JE LI ZAGREB GLAVNI GRAD NEPOSTOJEĆE YU?
Tekst: Vjekoslav Krsnik
Foto: Sanjin Strukic/ Pixsell
Svojedobno je predsjednik Tuđman izjavio da u Hrvatskoj ima najmanje 20 posto ljudi koji nisu željeli slobodno demokratsku Hrvatsku. Razvoj društvenog ustrojstva i političkih opcija pokazao je da je bio duboko u pravu s tim što se taj broj popeo na možda čak 30 posto. Trend odbijanja gole činjenice da je Hrvatska slobodna demokratska država članica svih važnijih međunarodnih organizacija od Ujedinjenih naroda do Europske unije i NATO-a protokom vremena ne samo da je slabio nego je jačao zbog mnogih političkih nacionalnih, socijalnih, kulturoloških i drugih čimbenika. To je sve, gledajući u širim okvirima i okolnostima, dugotrajan proces stvaranja hrvatske nacije, dakle ne narodonosno, nego političko pitanje.
NOVO BRATSTVO I JEDINSTVO
Prije šest godina objavio sam knjigu “Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena i organizacije pod njihovim utjecajem”. U uvodu sam napisao između ostaloga; “Centar tog hrvatskog novojugoslavenstva nalazi se u Zagrebu u brojnim glavnim političkim, društvenim, kulturnim, medijskim i drugim institucijama u kojima se kreira nacionalna i državna politika. Uzmimo samo za primjer medije u kojima ključne pozicije, kako u javnim tako i u privatnim medijima, vode novinari i osobe iz komunističkog režima, većinom bivši suradnici Udbe i KOS-a. Eklatantan primjer bio je do nedavno glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman, Titov omladinac i posljednji direktor komunističke TV Zagreb kojega je na to mjesto instalirao projugoslavenski Odbor za medije Hrvatskoga sabora (predsjednik Branko Vukšić), a Hrvatski sabor s novojugoslavenskom većinom sastavljenom od Kukuriku koalicije na čelu s SDP-om samo potvrdio. Vodeći tiskovni mediji, neki u 100-postotnom vlasništvu stranaca nesklonih hrvatskoj državi, također se zalažu, čak otvoreno poput „Jutarnjeg lista“ i drugih izdanja EPH-a za poticanje novog „bratstva i jedinstva“, bilo na političkoj, ekonomskoj, kulturnoj ili sportskoj razini”. Znakovito je da su tu moju knjigu odbilo promovirati čak sedam braniteljskih udruga, među kojima HVIDRA Zagreb, Sisak i “Žene u Domovinskom ratu” u Zadru, u ovom posljednjem slučaju samo dan uoči već zakazane promocije. Naravno iza te zabrane stajao je lokalni HDZ. Knjigu je odbio predstaviti svojem gledateljstvu i Velimir Bujanec i to nakon što ju je u njegovoj emisiji pokazao general Željko Glasnović, a voditelj Bujanec najavio da će je predstaviti u nekoj od idućih emisija, što se nikad nije dogodilo.
CENTAR ORJUNE
Prema tome, ono što se događa u posljednje vrijeme s izrazito agresivnim manifestacijama koje promiču i propagiraju tu agendu nije ništa novo. Posljednji popis stanovništva ukazao je na porast takvog trenda. Treba podsjetiti da je na prvom popisu stanovništva 1991. godine u slobodnoj Hrvatskoj bilo 106.041 deklariranih Jugoslavena, da bi taj broj na idućem popisu 2001. godine pao na svega 176 osoba. Od tada taj broj bez obzira koliko je beznačajan konstantno raste. Na popisu 2011. godine kao Jugoslaveni izjasnilo 331 popisanih, da bi na posljednjem popisu 2021. godine čak 942 stanovnika kao narodnost izabralo teritorijalno nepostojeću jugoslavensku.
Treba se zapitati kako je Zagreb nakon tridesetak godina u novostvorenoj hrvatskoj državi postao kolokvijalno rečeno centar “Orjune”. Ti novojugoslaveni su se u početku pritajili, ali su sustavno u okviru pshološko-propagandnog rata koji se vodi iz Beograda polako osvajali teren, prije svega u medijskom prostoru i to, kao što je to pokazao slučaj Gorana Radmana, na javnj televiji. Naravno ne treba biti posebno pronicljiv da se utvrdi kako SDP nikad nije raskristio s jugoslavenskom prošlošću pa u ključnim izbornim kampanjama mora dovesti PR stručnjaka iz Amerike da im kaže da su oni Hrvati.
Nije međutim problem SDP nego Hrvatska demokratska zajednica koja je još za Ive Sanadera a posebice sada s Andrejom Plenkovićem ideološki skrenula u lijevo. Zato se pojavljuju zahtjevi za vraćanjem trga diktatoru Titu ili imenovanja ulica po Milki Planinc sudionici pokolja nad Hrvatima u Sloveniji, gostovanja srpskih da se ne kaže četničkih “istoričara” u Hrvatskom institutu za povijest, forsiranja srbijanskih cajki i harange protiv gradonačelnika Pule koji se usudio uskratiti javni prostor za to “muzičko smeće”, te konačno rasprodanih nastupa Lepe Brene u Zagrebu. Ima toga još, ali i ovo je dovoljno da se potkrijepi tvrdnja kako smo svjedoci žestoke novojugoslavenske propagandne ofenzive.
PREFRIGANI JUGOKOMUNIST
Po Ustavu glavni grad Republike Hrvatske postao je u takvom trendu glavni grad nepostojeće Jugoslavije, jer treba podsjetiti da je jugoslavenstvo, ali u sasvim drukčijim političkim i međunarodnim okolnostima nastalo u Hrvatskoj. U Srbiji ono nije imalo nikakvog utjecaja jer u njoj nije bilo partizana nego četnika za “kralja i otadžbinu” koji su nakon pada Italije jednostavno promijenili znakovlje i s crvenom zvijezdom umarširali u Zagreb. Novi vid jugoslavenstva jer to ne može biti afirmacija hrvatstva je pojava ultra lijevog globalističkog pokreta “Možemo” s udrugama debelo financiranog iz Državnog proračuna.
Treba se zapitati kakav je to glavni grad Republike Hrvatske koji pet puta za redom bira za gradonačelnika jednog tobože velikog hercegovačkog domoljuba a u stvari prefriganog jugokomunista s populističkom agendom, a nakon toga ekipu iz “Možemo” s gradonačelnikom bez ijednog dana radnog staža jer se on ne može zaraditi uličarenjem. To se dogodilo jer je na zadnjim lokalnim izborima u glavnom gradu nepostojeće Jugoslavije na izbore izišlo svega 45 posto birača, dok je većina apstinirala jer “ne bih se štel mešat”.
U takvim okolnostima Tomislav Tomašević je na čelu zeleno-lijeve koalicije uvjerljivo u drugom krugu pobijedio Miroslava Škoru. U toj zeleno-lijevoj koaliciji veći je naglasak na hvaliteljima komunističke totaliterne Jugoslavije nego na branitelje koji su stvarali ovu državu. To je nažalost ne samo u ovom trenutku, nego, kako smo predočili, u kontinutitetu politička slika Zagreba po Ustavu navodno glavnog grada Republike Hrvatske.
