NEZAVRŠENI ZNANSTVENI “DOSSIER” HRVATSKOG FIZIČARA STJEPANA MOHOROVIČIĆA

Tekst: mr. sc. Zvonko Pađan
Foto: Geografija.hr

Nerijetko se može naići na odlučno izgovorene misli kako se znanost treba promatrati odvojeno od društvenih turbulencija i osobnosti pojedinih istraživača, i kako se u fokus analiza treba uzeti isključivo njihov rad i valorizirati njihov doprinos u pojedinom promatranom području.

Pri tome ne treba smetnuti s uma i očuvanje kontinuiteta u objektivnom pračenju znanstvene zajednice i registriranje svih onih pojedinaca, koji čine skalu njezine identitetnosti, kako u kulturnom miljeu tako i šire u znanstvenoj misli i praksi. U našoj znanstvenoj zajednici nailazimo na mnoga odstupanja od ovih postavki. Slučaj prof. Stjepana Mohorovičića, flagrantni je primjer naše recentne povijesti.

U hrvatskoj je znanosti u kulturi obitelj Mohorovičić zastupljena s mnogim članovima, od kojih su osobito istaknuti geofizičar Andrija Mohorovičić (1857.-1936.), znanstvenik svjetskoga glasa („Moho ploča“), a u našem prostoru isto tako Andrija Mohorovičić (1913.-2002.), teoretičar i povjesničar arhitekture. To isto ime Andrija je bilo u obitelji Mohorovičić uobičajeno i gotovo nasljedno za najstarijeg sina). Još se jedan član te obitelji, teorijski fizičar Stjepan Mohorovičić (1890.-1980.), priključuje po vrijednosti svojih radova tom nizu odličnika, ali je paradoksalno da njegovo mjesto nigdje nije evidentirano niti javno priznato.

Kako bi se ispravila ova nepravda prema hrvatskoj kulturi i znanosti uopće, prof. Miroslav Dorešić, napisao je „knjigu rehabilitacije“ zaboravljenog rada Stjepana Mohorovičića, pod naslovom Stjepan Mohorovičić – Otac pozitronija, Jedna ideja ispred svoga vremena (Vlastito izdanje, Zagreb, 2026.). Predgovor je napisao dr. sc. Hrvoje Galić (sada živi i radi u SAD-u), pogovor akademik Vladimir Paar, glavni je recenzent prof. dr. sc. Stipe Kutleša, uz osvrte M. Kombola, Z. Pađan i D. Vukov-Colić.

Autor je već u predgovoru knjige postavio intrigantno pitanje: „Zašto neke ideje odmah ulaze u udžbenike, a druge desetljećima ostaju gotovo nepoznate? Koliko na sudbinu jedne teorije utječe njezina znanstvena vrijednost, a koliko mjesto nastanka, institucije i povijesne okolnosti? I kako se događa da nova fizika ponekad ponovo otkrije pitanja koja su mnogo ranije postavili gotovo zaboravljeni autori? Ova knjiga nastala je upravo iz takvih pitanja“. Na kraju je naglašen cilj ove publikacije: „Ako ova knjiga uspije potaknuti čitatelja da ponovo pročita Mohorovičićeve radove i da o njima razmišlja u širem kontekstu moderne fizike, smatrat ću da je ispunila svoju svrhu“.

Naime, Stjepan Mohorovičić pokazuje značajni interes za istraživanje pojava vezanih uz hipotezu o postojanju antimaterije, koju postavlja Dirac (1930.). Ta teorija o postojanju antimaterije dobila je potporu u eksperimentalnom radu C. Andersona (1933.) kada je objavljen dokaz o postojanju antičestice u obliku antielektrona, koja je prozvana – pozitron. Stjepan Mohorovičić na temelju tih istraživanja, stavlja u odnos elektron i novo otkriveni pozitron. To vezano stanje čestice i antičestice Mohorovičić objedinjuje u naziv – elektrum (1934.). Kasnije to dobiva naziv – pozitronij, a Mohorovičić se profilira kao otac pozitronija, premda njegov rad ne dobiva zasluženu valorizaciju u znanstvenoj zajednici. Da su njegove teorijske postavke bile ispravne potvrđuje rad M. Deutscha (1951.), koji je dokazao postojanje pozitronija.

