IGP (II. DIO): JUDINE ŠKUDE I MATOŠEV ŠTRIK
Tekst: Branka Šeparović
Foto: DubrovnikNet/Tportal/GI
Hrvatska je Bogom dana, najljepša parcela na planeti, zamamna ljepotica koju bi svi htjeli, a podlaci ju podaju, krčme, rasturaju… Italija je zemlja sa druge strane Jadrana, država sa druge strane, od UN-a ucrtane i nepromjenjive linije Isključivog Gospodarskog Pojasa (IGP). Dakle, po tom pitanju Italija sa Hrvatskom nema nikakve veze, jer od 22. svibnja 1992. mi smo međunarodno priznata suverena država. To je tako pravno i deklerativno, ali u stvarnosti nas jugokomunistički fašizam, zločestiji i svirepiji nego ikada, sustavno, temeljito, podmuklo uništava. Rasprodan je i uništen veliki dio državnog teritorija, raseljen je i izluđen veliki dio stanovništva. Međutim, upravo je opstojnost hrvatskog naroda kroz duga stoljeća dokazala da su obrati mogući i da se uvijek nađe neka sila koja nas iz ponora ponovno uskrsne. Čini se da je takav trenutak vrlo blizak, a nemirnim nas čini samo dosadašnje iskustvo da nam se jedno čini, a drugo postaje stvarnost.
JADRANSKO MORE KAO TALIJANSKO JEZERO
Jedan od naših najboljih hrvatskih novinara, po pismenosti i profesionalnosti, po renesansnom sagledavanju stvari i enciklopedijskom znanju, kolega Joško Čelan odavno je u talijanskom časopisu „Lines“ (Crta, Granica) pročitao geopolitički uvodnik o talijanskom planu da „cijelo Jadransko more bude talijansko jezero“, pa je i sa tim podatkom pošao na putovanje brodom akcije „Hrvatska budnica“ i zajedno sa 125 domoljuba, nakon mnogih prepreka, doplovio do otvorenog mora, gdje smo uime hrvatskog naroda proglasili IGP. Radi se o 25 tisuća km2 (toliko imamo sada u teritorijalnom moru), koje gotovo četiri desetljeća čekaju da ga Hrvatska preuzme po darovnici Konvencije UN-a o pravu mora 82. Kao što je prošloga tjedna politički tajnik HDZ-a Branko Bačić u Saboru, čini se posljednji put, rekao kako: „Imamo ZERP, IGP nam ne treba, nismo zainteresirani“, tako mu je po povratku sa čudesnog putovanja na prijedlog da o tome napiše reportažu odgovorio urednik hrvatskog tjednika Ivica Marijačić: „Tema me ne zanima“. Inače, taj je tjednik godinama davao neviđeni prostor Davorinu Rudolfu, predstavljenom kao velikom stručnjaku Međunarodnog prava, koji je jedan od autora ZERP-a i dugogodišnji „pregovarač“ trakavice sa Slovenijom oko Piranskog zaljeva.
HRVATSKA KAO DIO PLANETNOG PLAVETNILA
Uvijek treba ponavljati, jer mnogi ne znaju, mnogi ne prepoznaju, a mnogi poklanjaju kako tko traži, našu, najljepšu uvalu oceana, koji pokrivaju 2/3 Zemlje i svojom bojom priskrbili su jedinom staništu života u svemiru ime: Plavi planet.
Radost oko posljednjih najava i nestrpljivog očekivanja hrvatskog IGP-a, moramo još samo desetak dana malo suzbiti i ostaviti prostora za veliki oprez i pomno praćenje, da nam se ne bi dogodilo da se opet nešto dogovorilo u mutnom, pa onda jednoga dana netko pita aktualnog hrvatskog ministra vanjskih (inozemnih) poslova Grlić Radmana, zašto je nešto potpisano a on odgovori poput Mate Granića, nedavno na godišnjicu Daytonskog sporazuma: Bili smo nesretni, ali bolje nije moglo. Jasno da se moglo: Međunarodna mirovna konferencija sazvana je u namjeri da se zaustavi rat, a tada je u glavnom fokusu zanimanja napadač, a napadnuti čekaju okončanje rata i pravo na ratnu odštetu. Umjesto toga, Tuđman i Granić potpisali su dokument koji je napadačima dao upravo ono zbog čega su ratovali, pa su onda rat mogli i okončati. Srbi su dobili pola Bosne a muslimani drugu polovicu, sa malom manom, da se moraju riješiti preostalih Hrvata, jedinih starosjedioca do Drine.
MORE NEMA CIJENU
Kako ne bi saznali da se ucrtana crta polovicom Jadrana „korigirala“ na našu štetu ili da je iskamčila nešto drugo, valja početi misliti, početi paziti, a prodane medije i lažne novinare čitati sa sumnjom a ne povjerenjem. Osim što smo otkrili dva talijanska razloga zašto bi oni sada proglašavali IGP, i naslutili dvije teme koje bi mogli ubaciti za „pregovaranje“, valja podsjetiti da nešto nije u redu niti logično, upravo sa zbijenim događanjima ovih dana. Ako je saborski zastupnik, a ne predsjednik države, vlade ili parlamenta objavio da Talijani pripremaju proglašenje IGP, onda to nije dobro. Ako su to saznali prije saborskog zastupnika, i prije hrvatske javnosti, onda bi sa zadnjim tragom političke mudrosti objavili hrvatski IGP, pa i jedan sat prije Talijana. Dovođenje talijanskog ministra u javni posjet i objavljivanje njegove izjave, u najmanju ruku donosi štetu da su nam Talijani ubrzali našu suverenu odluku. Ne može se protumačiti zašto je Branko Bačić, koji je po logičnoj stranačkoj stezi godinama uporno branio ZERP, a onda ga u roku keks odjednom prihvatio, imao potrebu umijesto barem hinjene čaše šampanjca za proslavu, zlobno proliti čašu žuči: „Neće biti milijuna koji neki očekuju.“ Možda je mislio na milijune koje su neki očekivali od nastavka unosne rabote od vremena Sanadera – što bi ako se shvati kao priznanje bilo pogubno, samo priznanje veleizdaje njegove stranke, ili ako je mislio na milijune koje donosi more, onda je potpuno promašio, jer ono nema cijenu.
