IN MEMORIAM: ANA GREGORIĆ

Tekst: Panopticum/GKR

Foto: GKR

Suviše prerano napustila nas je kolegica Ana Gregorić, profesorica filozofije, engleskog jezika i književnosti, diplomirana knjižničarka. Obavljala je poslove knjižničarke-informatorice u GKR i vozačice Županijskog bibliobusa. Korisnici su je poznavali kroz razne uloge i lokacije u Gradskoj knjižnici Rijeka, ali sigurno najviše kao knjižničarku koja vozi bibliobus diljem Primorsko – goranske županije. Jedinstvena u svakom slučaju, vedra, vesela, zaljubljena u putovanja. Kada premine književnik ostavljamo linkove na njegove knjige. Kada premine knjižničarka poput Ane ostaju mnoge uspomene i poneki tekst poput ovog nesvakidašnjeg putopisa o njenim putovanjima diljem svijeta. Upozorenje: nakon čitanja ovog teksta nije jednostavno ostati sjediti u uredu.

PUTOVANJA: NAGRADA PREPUNA USHITA I EUFORIJE

Tekst: Ana Gregorić

Foto: Snježana Pejčić

Svatko ima ono nešto što ga održava, za što živi, razmišljanje o čemu čini da mu srce želi iskočiti iz prsnog koša. Meni su to glazba (koncerti) i putovanja. Najbolje je kada se to dvoje spoji – otići nekamo daleko na koncert benda ili čovjeka kojeg obožavaš.

I glazba i putovanja meni su, osim fizičkih, i emotivna iskustva. Izazivaju ushit i euforiju. Osim čiste mehanike valova koji ti lupaju po bubnjiću, ponekad imam dojam da me glazba dotiče, doslovno. Osjećaj ježenja kada zatvoriš oči i slušaš nečiji glas ili neki instrument stvara dojam kao da si okupan u zvuku, da te zaista dira. Jednako je neopisivo krasan i osjećaj kretanja vlaka s kolodvora… ma i sam osjećaj bivanja na kolodvoru i razmišljanja o tome gdje su ti vlakovi sve bili i tko zna otkuda su svi ti ljudi i kakve su njihove životne priče.

Osobno na putovanja gledam i kao na nagradu koju ću uručiti sebi za godinu dana (ili više) ustajanja u 6 ujutro i izvršavanja svakodnevnih obaveza. Putovanja su oni pseći kolačići koje dobiješ za dobro obavljen posao.

U zadnjih 5 godina proputovala sam, za prosječnog državljana Hrvatske, velik dio svijeta. Vani je to potpuno normalna stvar. U Vijetnamu sam upoznala Kelly, mladu Novozelanđanku, koja mi je rekla da u njenoj zemlji ljudi kada diplomiraju odu na godinu dana putovati. Putuju posvuda. Kada se vrate kući donose iskustvo, znanje, samopouzdanje i zrelost, da ne govorim koliko su zadovoljniji kao individue što ih čini i puno korisnijim i produktivnijim članovima zajednice. No s njihovim standardom oni si to mogu priuštiti bez problema, bez brige za egzistenciju. Kod nas je drugačija priča. Moraš imati prioritete, kombinirati i planirati. Ja nemam stan, vozim stari auto, kupujem robu jednom u dvije godine kada se ona koju nosim raspadne. Ali zato imam iskustva koja mi nitko ne može uzeti, ne mogu biti uništena ni ukradena. Možda se ne bi svi s tim složili… recimo moja baka kaže da bi trebala štedjeti za crne dane. Ali moja je politika nekako uvijek bila da ako cijeli život štediš za crne dane, svi su ti dani crni i ništa si ne priuštiš. Uvijek sam bila sklona ulagati u iskustva i dojmove, a ne stvari.

Pričat ću u ovom tekstu o dalekim putovanjima. Europa je druga priča, ona nam je manje-više poznata i slična, relativno bliska kulturno, praktično, jezično i običajno. Osim toga, važno je reći da putovanja koja ću spominjati nisu bila u turističkim grupama preko agencije. Sve od A do Ž je „napravi sam“, što u jednu ruku jest zamornije, ali neusporedivo intenzivnije i omogućava uživanje u iskustvu već godinu dana unaprijed, kad planiranje počne. Svaki korak u tom procesu je uživanje.