Mohorovičić prepoznaje nešto što će mnogo kasnije postati fundamentalno: sustav čestice i antičestice može imati vlastitu kvantnu strukturu, vlastiti spektar i vlastitu fiziku. Drugim riječima, već 1934. otvara područje koje će kasnije postati jedno od najpreciznijih laboratorija moderne kvantne elektrodinamike.

Krajem 1974. godine otkrivena je psi-čestica, koju znanstvenici etiketiraju kao „brata“ elektruma. Umjesto elektrona i pozitrona, teški kvark i antikvark grade psi-mezon. To je bila izvanredna podrška teoriji kvarkova i unaprijedilo cijelo područje visokoenergetske fizike. Otkrivači psi-čestice za svoj rad dobivaju Nobelovu nagradu. Mohorovičićevi teorijski proračuni principjelno su utkani u to dostignuće. Ovaj puta Mohorovičićev je rad bio pravilno valoriziran.

U nedavno objavljenoj knjizi (11/2026), teorijski fizičar prof. Miroslav Dorešić podrobno opisuje njegov rad i sve etape teorijskih istraživanja, ukazujući s jedne strane na značaj njegova opus, a s druge strane na spoj naše identitetne i kolektivne znanstvene misli, s tokovima svjetske znanstvene avangarde.

Naime, Dorešić podsjeća da slučaj Stjepana Mohorovičića nije samo neka izolirana epizoda iz prošlosti hrvatske fizike. To nije suhoparna faktografija jedne od najznačajnijih tema moderne fizike u kojoj nalazimo predstavnika naše znanstvene zajednice. Knjigom se želi argumentirano sugerirati da znanstvena povijest nije zatvoren kanon konačnih istina, nego živi proces u kojemu se značenje ideja neprestano mijenja zajedno s razvojem novih teorijski i eksperimentalnih saznanja. I upravo zato neka pitanja ostaju otvorena mnogo dulje nego što to jedna epoha znanosti može naslutiti.

Knjiga je napisan sa dva međusobno različita ali istorodna cilja. Prvi je da se skrene pažnja našoj akademskoj javnosti na propuste koji proizlaze iz zanemarivanja registriranja napora koji su izvršeni na znanstvenom području bilo u smislu teorijski predviđanja ili eksperimentalnih potvrda nekih hipoteza. I to osobito ako se radi o osobama iz naše sredine (Stjepan je Mohorovičić večinu svoga radnoga vijeka proveo u Zagrebu), kako bi se upotpunila lista znanstvenih dostihnuća iz pera i laboratorija naših znanstvenika.

Drugi je cilj da se općoj kulturnoj zajednici rasprostru sva dostignuća nastala na našem tlu koja su unaprijedila znanost u njezinoj cjelini, bez obzira na brojne raznorodne okolnosti koje mogu odvući pažnju i objektivno rasuđivanje u neku „sivu” zonu društveno-ekonomskih interesa.

Knjigu možemo promatrati i kao manifest ili apel o očuvanju naše znanstvene baštine, na način da se svi poduzetti napori argumentirano prezentiraju javnosi, bez zadrške i redukcije njezinih pojedinih dijelova. U širem smislu, posebna je vrijednost ovog djela sastoji u činjenici da ono predstavlja svojevrsni principjelni svjetionika naše povijesti znanosti, koji treba služiti kao jasan i argumentirani poziv za odgovornije valoriziranje i očuvanje naše znanstvene baštine.

Knjiga se nameće kao inicijalna iskra za pisanje takvih znanstvenih prikaza, koji bi obuhvatili i druge istaknute osobe iz znanstvenog života Hrvatske, koje su ostale neopravdano sustavno zanemarivane od službenih kronologa svoga vremena.
Premda je objavljivanje knjige Stjepan Mohorovičić – Otac pozitronija, Jedna ideja ispred svoga vremena, autora teorijskog fizičara prof. Miroslava Dorešića, nesumnjivo blistavi trenutak naše znanosti, ostaje dojam gotovo Pirove pobjede, zbog činjenice da je od vremena kulminacije Mohorovičićevog znanstvenog rada prošlo gotovo cijelo stoljeće, a da je od njegove smrti prohujalo gotovo punih pedeset godina. Tu bi se mogli opravdano zapitati je li to pravedna i zaslužena briga o našim znanstvenicima, na čijim su radovima drugi nagrađeni Nobelovom nagradom?