GALERIJA FORUM ILI AGITPROP GALERIJA

Tekst: Anđelko Hundić

Foto: Anđelko Hundić

Galerija Forum započela je s djelovanjem 14. srpnja 1969. godine što znači da će ove godine proslaviti 57 godina postojanja. Zapamćena je kao galerija koja je dala znatan doprinos suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti, sve do nedavno. Kakve su se to primijene dogodilo i zašto je ona izgubila umjetnički relevantnu reputaciju? Probati ću odgovoriti na ova pitanja na primjeru dviju nedavno održanih izložbi u Galeriji Forum.

UMJETNOST KAO SLUŠKINJA IDEOLOGIJE

Izložba “Sjećanje na pobjedu – Trg maršala Tita” održana od 13. lipnja do 31. srpnja 2025. godine nije bila namijenjena prezentiranju umjetnosti i umjetničkih radova koji u sebi nose neku novinu ili neotkrivenu kvalitetu, već politici i određenoj aktualnoj političkoj problematici. Kako to autor izložbe i voditelj Galerija ForumFeđa Gavrilović piše u predgovoru „Uklanjanje Tita kao vođe antifašističkog otpora sa zagrebačkog trga simbol je uklanjanja svakog sjećanja na antifašizam (i, posljedično, prešutne glorifikacije fašizma) u javnom prostoru.“ Nije govorio o temi antifašizma u umjetnosti već o antifašizmu kao oslobodilačkoj borbi i političkom pokretu, jer je osnivač partizanskog pokreta i organizator svih borbenih akcija bila Komunistička partija Jugoslavije, te zagovarao povratak imena Trg maršala Tita današnjem Trgu Republike Hrvatske. Dakle ovdje se radi o promociji i glorifikaciji jedne osobe – Josipa Broza Tita i jedne političke ideologije i stranke– Saveza komunista Jugoslavije.

Tema izložbe bio je Josip Broz Tito, a kao glavni izložak, istaknut središnjim položajem u prostoru Galerije Forum, bila je njegova skulptura, dobro poznati rad Antuna Augustinčića, koji predstavlja Tita u punoj veličini, u maniri socijalističkog realizma i kulta ličnosti. Josip Broz bio je i predmet razgovora na tribini koja je pratila izložbu, no predstavljen je jednostrano, neobjektivno i kao junak koji je zaslužio da ga se slavi i po njemu prozove jedan trg u Zagrebu. Za one mlađe i one kojima nije poznata biografija Tita u kratko ću je ovdje predstaviti.

Josip Broz Tito bio je doživotni predsjednik Socijalističke federativne republike Jugoslavije, doživotni predsjednik Saveza komunista Jugoslavije, tada vladajuće i jedine političke stranke, a vladao je čvrstom rukom, autoritetno i apsolutistički. Svoje političko obrazovanje i djelovanje započeo je u Rusiji nakon što je zarobljen kao vojnik Austro-Ugarske vojske. Od 1916. godine pripadnik je boljševičkog pokreta, a kao političku orijentaciju prihvatio je lenjinizam. 1920. postao je član Jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije (boljševika) nakon čega se vraća u Jugoslaviju. U Rusiju se vraća 1935. godine i radi u Kominterni. Po naredbi Josifa Visarionoviča Staljina vraća se u Jugoslaviju sa zadatkom da preuzme vodstvo Komunističke partije Jugoslavije, što mu nakon nekog vremena i uspijeva. Nakon napada nacional-socijalističke Njemačke na SSSR, Komunistička partija Jugoslavije uspostavlja partizanski pokret i organizira borbu protiv okupatora. Na čelo partizanskog pokreta dolazi Josip Broz Tito. Po završetku Drugog svjetskog rata i nakon pobjede partizani vrše pokolj nad razoružanom neprijateljskom vojskom i civilima koji su bili u bijegu, a zlostavljanje i ubojstva protivnika nastavljaju se i nakon Bleiburga – veliki broj tih ljudi pobijeno je u masovnim zločinima kod Teznog, u Barbarinu rovu, na Kočevskom Rogu, Maceljskoj šumi, te na mnogo drugih manjih stratišta diljem bivše Jugoslavije tijekom marševa smrti koji su uslijedili nakon predaje partizanskim snagama. Počinjeni su ratni zločini velikih razmjera po naređenju Tita. Nakon razlaza sa Staljinom, Josip Broz osniva Politički logor Goli otok 1949. godine u sklopu velike čistke u redovima Komunističke partije Jugoslavije. Mnogi potpuno nevini ljudi završili su na Golom otoku, među njima i poznati hrvatski likovni umjetnik Alfred Pal. O njemu je Bogdan Žižić snimio tri dokumentarna filma u kojima je gospodin Pal opisao mučenja i torture koje je proživio na Golom otoku. Važno je napomenuti da je Alfred Pal bio sudionik NOB-a (Narodno oslobodilačke borbe), dakle partizan i Židov. No, o antifašistima koje je Tito dao ubiti i zatvoriti nije bilo riječi na spomenutoj izložbi i pratećem okruglom stolu. Da ne duljim Josip Broz Tito nalazi se na tri liste najvećih masovnih ubojica 20 stoljeća. Kako na listu Rudolpha Rummela ima mnogo primjedbi navesti ću druge dvije koje se smatraju relevantnima. Na listi The Daily Maila Tito zauzima 13 mjesto i smatra se odgovornim za smrt 570.000 političkih protivnika, a na listi magazina Bild nalazi se na 10 mjestu i smatra se odgovornim za smrt oko milijun ljudi. Ovome treba dodati i izvještaj Aleksandra Rankovića „Kroz naše zatvore je prošlo između 1945. i 1951. 3.777.776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586.000 narodnih neprijatelja.“ (Aleksandar Ranković, iz izvještaja u beogradskoj skupštini, Politika, Beograd, 1. veljače 1951., str. 1). Po takvoj osobi voditelj Galerije Forum, vodstvo Kulturno informativnog centra i njihovi suradnici žele prozvati jedan trg u gradu Zagrebu.