Spletom okolnosti 2010. godine dobila sam posao prezentera u hrvatskom paviljonu na EXPO-u i otišla u Šangaj. To je bio moj prvi veliki put koji je sam po sebi bio fascinantan, u tih pola godine dogodilo se puno i dobrih i loših stvari, ali najveća stvar odigrala se u mojoj glavi. Nakon Šangaja ništa više nije bilo nemoguće ni predaleko. Svijet je postao puno manji, pregledniji, dostupan i cijeli je bio moj. 🙂 Iz Šangaja smo na slobodnim danima išli na putovanja Kinom, otišli do Pekinga, šetali kineskim zidom, išli do Xiana vidjeti vojsku od terakote… Nakon tog kineskog šušura gdje smo na EXPO-u na prosječan dan imali po 700 000 posjetitelja, trebao mi je mir pa sam, kada je posao bio gotov, odlučila ići na tri tjedna u Vijetnam, sama, proći ga cijelog. Narednih godina uslijedili su vožnja transsibirskom željeznicomdo Vladivostoka, Mongolija, Kuba, roadtrip zapadnom obalom SAD-a (5 tjedana i 7000km kroz Kaliforniju, Arizonu, Utah, Nevadu, Oregon i Washington), a prošle godine Aljaska (USA) i Yukon (Kanada), ponovo autom.

Jedino sam u Vijetnamu bila sama, za ostale destinacije sam imala društvo. Preporučila bih i jedno i drugo. Stvar je vrlo različita, ali jednako lijepa i korisna za osobni rast. Kako? Kada si sam – učiš, jako puno učiš, prvenstveno o sebi, ali i o mjestu gdje si se našao. Upoznaješ svoje granice i strahove, naučiš vjerovati, naučiš opustiti se. Dojma sam da smo kao nacija vrlo nepovjerljivi, ne možemo zamisliti da nam netko želi pomoći jednostavno zato – jer nam želi pomoći. Osim toga, kad si sam znaš da moraš biti pripremljen i držati otvorene oči pošto uglavnom ovisiš sam o sebi što znači da ćeš upiti puno više stvari iz okoliša. S druge strane, kada putuješ s nekim (a govorim o putovanjima od po nekoliko tjedana do preko mjesec dana) uvidiš da s njim provedeš više vremena nego s osobom s kojom živiš. U svakodnevici te velik dio dana nema, vani si, radiš… Na putu ste skupa 24 sata dnevno. To će neminovno dovesti do trzavica tu i tamo, ali na kraju priče ojačat će prijateljstvo. To je prilika za upoznati tu osobu u nesvakidašnjim, ponekad i stresnim situacijama. Ako s nekim preživiš 5 tjedana roadtripa možeš zadržati tu osobu doživotno. 😀 Kada sam već spomenula strahove, da se osvrnem i na našu pobjedu nad klaustrofobijom. U vlaku od Budimpešte do Kijeva kupei s tri kreveta (nas je bio tri na tom putu) su bili toliko mali da kad nas je dvoje ušlo s torbama treći više nije mogao ući. No nakon sat vremena sve je bilo u najboljem redu, panika zaboravljena, veselje povraćeno.

Prijateljica i ja imamo taj jedan ritual – kada počnemo planirati sljedeće putovanje (kako sam već rekla, obično godinu dana unaprijed da bude vremena za sve pripreme, istraživanja i kupovine po još uvijek prihvatljivim cijenama) prvo odredimo otprilike gdje bi išle, onda bacimo ogromnu kartu svijeta na pod, legnemo na nju i prstom pratimo i gledamo kojom bi rutom mogle ići. Bude tu i iznenađenja tipa: „Ma šta? Otkad je Moldavija tu!!??“ 😀

Osim toga uvidiš KOLIKO je ljepote uokolo. Kada juriš svaki dan na posao i obavljaš milijun dnevnih zadataka nekako nemaš vremena za to. Putovanja te potaknu da i svoj grad, svoje okružje, gledaš drugačije. Shvatiš da je i tvoj grad vrijedan tog škljoca aparata, naučiš dići pogled na prvi i drugi kat zgrada kada hodaš po Korzu, ne samo gledati si pod noge kao inače. Radim na Županijskom bibliobusu Gradske knjižnice Rijeka i praktički svaki dan sam u Gorskom kotaru. No tek nakon predivnih prostranstava Sjeverne Amerike sam shvatila koliko je krasan pogled na Grobničko polje i planine oko njega kada se spuštaš autocestom s Oštrovice prema Rijeci. Sada svaki dan to gledam u čudu i divim se. 🙂

