RF: INA-U TREBA NACIONALIZIRATI

Tekst: RF

Foto:  RTL

Radnička fronta smatra da je nepotrebna privatizacija INA-e dovela do toga da se upravljanje jednim od ključnih privrednih sektora, energetikom, izuzelo od bilo kakve društvene odgovornosti.

Ključni problem pljačke u INA-i nije samo milijardu ukradenih kuna. Pljačka ukazuje na model upravljanja koji omogućava da se u doba energetske krize, čija se kulminacija tek očekuje, te moguće humanitarne i ekonomske katastrofe – ključni resurs, kompletan plin proizveden u RH, proda u bescjenje. Već prije krize čak 6% ljudi u Hrvatskoj nije si moglo priuštiti adekvatno grijanje u najhladnijim mjesecima, a čak 50% ljudi nije moglo podmiriti neočekivani izdatak.

Ovo vjerojatno nije jedini ugovor o prodaji plina s ovako niskom cijenom na štetu INA-e i RH. Ova afera upozorava na činjenicu da INA prodaje plin u bescjenje dok istovremeno po nalogu Vlade zadužujemo javno poduzeće HEP kako bismo domaće kapacitete u podzemnom skladištu Okoli punili skupim uvoznim plinom (po cijeni od 139,99 €/MWh u vrijeme kada Damir Škugor prodaje hrvatski plin po cijeni od 19,46 eura/MWh). Plin iz hrvatskih nalazišta se mogao kupiti za 32,3 milijuna eura umjesto 232,4 milijuna eura, dakle za 200 milijuna eura više!

Pri tome MOL uopće ne misli opozvati mađarske članove uprave, bacaju PR spinove o odgovornosti samo hrvatske strane, a istovremeno vode neokolonijalnu politiku koja preko međunarodnih arbitraža negira i domaće sudove i zakone. Zaslugom Vlade RH INA je odavno postala mađarska svojina, kojom se netransparentno upravlja. Mađari su ju stekli na presudom dokazani koruptivni način, no kada se desi lopovluk – onda je za to odgovorna samo hrvatska strana. Istovremeno MOL vodi politiku arbitraža prema kojoj će Hrvatska država, apsurdno, MOL-u morati platiti 236 milijuna dolara – kao naknadu za pretrpljene gubitke u plinskome poslovanju!

Opozicija je složna oko aktivnosti u Saboru, razjedinjena oko prosvjeda na ulici – no nitko u opoziciji ne daje rješenje aktualnog problema niti govore o tome što bi oni i kako napravili da riješe dugogodišnje poražavajuće stanje u INA-i. INA je poklon na pladnju Mađarima od domaćih mađarona i profitera. Nepotrebna privatizacija se desila u trenutku kada je INA bila praktički snažnija kompanija od MOL-a. INA već godinama služi za sisanje javnih novaca i pretakanje u privatne džepove. Kvislinzi iz domaćih redova, danas iz HDZ-a, odbijaju pak upotrijebiti mehanizme dostupne državi. Opozicija nešto pokušava, ali do sada nije ponudila realno rješenje. Govori se sramežljivo o potrebi “otkupa dionica”, “promjene modela upravljanja” – no svima je jasno da su to rješenja koja se neće desiti, a sigurno ne na način na koji bi i jedna i druga strana bile zadovoljne.

Radnička fronta, iako se pridružuje svim akcijama opozicije, potpisa je zajednički zaključak oporbenih klubova u Saboru, a bit će i prisutna i na prosvjedu u subotu, daje svoje samostalno mišljenje koje glasi:

Hrvatska Vlada mora HITNO pokrenuti nacionalizaciju INA-e ili napokon priznati da je prodana tuđim interesima. Nema više mjesta niti vremena za odugovlačenje i nemušte izgovore.