TAJANIJEV AGRESIVNI SKANDAL
Ovo spominjanje Italije i usput spominjanje Slovenije i od Grlić Radmana i od nekih komentatora, upućuje na oprez. Italija je neugodan susjed, podmukli predator, spreman na sve. Nagrada saveznicima nikada nije bila upitna, jer je dobitak uvijek mnogo veći. Od vremena prvih mletačkih brodova koji su mogli preploviti Jadran, Talijani su navaljivali bestijalno, iskrcavali se na obalu, silovali, ubijali, rušili, palili i odnosili sve što se moglo ukrcati, pa bi se vraćali po još, još… U velikim ratovima Italija je uvijek uspijevala dobiti Istru i Dalmaciju. U vrijeme kad su to formalno gubili, kupovali su talijanskim državljanstvom Hrvate, i posebno, naseljavane Srbe, koji su zbog talijanske tenzije s vremenom formirali nacionalu manjinu koja podržava četničke ispade u suvremenoj Hrvatskoj, što je samo nastavak kad su talijanski fašisti imali u četnicima odane saveznike u napadu na Hrvate u njihovoj državi. Prošla su desetljeća, završili ratovi, imamo EU a predsjednik EU parlamenta, Talijan Antonio Tajani javno pozdravlja talijansku Istru i Dalmaciju. Po Međunarodnom pravu i Međunarodnoj praksi posljedica može biti samo traženje ostavke u europskim funkcijama i traženje određenja prema tom agresivnom skandalu od talijanske države. Umjesto toga, hrvatska politika javlja hrvatskim redakcijama da jave hrvatskim dopisnicima u Bruxellesu da za komentar tog neviđenog incidenta pitaju samo europsku parlamentarku Dubravku Šuicu. I bi tako!
Novinari: Što kažete na izjavu Tajanija? Šuica: Koju to?
Novinari: O njegovoj izjavi o talijanskoj istri i Dalmaciji? Šuica: A to, nema veze, čovjek je objasnio da je krivo interpretiran. Bolje nam je baviti se izgradnjom vrtića…
KORAČA LI ŠUICA SANADEROVIM STOPAMA?
Zahvala Tajanija, koji je izbjegao posljedice, a ni slučajno nije promijenio mišljenje, stigla je ubrzo. Predsjedao je Europskim parlamentom kada je Šuici postavljeno pitanje o podrijetlu njezinog enormnog bogatstva, a Talijan Tajani, Hrvatici dubrovkinji vratio „uslugu“ izjavom da to nije tema i da se pitanje uskraćuje. U dugom vremenu u kojem traje trakavica o slučaju Sanader, za potpuno bezvezne teme oko precjenjivanja nekih plakata ili podcjenjivanja vrijednosti neke prodane zgrade, elegantno je zaobiđeno glavno pitanje njegove odgovornosti pred hrvatskim narodom i hrvatskim morem, a to je njegovo najavljivanje pa naglo odustajanje od proglašenja IGP, kad je bio hrvatski premijer. U njegovo vrijeme opet je Talijan bio glavna faca u Europi, zvao se Prodi, a dva mjeseca prije isteka mandata odlučio se kandidirati za predsjednika Italije, kojemu je važan svaki glas, a Italija ima 28 tisuća ribarskih poduzeća. Dobio je izbore u Italiji, Hrvati nisu dobili IGP, Sanader ga nije proglasio, ali su organizatori štrajka ribara koji su organizirali blokadu svih luka odjednom odustali, pa je predsjednik Sindikata ribara Baranović iz Šibenika i predsjednik ceha ribara u Gospodarskoj komori Božanić iz Komiže izjavili kako možda ipak nije vrijeme za proglašenje, pa odustaju od demonstracija, jer „ima vremena, bit će prilike“. „
„ZNA SE“ GDJE JE LINIJA GOSPODARSKOG POJASA
Eto, prilika je došla, najavljeno je da je prihvaćena i moglo bi se dogoditi da za nekoliko dana otvorimo šampanjac. Ali, do tada opreza nikada dosta. Vrlo je važno napisati sljedeće: Po usvojenim pravilima 23-godišnjeg zasjedanja najvećih međunarodnih stručnjaka za pravo mora, odlučeno je i dogovoreno na koji način računati gdje je linija gospodarskog pojasa neke zemlje. Na velikim morima 200 milja od državne granice na moru, a u malim morima po crti sredine mora. Polazište izračunavanja gdje je ta crta sredine mora jest linija koja je povučena u moru blizu obale. Za Hrvatsku to znači da imamo crtu iza koje ostaju naše unutrašnje vode, kopno naše obale i tri otvorene kaverne, tri otvorena slučaja agresije na naše more i kopno, koje je službena hrvatska politika od 90.-tih do danas proglasila „graničnim sporovima“, a oni to nisu. Postoje činjenice, podaci, dokumenti, ljudi i događaji, pa ih je važno zapisati i uz pomoć internetskih medija, koji su izvan kontrole, pročitati…