Osim o sebi na putovanjima učiš i o zemljama. Naučiš recimo da u Mongoliji u jurti ne treba sjediti nogama okrenutim prema izlazu jer je nepristojno, i/ili loša sreća. Naučiš da neke države poput Kube imaju izlazni porez, tj. da ti ne daju kući ako im ne daš cca 50 dolara. 😀 Naučiš i ponešto o koleri. Kada smo se spremali za Kubu tamo je izbila epidemija kolere pa smo nakon jednog dana panike smirili glave i išli si malo pročitati o tome te shvatili da ako se uključi zdravi razum straha nema. Saznaš i da postoji nebo veće od riječkog, nebo s milijunima zvijezda. Mongolija me oduševila s nebrojeno puno stvari, ali nebo je bilo najfascinantnije. Budući da je to zemlja tisućama kilometara daleko od mora sa svih strana, zrak je suh i nebo vedro tristotinjak dana godišnje. A pošto nema civilizacije i izvora svjetlosti osim u Ulan Batoru, mrak je noću potpun, a zvijezde vidljivije i čarobnije nego igdje drugdje gdje sam ih imala priliku promatrati. High definition nebo i fotošopirana zemlja. 🙂

Iako sebe ne smatram pretjerano društvenom osobom i introvert sam, upoznavanja na putovanjima su neke potpuno druge vrste od onih u svakodnevnom životu. Divno je poslušati životne priče potpunih stranaca s kojima slučajno danas dijeliš prenoćiste. Zanimljivo, opušteno, ispunjavajuće. Kada znaš da te ljude najvjerojatnije nećeš nikada više sresti nekako je lakše izliti pred njih svoj život. Recimo, u Toku, u srcu Aljaske, jednu smrznutu večer sredinom kolovoza,mraz se ulovio za auto i snijeg pao po vrhovima planina oko nas, sjedile smo prijateljica i ja uz vatru s jednim Timom iz Minnesote, umirovljenim poštarom. Timu je cijeli život bila želja motorom doći od Minneapolisa do najsjevernijeg rta Aljaske, preko blata i makadama, testirajući svoje granice, i stojeći na obali sjevernog mora gledati sunce u ponoć. Mi smo ga srele u trenutku kada je za to našao vremena. Tu je noć tamo bila i obitelj Nijemaca, mama i tata s curicom od 10 godina. On je 15 godina bio broker za veliku banku pa odlučio da mu je bilo dovoljno stresa za tri života i eto naletio na nas na drugom kraju svijeta, u blaženom miru. Dvije Njemice smo sreli i na ranču u Yukonu na kojem smo prespavale u najudobnijim i najtoplijim vrećama za spavanje iz drugog svjetskog rata, tako je bilo udobno i toplo da nismo htjele zaspati. Uglavnom, Njemice su na ranču radile dva mjeseca, zaradile za put dalje. Tako žive, tako putuju. Dođu nekamo, rade, zarade, idu dalje. Rekle su nam da im je u planu do kraja godine doći do Novog Zelanda. U Mongoliji, budući da generalno nema cesta ni ikakve infrastrukture van glavnog grada morali smo uzeti vodiča i vozača da nas vode po pustopoljinama. Vodič nam je bio, ispostavilo se, profesor filozofije i šamanizma na ulanbatorskom sveučilištu koji s turistima radi jer to eto voli, i voli pejzaže i prirodu. Brinuo se za nas kao za svoju djecu ta četiri dana. Ponekad se susret licem u lice ni ne mora dogoditi, ali slika pred očima ostane trajno. Sjećam se jednog sunčanog jutra na otoku Olkhon na Bajkalskom jezeru. Probudila sam se prije drugih i išla prošetati prije doručka. Bilo je ljeto, ali ja sam ujutro cvokotala u svoja dva duga rukava. Odjednom čujem zvonjavu iz male pravoslavne crkvice na kraju sela, bacim oko, a kad tamo ispred crkve mladi bradati svećenik i njegova beba, tako mala da jedva hoda, bosa i obučena samo u pelene, nije joj zima i pomaže tati zvoniti. 🙂

Interesantno je i kako se svuda po svijetu nalijećeš na naše ljude. Pod „naše“ mislim na sve narode iz regije čiji jezik razumijemo. Tako smo se zabili u Marina iz Srbije na Kineskom zidu. Rođen je u Beogradu, ali su za rata otišli u Australiju gdje i sada živi. Kad smo ga sreli baš je bio na putu za Srbiju, po prvi puta nakon odlaska 20 godina ranije. Samo je kratko stao u Pekingu i našao se na Zidu kad i mi. Onda, dva tjedna nakon prolaska kroz Golubac na Dunavu u istočnoj Srbiji naletimo na srpski restoran u Ekaterinburgu podno Urala čiji je vlasnik upravo iz Golubca. Kada je shvatio da pričamo hrvatski častio nas je kafom i pustio da nam svira Oliver. 🙂 Na Aljaski u nacionalnom parku Denali smo naišli na grupicu naših koji kao studenti rade tamo u ljetnim mjesecima. Uglavnom mislimo da možemo otvoreno pričati hrvatskim jezikom negdje vani, i komentirati jer nas nitko ne razumije. Ali oprez – uvijek netko razumije! 😀 Ne moram ni napominjati koje to opće oduševljenje i grljenje bude svaki put, kao da smo sreli stare prijatelje.

