MILANOVIĆ USTAVNOM KRIZOM UGOŽAVA STABILNOST HRVATSKE
Tekst: Vjekoslav Krsnik
Foto: N1
Nema nikakve dvojbe da je posljednjim protuustavnim potezima Zoran Milanović kao predsjednik Republike koji bi se po članku 94. Ustava trebao brinuti “za redovno i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti” ozbiljno prekršio te temeljne ustavne zadaće i kao najviši državni dužnosnik doveo u pitanje upravo stabilnost same države. Treba podsjetiti da tinjajuća ustavna kriza traje već godinama, a pretvorila se gotovo u normalnu političku svakidašnjicu sukobom oko njihovih ovlasti predsjednika Republike i predsjednika Vlade. Oni kao izdanci dviju komunističkih obitelji nemaju nikakve veze sa stvaranjem hrvatske države, ali su zahvaljujući nedorečnom političkom sustavu uobličenom u Mesićevsko-račanovskom Ustavu na krvi svojih vršnjaka koji su pobijedili velikosrpsku agresiju u novostvorenoj državi Hrvatskoj zasjeli na dva najvažnija položaja u državi.
PRIVATNA INAUGURACIJA
U cijeloj priči do političke kulminacije je došlo odlukom Zorana Milanovića da se na listi SDP-a kandidira na slijedećim saborskim izborima. To je flagrantna povreda članka 96. Ustava koji kaže da predsjednik Republike ne može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost, te da treba podnesti ostavku na stranačko članstvo. Treba podsjetiti da je Zoran Milanović već na samoj inauguraciji najavio da će dužnost predsjednika Republike obnašati na sebi svojstven način bez obzira na predsjedničku prisegu i ustavne ovlasti. Iako je na predsjedničku dužnost izabran glasovanjem svih građana on je za razliku od svojih prethodnika Franje Tuđmana, Stipe Mesića, Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović inauguraciju organizirao za njegov uski krug političke elite, bolje rečeno kaste.
Prisežući na svoju čast on je najavio da će dužnost predsjednika Republike “obavljati savjesno i odgovorno”, a kao državni poglavar “držat će se Ustava i zakona, brinuti za poštovanje ustavnopravnog poretka, bdjeti nad urednim i pravednim djelovanjem svih tijela državne vlasti, čuvati nezavisnost, opstojnost i jedinstvenost države Hrvatske”. Svi njegovi postupci a osobito ovi posljednji dovode u pitanje njegovu čast a posebice “savjesno i odgovorno” obavljanje dužnosti predsjednika Republike. To je bio povod Ustavnom sudu da osudi najavu Zorana Milanovića da se na listi SDP-a kandidira na saborskim izborima, ali je znakovito da su četiri ustavna sudca koje je svojedobno predložio SDP glasala protiv ili su izostali, pa je to još dodatni dokaz da se država nalazi u ozbiljnoj ustavnoj krizi. Ona će se iskazati i kad se ove godine bude mijenjao sastav Ustavnog suda, jer većini sudaca istječe mandat.
Koliko je daleko otišao Zoran Milanović u sukobu s Ustavom on se protiveći se odluci Ustavnog suda poziva na svoju savjest, drugim riječima postavlja sebe u poziciju “Država to sam ja”. Doduše od takve pozicije nije imun ni njegov suparnik Andrej Plenković koji izjavom “mogu što hoću” uistinu kontrolira Hrvatski sabor umjesto da on bude pod kontrolom parlamenta jer je Hrvatska parlamentarna a ne kancelarska država.
OPTEREĆEN JUGOSLAVENSKIM NASLIJEĐEM
Bez obzira što se mnogo prigovora može staviti na račun HDZ-a odnosno njihovog predsjednika i premijera Andreja Plenkovića sama pomisao da bi u konačnici neprdvidiv Zoran Milanović mogao postati novi premijer predstavlja veliko zvono za uzbunu. Radi se o tome da SDP kao najjača oporbena stranka ni nakon tri desetljeća hrvatske državnosti još uvijek ne prihvaća Hrvatsku kao svoju državu jer je zajedno s malim ljevičarskim strankama opterećen jugoslavenskim naslijeđem. Njima čak smeta jedan od temeljnih elemenata nacionalnog identiteta kao što je Hrvatski jezik, što su dokazali glasajući u Hrvatskome saboru protiv njega, a čelnik SDP-a Peđa Grbin koji se čak ustručava jezik nazvati nacionalnim imenom nego je to za njega “naš jezik” smatra taj zakon “kretenskim”. Treba podsjetiti da je Kukuriku koalicija na čelu sa SDP-om i naravno Zoranom Milanovićem čak išla tako daleko da je mijenjala nazive ministarstava pa je tako postojeće Ministarstvo zdravstva preimenovano u Ministarstvo zdravlja.
Međutim, ono što je još gore po svim pokazateljima ta Vlada bila je dosad najgora Vlada u državi. Da ne spominjemo ranije Milanovićeve grijehe, on se s tzv. “lex Perković” grčevito borio protiv njemačkog uhidbenog naloga za izručenje dva jugoslavenska agenta umiješena u ubojstvo hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića. U njegovom mandatu Hrvatska se zadužila za dodatnih 74 milijardi kuna, najviše od svih dotadašnjih vlada. Iz tog razdoblja Zoran Milanović ostao je upamćen po izjavama što ih je kao predsjednik Vlade dao u inozemstvu. Prva je bila da je Hrvatska “slučajna država”, a druga da se u Hrvatskoj dogodio građanski rat, dakle da Hrvatska nije bila žrtva velikosrpske agresije. Nije se istaknuo ni na vanjskopolitičkom planu, jer se u pravcu rješavanja statusa bosanskohercegovačkih Hrvata oslonio na Milorada Dodika koji je svoj entitet očistio od Hrvata. Bio je spreman otići u Moskvu da bi se u povodu Dana pobjede susreo s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, ali je taj posjet pod pritiskom otkazan, jer se navodno pokvario Vladin zrakoplov. I takav Zoran Milanović kao slon u staklani s rječnikom koji više pripada birtiji nego ulici želi na idućim izborima postati novi predsjednik Vlade. To bi bio katastrofalan ishod za državu i hrvatsku naciju u četvrtom desetljeću postojanja Republike Hrvatske.