I još nešto vrlo važno, Europski parlament rezolucijom 2019/2819 (RSP) izjednačio je komunizam s fašizmom i nacizmom i svrstao ih među totalitarne političke sustave.

Feđa Gavrilović, voditelj Galerije Forum, govorio je i o rastućoj glorifikaciji fašizma u Hrvatskoj. To je potpuna izmišljotine jer, iako pozorno pratim politička zbivanja, ne znam niti za jednu političku stranku u Hrvatskoj koja ima pozitivno mišljenje o fašizma ili podržava njegovu ideologiju. Nije mi poznata niti jedna udruga koja bi podržavala fašizam ili njegovu ideologiju. Rasprave vezane uz glorifikaciju fašizma svele su se na jednu jedinu rečenicu, „Za dom spremni“, koju su ljevičarske stranke popularizirale i prozvale fašističkom, što je vrlo upitno.

UMJETNOST KAO VRIJEĐANJE

Druga izložba koja obilježava rad i djelovanje Galerije Forum u posljednje vrijeme je „Spomenik kralju Tomislavu 2025.“ U prostoru Galerije izložen je samo jedan rad, a on se sastoji od četiri istrošena madraca i jedne fotografije velikih dimenzija na kojoj su prikazana sličnačetiri istrošena madraca na livadi u predgrađu. Ispod fotografije nema naziva niti ikakvih informacija. Razmišljao sam kako povezati ovu instalaciju s kraljem Tomislavom i nisam našao odgovor. Prilikom otvaranja izložbe autor rada Antonio Grgić smatrao je potrebnim dati objašnjenje ovom radu, ili „što je autor time htio reći“. Tako je publika saznala da je izložena fotografija snimljen 1925. godine i ilustrira jednu društvenu pojavu, a to je veliki broj sirotinje za koju u gradu Zagrebu nije bilo mjesta pa su spavali na madracima na otvorenom prostoru. To je bila godina kada se slavila tisućita obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva te je podignuto niz spomenika kralju Tomislavu, a po autoru nije u redu da se u vrijeme siromaštva podižu spomenici. Uz to kaže da je njegov rad reakcija na probuđeni hrvatski nacionalni identitet koji naziva „nacionalnom imaginarijom“. Autoru rada u izlaganju pridružili su se voditelj Galerije Forum Feđa Gavrilović i ravnatelj Kulturno informativnog centra u Zagrebu Hrvoje Hribar, te svojim govorima dali doprinos osporavanju hrvatskog nacionalnog identiteta i postojanju kralja Tomislava.

