.

Članstvo u NATO-u, svi ti slugani jednoglasno tvrde, navodno nam koristi, jer, kažu, tim smo članstvom sigurniji. No, stvarnost je upravo suprotna – služenju NATO-u služimo provođenju militarističke i nedemokratske uglavnom američke vanjske politike, a onda i politika drugih velikih zapadnih sila, za čiju korist ginu naši vojnici. Članstvo u NATO-u uopće ne znači da bi njemačka vojska primjerice, došla štititi Hrvatsku u slučaju napada (NATO je sustav kolektivne obrane), a da ne govorimo da se tim članstvom automatski otvaramo za terorističke napade i to nije samo teoretska mogućnost. Sjetimo se terorističkog napada u Rijeci 1995. godine, prvog islamističkog udara na evropskom tlu, koji je bio izravna reakcija na to da je Hrvatska SAD-u izručila istaknutog člana egipatskog sunističkog pokreta.

Već tretman naših političara dovoljno govori o karakteru tog neravnopravnog odnosa. „Našeg”  ministra u posjeti u Afganistanu prošle godine nije imao vremena primiti nitko viši od zamjenika (!) zapovjednika NATO misije u kojoj sudjelujemo, koji nam pak sad preko glasnogovornice daje packe zbog objavljivanja karte koja pokazuje gdje su vojnici napadnuti. Naši su pak zrakoplovci tamo bili u sastavu “Rotary Air Advisory Team”-a. Na sjeveru Afganistana – gdje je drugi dio hrvatskih vojnika – ipak je neko ministra primio valjda zato jer je taj dio pod zapovjedništvom nama bliže Njemačke. No najvažnije je da je „naš” ministar u Afganistanu otvorio kapelicu sv. Antuna koja je uz to i blagoslovljena, da ne bi bilo greške. Ukratko, nekad smo predvodili Pokret nesvrstanih, danas „služimo” svoje živote Amerima i Njemcima.

Sluganski političari (i tu nema razlike HDZ/SDP i pripadni sateliti) kod kuće pak tvrde da nemamo novaca da bismo bolje živjeli. Nemamo za penzije iako 52% penzionera živi na rubu siromaštva, nemamo novaca za bolje plaće, iako su one među najnižima u EU, nemamo novaca za nova radna mjesta i za sve mlade ljude koji iseljavaju ili rade prekarne poslove… Ali novca ima za NATO misije.

Za svakog vojnika u Afganistanu samo do 2010. već je utrošeno oko 450.000 kuna. Prošle smo godine samo članstvo u NATO-u platili više od 31 milijun kuna, a članice imaju za cilj da se minimum 2% proračuna svake članice u budućnosti izdvaja za obranu – inače za kulturu mi tošimo manje od 1% BDP-a (U Jugoslaviji se za kulturu trošilo oko 5%).

Hrvatska za obranu troši oko 5 milijardi kuna godišnje (no kad se uključe i mirovine bivšeg djelatnog osoblja, što naša vlada ne računa to se diže na 6,5 milijardi). Pri ulasku u NATO je jedan od argumenata za taj Savez bio i taj da bismo samostalno morali imati puno više vlastite vojske i izdvajati puno više – oko 3% BDP-a za obranu (a već sad skoro izdvajamo 2%).

Savez u koji smo ušli bez referenduma, za neke EU zemlje čini se nije nužan – niti Austrija, Švicarska, Irska, Švedska i Finska nisu u NATO-u.

No „naši” političari tvrde suprotno. (Pri tome se ne treba zavaravati da bi SDP bio bolji slugan od HDZ-a i pripadajućih satelita – sjetimo se samo tragikomičnog vojnog „mimohoda” za Milanovićeve vlade u kolovozu 2015. kada je asfalt na Vukovarskoj aveniji izrovan „gusjeničnim” tenkovima.)

U tome glavnu riječ vodi aktualna predsjednica koja je predvodnica trenda militarizacije društva, zagovaranja izdašnog financiranja vojske, poticanja kupovine oružja, skupih vojnih aviona, jačanja uloge Republike Hrvatske u NATO-u i poticanju sudjelovanja i još izdašnijeg financiranja vojnih misija. Uz nedavni srećom propali dogovor za kupnju izraelskih zrakoplova za 3 milijarde kuna, za koji se zalagala, predsjednica je zagovornica i izravnije militarizacije – sjetimo se kako je u prvoj predizbornoj kampanji najavljivala i obavezni vojni rok – ali je na njega, srećom, zaboravila.

Ipak, uz aktivnosti ministra obrane, puzajuća militarizacija odvija se kroz škole i vrtiće koji su doživjeli najezdu sadržaja vezanih uz vojsku i promociju vojske – a osim škola i vrtića (gdje predsjednica pita djecu „tko želi biti hrvatski vojnik” dok svoje dijete šalje na Harvard) vojska se istaknula i „Danima otvorenih vrata” gdje se djeca penju po tenkovima, a u ruke im se daju puške kako bi se valjda na njih naviknula. Iako je razlog priključivanja vjerojatno i materijalni (vojnici u Afganistanu po jednoj rotaciji koja traje 6 mjeseci mogu zaraditi i do 20.000 eura) militaristička indoktrinacija sigurno ima učinka na izbor zanimanja.