UČENO NEZNANJE
Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: Defense Express
Učeno neznanje je stari filozofski pojam, potječe naime – iako ne pod tim imenom – još od Sokrata. Da ne idem predaleko, reći ću samo da obrazovanje, pogotovo filozofsko, ide od znanja prema sveznanju da bi na kraju završilo u neznanju. Ili, malo jasnije, kada čovjek počinje učiti on zna da ništa ne zna. Kad počne učiti, otvaraju mu se novi vidici pa vidi da zna mnogo više nego što je prije znao. Na kraju, kad mnogo nauči, postaje svijestan činjenice da se sa svakim novim prostorom znanja otvaraju još veći prostori neznanja. Time nastupa treća faza, faza učenog neznanja (docta ignorantia) kada čovjek dolazi do spoznaje, do koje je došao i Sokrat, da zna da ništa ne zna.
MODERNI INFORMATIČKI ALATI
O tome bi se moglo mnogo pisati. Je li Sokratovo „znam da ništa ne znam“ bilo intimno osvjedočenje o vlastitom neznanju ili je to bilo samo hinjeno neznanje, ironija (eironeia) kao sredstvo dolaženja do istine (metodička skepsa), koja je postala osnovnom metodom svake, posebice prirodne znanosti? Učeno neznanje možemo shvatiti i u društvenom smislu. Među sobom vidimo učene ljude, stručnjake koji su svijesni svoga (ne)znanja, pa ne žele ulaziti u tuđe područje. Tako ćete često čuti od liječnika da ne žele govoriti o onome što nije njihova specijalnost jer su svijesni svoga i znanja i neznanja. Kardiolog je primjerice svijestan koliko mnogo zna o kardiologiji, pa mu je posve jasno da netko drugi, njegov kolega, može isto toliko znati o neurologiji. Stoga ima vrlo jasnu predodžbu o svome neznanju. Nasuprot tome, poluobrazovan čovjek zna malo o svemu, pa ne može zamisliti da netko zna o nečemu mnogo više od njegovih „malo“. Misli da zna jer ne može sagledati svoje neznanje, a još manje može pojmiti kompleksnost problema u čije se rješavanje upušta. Takav se u sve pača, a njegovu iluziju sveznanja podržavaju moderni informatički alati, prije svega svemoćni Google i umjetna inteligencija.
No postoji i treća vrsta neznanja. To je hinjeno znanje ili hinjeno neznanje – znanje ili neznanje koje ima svoj politički cilj i svrhu.
Slušam i čitam što se događa u Europi. Odjenom su se zaredali požari u tvornicama naoružanja. U jednom se slučaju radi o napadu dronovima, u drugom o bacanju zapaljive bombe preko ograde, u trećem o požaru čiji se uzrok ne može otkriti. Za divno čudo, nijedna diverzija nije izazvala veću štetu, recimo da je tvornica do temelja izgorjela ili odletjela u zrak. Tko stoji iza svega toga?
MI6 – MAJSTORI PODVALA
Jasno je: iza tih sabotaža stoje Rusi – a tko bi drugi mogao biti? No, evo Putina. Vladimir Vladimirovič, diplomirani pravnik kaže jednostavno: „A gdje su dokazi?“ Je li dokazano da su te sabotaže napravili baš Rusi? Kao bivši službenik ruske obavještajne službe (KGB) sigurno je upoznat sa špijunskim podvalama. U tome, u podvalama naročito je vješta britanska obavještajna služba (MI6), a ni druge obavještajne službe za njom ne zaostaju. Nijemci su početkom dvadesetog stoljeća naveli Ruse da potope cijelu ratnu flotu u pothvatu (obrana Port Arthura) koji je od samog početka bio osuđen na neuspjeh. Njemačka je pak navela Staljina da smakne sve svoje generale, pod sumnjom pripreme državnog udara, te tako oslabi Crvenu armiju prije njemačkog napada. Sve se to tada nije znalo, zna se tek danas kada su otvorene arhive.
Tako ni mi ne znamo tko stoji iza tih diverzija. Mogu stajati Rusi, jer hoće pokazati Europi što im se može dogoditi ako žele proširiti sukob. Možda iza diverzije stoje tajne službe zemalja NATO-a koje hoće uvjeriti europske političare o opasnim namjerama Rusije i tako ih navesti da izdvoje još više sredstava kako u vlastite tako i u ukrajinske oružane snage. Lako je moguće da iza napada stoje i sami Ukrajinci jer im je jasno da ne mogu pobijediti ako ne uvuku Europu još dublje u rat. Nemojmo misliti da svi na ovom svijetu žele mir. Neki od rata jako dobro žive, druge rat održava na vlasti.
SABOTAŽA SJEVERNOG TOKA II.
Čitatelj će se, vjerujem, prikloniti jednom ili drugom tumačenju, jer – gledajući čisto logički – i jedno i drugo tumačenje ima smisla. Sve na kraju ovisi o tome kakav je stav zauzeo prema stranama u sukobu. Jedini su dobri, drugi su zli, jedni što god kažu lažu, drugi pak govore čistu istinu. Ja ću se međutim radije ogrnuti plaštom učenog neznanja: što je na stvari otkrit će tek temeljita istraga – ako i ona otkrije. No nije samo to u pitanju!
Ono što odmah upada u oči je da se već za nekoliko dana zna tko stoji iza tih sabotaža, a znanje o tome je tako sigurno da se na temelju njega donose dalekosežne političke odluke. Čudno. Kako se odmah zna da su to učinili Rusi, a tko stoji iza sabotaže Sjevernog toka 2 nije se moglo utvrditi pune tri godine? Kako to da se još ne zna čija je bespilotna letjelica pala na Zagreb, iako je pala neoštećena, a njezin se let pratio preko tri države?
Sumnji treba podvrgnuti sve ono što može dovesti, ako se otkrije istina, do političke štete. Sumnjati međutim ne treba u ono što donosi političku korist. To je kao, što rekoh, još jedna vrsta neznanja koja bi se mogla podvesti pod vrstu učenog neznanja, jer oni koji „ne znaju“ znaju vrlo dobro što hoće, iako nažalost često ne znaju što čine.