Dakle autor smatra da kada u društvu ima mnogo sirotinje tada se ne bi smjeli podizati spomenici. Kako se Antonio Grgić pozvao na povijest, to jest 1925. godinu, smatram da se to razdoblje treba uzeti u obzir prilikom analiziranja izloženog rada. Tadašnja država zvala se je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a nedugo prije, 1921. godine, donesen je „Vidovdanski ustav“ kojim je propisano centralističko državno uređenje i jedinstveno državljanstvo, a Hrvatska kao političko-teritorijalna cjelina ukinuta. Zato se razvila politička borba za priznanje političkog i kulturnog identiteta Hrvatske. Jedan od načina bio je i podizanje spomenika kralju Tomislavu čije priznanje je bilo presudno za nastanak i povijest Hrvatskog kraljevstva. Vjerojatno to smeta autoru instalacije pa svojim radom podržava program izrečen u Vidovdanskom ustavu. Što se pak tiče siromaštva ono je tada bilo prisutno u cijeloj Europi i navijestilo je veliku gospodarsku krizu ili depresiju 1929. – 1933. godine. Treba se zapitati kakve veze ima siromaštvo u 1925. godini s kraljem Tomislavom i 925. godinom. Pa nema nikakve. Radi se o, s logičke strane gledano, pogrešci u zaključivanju ili na hrvatskom jeziku rečeno besmislici. No, u radu Antonija Grgića: „Spomenik kralju Tomislavu 2025.“ postoji određena namjera, a to je pravi sadržaj ovog rada – omalovažavanje i vrijeđanje hrvatskog nacionalnog, državnog i kulturnog identiteta, ali i svih Hrvatica i Hrvata. Radi se o bezobzirnom i provokativnom ismijavanja kralja Tomislava i Hrvatskog kraljevstva.

Autor rada, a njemu su se u tome pridružili Feđa Gavrilović i Hrvoje Hribar, dovode u pitanje i samo postojanja kralja Tomislava, pa govore da se radi o mitu bez povijesne utemeljenosti i bez znanstveno utvrđenih činjenica. Pa da vidimo što povijesna znanost govori o kralju Tomislavu. Suvremena historiografija jednoglasno smatra da su spisi splitskih sabora iz 925. godine autentičan i pouzdan povijesni dokument. Oni navode ime kralja Tomislava na tri mjesta:

a.) u pismu pape Ivana X. kojim je 925. godine sazvan Prvi splitski crkveni sabor (Historia Salonitana),

b.) u spisima splitskih sabora iz 925. godine (Historia Salonitana maior) gdje papa Ivan X. piše „dragom sinu Tomislavu, kralju Hrvata …“,

c.) u opisu događaja koji su prethodili Splitskom saboru i doveli do njegova saziva.

U predgovoru saborskih odluka nalazi se datacija koja spomenute crkvene događaje smješta u vladavinu kralja Tomislava: „U vrijeme presvetog pape Ivana, kad je konzulsku vlast vršio u pokrajini Hrvata i u krajevima Dalmacijâ kralj Tomislav, a u svojim krajevima predsjedao vojvoda Mihajlo.“

Da rezimiram. Prvo, autor instalacije „Spomenik kralju Tomislavu 2025.“ nije uspio realizirati temu korištenjem vizualnog jezika, pa je za dovršenje rada upotrijebio audio interpretirani tekst. Drugo, način na koji je tema realizirana nije imao za cilj njenu umjetničku interpretaciju i ne dohvaća umjetnost, već se radi o promidžbi određene ideologije i politike. Treće, nepriznavanjem povijesnih činjenica i prezentiranjem neke nove i drugačije povijesti Hrvatske, autor se svrstao na stranu određenog političkog programa koji je u stvari antihrvatski.

Na kraju treba se zapitati kakva je izlagačka koncepcija ili stručno rečeno muzejsko poslanje Galerije Forum pod vodstvom Feđe Vukića. Na osnovu spomenutih izložbi može se zaključiti da je to promidžba određene ideologije i politike i da je u ovoj koncepciji umjetnost dobila ulogu sluškinje politike.

TKO FINANCIRA RAD GALERIJE FORUM

Treba se zapitati tko financira i podržava ovakvu izlagačku koncepciju? Djelovanje Kulturno informativnog centrau Zagrebu, u sklopu kojeg djeluje Galerija Forum, financira se iz sredstava Grada Zagreba, odnosno Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo. Pročelnica spomenutog ureda je Emina Višnić, a kako ured sudjeluje u izradi programa javnih potreba u kulturi grada, raspodjeljuje sredstva i kontrolira njihovo trošenje, ono mora odobriti i program Galerije Forum. S obzirom da KIC redovno dobiva sredstva i da nema primjedbi na njegov rad od strane Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo, može se zaključiti da Emina Višnić podupire opisani rad Galerije Forum. Dakle, rad Galerije forum financiraju stanovnici grada Zagreba koji, usput rečeno, plaćaju najveći prirez u državi, a za uzvrat dobivaju programe koji vrijeđaju njihov nacionalni identitet, protivni su njihovim interesima, kulturnim potrebama i dominantnom svjetonazoru. S opisanim djelovanjem Galerije Forum ne bi se složila većina stanovnika Zagreba, pa se nameće pitanje demokratičnosti kulturne politike Grada Zagreba.