A ŠTO JE TO ZAPRAVO KNJIGA?

Tekst: Zvonko Pađan
Foto: Booksa
Ovih sam dana na zagrebačkom Interliberu (od 10. do 15. studenog 2026.), čuo pitoresknu parabolu o tome kako sajam knjiga nije ništa drugo nego atavizam na davne sajmove robom i trgovanja živom stokom.
U načelu bi se mogli s time složiti, samo što su umjesto izrađenih alata, hrane i žive stoke sada pred nama knjige. Postavlja se isto tako intrigantno pitanje o tome, što su zapravo knjige i kada su one stasale uz tako egzistencijalno važno trgovanje hranom i živim blagom?
KRATKI KROKI
Kratki kroki o značenju knjiga možda će barem malo rasvjetliti tu trajno živu enigmu.
Knjiga je naravno artefakt, jer ju je stvorio čovjek a ne priroda (ili Bog), a opet nam se čini da bi je mogli usporediti s kristalima, kojima se pripisuje ta začudna „prirodna“ dualnost, da se nalaze na granici žive i nežive materije, jer rastu, šire se i obrazuju geometrijski prvilna tijela (prizme). Takva svojstva mrtva tvar nema.
Knjige se rađaju, traju i umiru od starosti (dotrajalosti) ili nekog mehaničkog uništenja. Imaju svoj život. U njima je utkan dio nas, naše misli, osjećaji i vjerovanja. To je doslovna simbioza života i inertne materije. Knjige putuju kroz vrijeme. S nama. Mi im gradimo „kuće“ u kojima one prebivaju. To su mnogobrojne knjižnice i biblioteke. A postoje i „starački domovi“, to su arhivi. O mnogima se skrbi cijela društvena zajednica. Postoje i muzeji knjiga (napoznatiji je onaj u Leipzigu), u kojima se čuva memorija na njihovo postojanje, kao čuvara naše ljudskosti.
Knjige, poput nas ljudi, imaju dva lica, ono vanjsko, vidljivo i ono unatarnje skriveno. U susretu s knjigom prvi je vizualni kontakt s koricama ili omotom. On je redovito brižno dizajniran, kako bi nas privukao njezinom sadržaju. U suoprotnom, knjiga neće biti pročitana, a to je praktično njezin kraj. Korice su nerijetko pomno izrađene iz konvencijalnih materijala i dizajnirane ekonomičnim postupkom.
Mogle su biti od drvenog materijala, metala, kože ili papira, pazilo se na teksturu i kolorističku obradu. Ali kao što podučava stara kineska mudrost, kada izradiš posudu od gline, njezina je korisnost u praznoj udubini (LaoTse, VII. st. pr. Kr.). To vrijedi i za knjigu. Ako je tekst loš, ostati će samo njezina lijepa vanjska školjka. A to ne zadovoljava definiciju knjige.
“RES PUBLICA”
Knjiga ima još jednu osobitost, koja je razdvaja od večine uobičajenih predmeta. Dok nastaje, knjiga je vlasništvo autora. No kasnije, kada se objavi, ona postaje „res publica“ javna stvar. Svi je mogu posjedovati. No u prošlim vremenima autor je znao trajno obilježiti pojedine primjerke svojim potpisom, ali ne bilo kakvim, već umočenim u svoju vlastitu krv. Takve sam potpisane primjerke imao čast vidjeti u biblioteci našeg poznatog slaviste, akademika Josipa Hamma, moga susjeda iz Bosanske ulice br. 31, u Zagrebu. I nakon više od 60 godina, to mi je ostalo u nadubljem sjećanju i razvilo poštovanje prema knjizi i ljubav prema pisanju.
I samo dimenzioniranje veličine i oblika knjige krije u sebi posebne tajne. Engleski nobelovac Bertrand Russell, u uvodu svoje knjige prevedene u nas kao „Mudrost zapada“ (Mladost“, Zagreb, 1977.) citirao je aleksandrijskog pjesnika Kalimaha, koji je govorio da je debela knjiga veliko zlo. U toj primjedbi sadržana je istina, jer glomazni tekst nerijetko povlači za sobom i niz ponavljanja, a to dovodi do zamora čitatelja i gubitka koncentracije na prikazanu temu. Toga se mnogi pisci ne pridržavaju. I knjiga i pisanje knjige su umjetnički napor, protkan talentom, koji nije svakom dat kao biološki poklon.