U kontekstu energetske krize čija se kulminacija tek očekuje, smatramo da je politika državnog intervencionizma jedina koja može osigurati društveno racionalnu i pravednu amortizaciju energetskog udara na stanovništvo i privredu. Nacionalizacija i vraćanje INA-e u vlasništvo RH u potpunosti je opravdano obzirom na to da su Mađari do kontrolnih upravljačkih prava u INA-i došli u dokazano koruptivnom procesu zbog kojeg je na dugogodišnju kaznu zatvora osuđen nekadašnji predsjednik Vlade RH Ivo Sanader. Već sama, na sudu dokazana, činjenica o nezakonitom stjecanju upravljačkih prava predstavlja legitimnu osnovu za nacionalizaciju odnosno eksproprijaciju mađarskog udjela u INA-i, dok su dodatni razlozi brojna kršenja ugovornih obaveza i zadanih rokova za modernizaciju rafinerija (modernizacija rafinerije na Urinju trebala je biti završena pred više od deset godina) kao i brojni drugi poslovni potezi koji su išli na štetu hrvatskih nacionalnih interesa u toj strateškoj kompaniji (očuvanje proizvodnje, zaposlenosti, cijene i ostali uvjeti plasmana nafte i plina itd.). No, ključni razlog za nacionalizaciju INA-e jest energetska kriza kojom nije moguće racionalno i pravedno upravljati bez da država preuzme kontrolu nad energetskom infrastrukturom te planski regulira proizvodnju, nabavku, preradu i distribuciju fosilne energije, kao i dalje najvažnijeg oblika energije u kratkom i srednjem roku.

Putem državne kontrole nad energetskom infrastrukturom moguće je cjenovnim i količinskim ograničenjima vezanim uz fosilnu energiju upravljati racionalno i socijalno pravedno – tako da svi stanovnici imaju osiguran podjednak udio sukladan potrebama u ograničenim energetskim resursima i da mogućnost nabavke/trošenja energije ne ovisi primarno o platežnoj sposobnosti stanovništva. Također, državna kontrola nad ograničenim energetskim tokovima jedina može osigurati plansko i prioritetno usmjeravanje energije prema esencijalnoj i strateškoj proizvodnji.

Nacionalizacija strateške (energetske) infrastrukture nije bauk ni u vodećim kapitalističkim ekonomijama kada nastupi situacija krize i kada interesi pojedinačnih kapitala vidljivo odudaraju od interesa domaćeg stanovništva i privrede. Štoviše, gotovo cijela Evropa već cijelo desetljeće intenzivno radi na procesu deliberalizacije i nacionalizacije ključnih energetskih subjekata, a znakovito je kako je među njima čak i predvodnica energetske liberalizacije u Svijetu – Velika Britanija. Tako se u Njemačkoj priprema nacionalizacija njemačke podružnice Gazproma koja pokriva plinsko poslovanje, Francuska planira punu nacionalizaciju energetske kompanije EDF, Mađarska intenzivno nacionalizira dijelove odavno prodane elektroprivredne kompanije, Argentina je pred deset godina već nacionalizirala najveću naftnu kompaniju na njezinom teritoriju YDF, itd.

I drugo, Radnička fronta traži da RH izađe iz svih trgovinskih, investicijskih i eneretskih sporazuma koji sadrže štetočinsku, nepravednu i protuustavnu klauzulu o međunarodnoj arbitraži.

Tražimo izlazak RH iz svih trgovinskih i investicijskih sporazuma i energetskih povelja koje sadrže klauzulu o rješavanju sporova na međunarodnim sudovima umjesto domaćih sudova.

Arbitraža s MOL-om prema kojoj će Hrvatska država, apsurdno, MOL-u morati platiti naknadu za pretrpljene gubitke u plinskome poslovanju, donesena je na temelju arbitražne odluke koja MOL stavlja u poziciju da tuži mimo domaćeg pravosuđa.

Ova kao i slične arbitraže (protiv RH je u tijeku deset međunarodnih arbitraža) državu i državni proračun potencijalno će oštetiti za goleme iznose. Međunarodni korporativni sudovi će od RH izgledno naplatiti u korist krupnih kapitalista i tajkuna još milijarde ako ne i desetine milijardi kuna (ili eura), a niti vlast niti opozicija ne spominju potrebu da RH izađe iz takvih sporazuma.

Hrvatska putem međunarodnih arbitraža gubi ogromna javna sredstva samo zato što priznaje međunarodnu arbitražu kao oblik korporativnog sudišta koji stoji iznad domaćeg pravosuđa. To znači da arbitraža daje međunarodnim korporacijama veća prava nego hrvatskim rezidentima (kako fizičkim tako i pravnim osobama) odnosno daje im prednost pred zakonom čime se negira osnovni ustavni princip jednakosti pred zakonom. Za razliku od nekih drugih EU država, naša je država predvođena domaćim HDZ mađaronima prihvatila sporazume koji dozvoljavaju takvo izuzimanje od domaćih zakona iako su mnoge zemlje donijele odluke o ukidanju raznih bilateralnih investicijskih sporazuma koji sadrže klauzulu o međunarodnoj arbitraži.