Da se na sekundu vratim na povjerenje, tj. vjerovanje neznancima. Osim što će te u zemljama koje sam posjetila lokalac ako te vidi da stojiš na cesti i zuriš u plan grada obavezno pitati trebaš li pomoć, bilo je i više očaravajućih stvari. Primjerice, u Mongoliji jedan od dana lutanja pustopoljinama nismo uspjeli do mraka doći do zacrtanog nam odredišta pa smo zaustavili prve ljude na koje smo nabasali, a oni su nam dali večeru i komad poda za prespavati. Potpuni stranci, ne pričamo ni zajednički jezik. Onda je u Arizoni bio jedan Jake, veliki nabildani ćelavac koji izgleda kao The Rock, bivši policajac kojemu je bilo dosta obračunavanja s kriminalcima pa se sada bavi iznajmljivanjem soba u motelu. U tom gradiću gdje Jake živi (Page, Arizona) nije bilo ni jedne sobe za iznajmit tu večer pa nam je ponudio da spavamo kod njega, a on će prenoćit u uredu. Da, znam što mislite, i mi smo bile užasno sumnjičave i odbile, ali Jake nam je onda sredio spavanje u susjednom gradu i sav se jadan zabrinuo da će nam to pokvariti godišnji. Nije nam pokvarilo, ni najmanje. Dugi dan smo se vratile k njemu i donijele mu slatkiše kao zahvalu. Na par mjesta na Aljaski smo samo našle ceduljicu na krevetu na kojoj bi pisalo „Bok Ana i prijateljica. Mi smo otišli na večeru kod prijatelja. Ovo su vaši kreveti. Ako odlazite rano ujutro, samo pustite 10 dolara na krevetu. U frižideru ima hrane. Ako što uzmete, pustite dolar. Uživajte. Pozdrav!“. O povjerenju imam još nebrojeno crtica, ali da ne ugnjavim previše…

Putovanja su mi pomogla i razbiti predrasude. Koliko god da daleki narodi funkcioniraju drugačije od nas i kulturalna šokiranostponekad zna ostaviti bez daha, većina dojmova je jako pozitivna. Najviše su me (na dobar način) šokirali Amerikanci koji nisu ni najmanje onakvi kakav imidž nose u svijetu, uglavnom zbog politike svoje vlade. Ali ljudi nisu politika. Amerikanci su strpljivi, pristojni, smireni, pametni, pristupačni a opet nenametljivi i pozitivni.

Bilo je na mojim putovanjima i opasnih situacija. Našli smo se primjerice usred demonstracija u Kijevu kada je bila osuđena Julija Timošenko. Prošli smo ne znajući kroz radioaktivno područje istočno od Urala, naišli na mrtve ljude nakon nekog obračuna u St. Petersburgu, a u Mongoliji je naše domaćine opljačkala banda motorista, pristojna neka banda, koja je kad je čula da pričamo engleski rekla „Sorry!“ i izašla iz naše jurte. Ali evo svi smo živi i zdravi izašli iz tih situacija tako da, realno, možda i nisu bile toliko opasne. A možda smo samo imali sreću. U svakom slučaju to su situacije koje ovako napišeš za web od knjižnice, ali ih ne spominješ mami da ne umire u strahu kada drugi puta nekuda odeš.

Kako odabrati kamo ići, civilizacija ili priroda? Meni su osobno gradovi interesantni, ali ja sam više tip za prirodu. Sjećam se prvog doticaja s neboderima od preko 400 metara visine u Šangaju. Kada sam izašla iz podzemne željeznice u tom financijsko-poslovnom kvartu osjećala sam se kao mali mišić u betonsko-čelično-staklenoj šumi, osjećaš se tako maleno i ispunjava te strahopoštovanjem. Neizmjernom srećom me ispunilo švrljanje Seattleom budući da je to moja glazbena Meka i polomila sam prijateljicu vukući je po svim barovima i mjestima za svirku iz bogate grunge-ovske povijesti tog grada. Pustinjska noć u Nevadi, vožnja prema svjetlima Vegasa i uvažanje u grad na +35 stupnjeva usred noći je isto nevjerojatna. Kao i ples i pjesma i boje i miris hrane u svakom kutku Havane. Ali ništa ne može parirati ljepoti nacionalnih parkova, sekvoja, jezera po Yukonu, pustopoljina u srcu Mongolije i fleka na tlu od oblačaka razasutih po nebu, gdje možeš zamisliti kako je izgledala Đingis Kanova vojska prije 800 godinakada je galopirala ovuda. U Yukonu kada smo se provažale uz jezero Kluane ljepota je bila toliko intenzivna da ja nisam znala da li da vrištim ili da plačem, od tolike ogromne ljepote sam se osjećala izgubljeno.