Knjigama se čuva povijest ljudskoga roda. Zapisani su događaji, osobe i prilike koje su postojale u određenom promatranom vremenu. Ali ima i još nešto vrijednije od ove suhoparne faktografije. Knjige prikazuju kako se izgrađivao čovjek kao umno i senzibilno biće, kako su napredovale njegove spoznaje o vanjskom svijetu i kako je on sam sebe vidio u takvim okolnostima, kao vremenski prolazno biće. Čovjek je i izgradio fascinantni, paralelni metafizički svijet, postavio njegovu strukturu i utvrdio norme ponašanja prema prihvaćenim „spoznajama“, koje nadilaze potvrdu njegovih osjetila i proživljenog iskustva. Sve je to zapisano u knjigama. I potvrde i hipoteze i stvarnost i vjerovanja. Da nema knjiga to bi bilo zaboravljeno. No ta pisana memorija nije počela s knjigama kakve ih mi danas poznajemo. Davne povijesne knjige bile su prvobitno od pečene gline (prirodni sediment), pa zatim od papirusa (biljnog podrijetla) i kasnije od pergamenta (obrađena životinjska koža).
Sve je to bilo pisano rukom. U srednjovjekovnim samostanskim skriptorijima ispisuju se manuskripti, tekstovi pisani rukom. Tek se pojavom Johannesa Gutenberga (1400.-1468.), umjetničko pisanje perom, zamijenilo štamparskom prešom. Uz toga izumitelja štamparstva, veže se i prva štampana knjiga u zapadnom svijetu, Biblija, u obimu od 1280 stranica.
Prije ove štampane Biblije, sve su prethodne „umjetnički pisane“ bile vezane lancima, jer su zbog svoga rariteta bile predmetom krađa (Katalog uz izložbu Johannes Gutenberg 1400 – 1468, „Štamparsko umijeće mijenja svijet“, Zagreb, 1968.)
Knjiga je u ikonografiji i simbolici zapadnog kršćanstva zauzimala važno mjesto. Umjetnost renesense obiluje tim prikazima. Knjiga koju drži sv. Stjepan povezuje se sa Starim zavjetom, a u rukama apostola, to je znak Novoga zavjeta. Knjiga je znak učenosti i znanja. U rukama osnivača nekog crkvenog reda, otvorena knjiga je simbol njihova reda. Zatvorena se knjiga javlja u prikazima Djevice Marije, a probodena mačem, veže se uz lik sv. Antuna Padovanskog. Knjiga s početnim slovima alfa i omega, simbolizira samoga Isusa Krista (Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, SN Liber i KS, Zagreb, 1985.).
SLJEDNIK EU TRADICIJE
Od 1500. godine, štamparstvo se masovno razvilo diljem svijeta, Štamparije su osnovane u Indiji, Meksiku, Peruu, Japanu, Iranu, Kini, sve do Australije. No život knjige uvjetuje jedna važna pojedinost, a to je poznavanje pisma, znanje čitanja. I pismenost je napredovala. Najvrijednija djela ljuskoga uma, znanosti, pjesništva i filozofije, poput antičkih filozofa Platona i Aristotela, kao i novovjekovnih Goethea i Shakespearea, postala su svima dostupna. Knjiga je zavladala svijetom prenosa znanja i informacija.
Trgovanje i sajmovi knjiga bilježe dugu tradiciju. Od vremena prvog, Frankfurtskog sajma knjiga, prije više od pola milenija, javljaju se i katalozi sa popisom svih izdanja. Zagrebački sajam knjiga „Interliber“ sljednik je te slavne europske tradicije. To je trijumf pisane riječi. Knjiga ima nezamjenjivo poslanstvo širenja naše ljudskosti, dosega naših napora u izgradnji cjelovitosti našega svijeta.
No, kao da se iz daljine čuje prigušeni topot konja „petog jahača Apokalipse“, na kojem jaše konjanik zaogrnut plaštem s oznakom AI (Artificial intelligence, prevedeno u nas kao Umjetna inteligencija), koji višestoljetni život knjige želi potisnuti novim načinom pisanja knjiga. Gutenbergov je štamparski stroj zamijenio ljudsku ruku a „stroj“ Umjetne inteligencije nastoji zamijeniti ljudski um i njegov unutarnji osjećajni i duhovni svijet.
Štamparstvo je knjiga prije bilo slavljeno kao „Mesiju među izumima“ (G. Ch. Lichtenberg). Zar će suvremena automatizirana, računalna, kompjutorska „digitalna pisaljka“ i matematički algoritmi, tako nepovratno promijeniti taj veličanstveni svijet ljudske knjige? Hoće li u tome uspjeti?