A sad da vidimo malo praktične stvari. Što nosim sa sobom. Ako je put dugačak jasno je da ne možeš uzeti čiste odjeće za cijelo vrijeme. Onda uzmem svega po desetak i perem putem. Ho(s)teli obično imaju praonice, a postoje i praonice na kovanice u većini gradova. Bitno je da je odjeća, a pogotovo obuća, udobna. Nosim gojzerice za planinarenje, tenisice za hodanje, i starke za fensi događaje. 😀 Uvijek je sa mnom i mala crna haljina koja ne zauzima ništa prostora, a dobro dođe u situacijama kao recimo u St. Petersburgu kada se slučajno pogodilo da je igralo Labuđe jezero u kazalištu baš tada kad smo mi bili tamo. Na Aljasku sam nosila i skafander jaknu i hlače i termo čarape, iako se pokazalo nedovoljnim kada smo se smrznule 15.8. kao da je 15.1. 🙂 Osim toga, sa mnom je uvijek arsenal geografskih karata, bilježnica za upisivanje dojmova, turistički vodič s hrpom bilješki, kompas, gel za dezinfekciju, aktivni ugljen, flasteri i tablete protiv bolova. Nema toga što tableta i flaster ne mogu srediti.

Od odličnih stvari nakon što se vratiš kući, osim već spomenute sposobnosti gledanja svojeg okoliša drugim očima, izdvojila bih i nova upoznavanja. Upoznaš prijatelje od prijatelja koji eto slučajno putuju na mjesto gdje si ti već bio, čuli su da si bio, pa zovu na pivu da im daš koji koristan savjet. Događa se prilično često, i rode se dobra prijateljstva. I popiju se dobre kave i pive. 🙂

Svaki puta u razgovoru s prijateljima dođem do zaključka da sam ustvari prilično sretna – ono što radim na godišnjem odmoru i što me neizmjerno veseli radim i na poslu, na Županijskom bibliobusu. Vozim kroz šume i bespuća i srećem interesantne ljude. Još ih i usrećim knjigom i razmijenimo pozitivnu energiju. Prije nekoliko dana sam saznala da je jedan barba koji dolazi po knjige u Severinu na Kupi nekada bio radnik na gradilištima u Yukonu, gradio je mostovekojima sam se prošle godine prevezla. Gorski kotar skriva svakakva iznenađenja. A i zna podsjećati na moja ljetovanja na dalekom sjeveru, kada je vani zima i magla i vozimo se lagano prema Rijeci starom cestom (jer je autoput zatvoren zbog bure) i slušamo Pink Floyd. Pa tko to može platiti! 🙂

Mislim da bi svatko u životu trebao ispipati taj teritorij, svijet i sebe u njemu, jer iskustvo je neprocjenjivo. Idite, putujte, učite, doživite. Upoznajte bradate ljude, losove i grizlije koje nije ni najmanje briga što stojite par metara od njih, vozite se vlakom danima, probajte lokalne kuhinje, po mogućnosti doma kod nekog predragog mještanina, pokušajte preživjeti 10 dana bez tuša ili se u kolovozu smrznuti na -3 stupnja kako bi više cijenili toplu vodu i toplu vreću iz drugog svjetskog rata koju vam je netko dan nakon dao na korištenje. Probajte i beskonačne tropske plaže s kokosima i mohitosima. Ne zamjerite prodavaču kada vam proba nešto prodati za 2 dolara više. Vama je to zanemarivo, njemu znači vjerojatno jako puno. GKR vam kao i uvijek stoji na raspolaganju i skače upomoć: onima koji planiraju put izvrsnim izborom turističkih vodiča svih vrsta i na više jezika (moj favorit je Lonely Planet!). Onima koji traže inspiraciju za sljedeće odredište ili onima koji si iz ovih ili onih razloga ovaj čas to ne mogu priuštiti, policama punim putopisa iz kojih izlijeću ljudi, životinje i slike iz najrazličitijih kutaka divne nam planete.

Sretan put!

 

Ova web-stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se s time možete slagati, ali možete odbiti ako želite. Slažem se Opširnije...

Left Menu Icon