I. BIENNALE OPATIJA: TKO JE IVA PIGLIĆ?

U nastavku teksta prenosimo zanimljivu objavu diplomirane povjesničarke umjetnosti i muzeologinje, likovne kritičarke i nezavisne kustosice Sonje Švec Španjol s internetskog portala Perceive Art. Autoričin tekst pod naslovom “Komentar na 1. Biennale Opatija – tko je Iva Piglić i što se događa s Opatijom?” prenosimo u cijelosti i to kako slijedi:

Tekst: Sonja Švec Španjol

Foto: Grad Opatija

U posljednjih nekoliko godina kulturna i umjetnička događanja u Opatiji obilježili su projekti u organizaciji Ive Piglić i njezine firme IPL ART d.o.o. No, tko je zapravo Iva Piglić, teško je reći, jer na internetu ne postoji apsolutno nikakva profesionalna biografija dotične osobe što je poprilično neobično, posebice ako uzmemo u obzir da je u njezinim kulturno-umjetničkim projektima svesrdno podržavaju Festival Opatija, Grad Opatija, Grad Rijeka, Turistička zajednica Grada Opatije i Primorsko-goranska županija te cijeli niz sponzora. Iz pregleda nekoliko dostupnih intervjua na internetu saznajemo da je Iva Piglić oslovljena kao „profesorica“ i/li „spisateljica“, a u jednom članku spominje se čak i rad na doktoratu, no ti isti članci ne otkrivaju dodatne informacije poput odgovora na pitanje gdje i što je Iva Piglić predavala, što je napisala, gdje i kada je objavila svoje spisateljske radove, te koje je njezino formalno obrazovanje? Daljnjim istraživanjem dostupnih podataka saznajemo kako je Iva Piglić vlasnica IPL ART d.o.o. firme. Široj javnosti postala je poznata prije četiri godine pokretanjem usluge Gay Travel Croatia, no danas kada otvorite web stranicu te usluge www.gaytravelcroatia.net otvara se stranica s porno sadržajima (uguglajte, provjerite!) što dovodi do pretpostavke kako dotični biznis nije zaživio kako je planirano?!

No, Iva Piglić je ubrzo postala glavna zvijezda u Opatiji i Rijeci i to zahvaljujući organizaciji umjetničkih projekata vrlo diskutabilnog porijekla i kvalitete, a koje je sama najavljivala kao nikad viđene senzacije vrhunske kvalitete. Ističem “diskutabilnog porijekla” jer su kolekcionari, prema riječima Ive Piglić, htjeli ostati anonimni, a neke izložbe nemaju ni autora odnosno osobu koja je osmislila koncept i postav izložbe. Dok su mediji u pravilu slijepo prenosili sve press najave projekata Ive Piglić, pritom ne propitkujući niti u jednom trenutku vjerodostojnost i kvalitetu navedenih projekata, struka je bila drugačijeg mišljenja. O izložbi Picassa i Miróa u Paviljonu Juraj Šporer u Opatiji povjesničarka umjetnosti i novinarka Jutarnjeg lista Patricia Kiš Trebovc napisala je osvrt s naslovom “Jesmo li takva provincija da izložbu Picassovih grafika najavljujemo kao ekskluzivni događaj“ ističući pritom kako se uz opatijsku izložbu grafika Pabla Picassa i Joana Miróa ne navodi iz čije su kolekcije, niti tko je kustos izložbe, a o opskurnoj izložbi „Mi.Ona.Coco.“ u prostoru stare Name na Korzu, Riječanima poznatije kao Karolina, kritički osvrt je napisala Iva Radić za portal ArtKvart koji možete pročitati “https://artkvart.hr/mi-vi-oni-coco-zasto-sam-poslije-izlozbe-o-coco-chanel-plakala-i-napila-se-pelinkovcem/“. Ukazujući na niz propusta vezanih uz postav i realizaciju izložbe o Coco Chanel, u tekstu Ive Radić možda se ponajviše ističe informacija kako izložba nema autora što je istaknuto na velikom crvenom panou na samom ulazu u prostor. Znači, riječ je o dvije izložbe od kojih za jednu ne znamo iz čije kolekcije dolaze umjetnine i tko je kustos izložbe, a za drugu je navedeno da izložba nema autora. Pa kakve su to iznimne, ekskluzivne i nikad viđene izložbe o kojima ne postoje osnovne i relevantne informacije, a izostaje i temeljni podatak je li uopće itko iz struke angažiran na njihovoj realizaciji?

PRVI BIENNALE OPATIJA – TISKOVNA KONFERENCIJA KOJA OTKRIVA NEKOMPETENTNOST

Glavni povod ovog teksta je 1. Biennale Opatija koji je u petak 7. srpnja 2023. otvoren u Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer u Opatiji. Sve vezano uz ovu manifestaciju od samog početka nije puno obećavalo. Krenimo od tiskovne konferencije održane u hotelu Kvarner tjedan dana uoči otvorenja, jer upravo ona puno govori o organizatorima i pokroviteljima te njihovoj „stručnosti“ i „profesionalnom“ pristupu organizaciji i realizaciji događaja. Prvo i osnovno, konferencija je ukazala da organizatori i pokrovitelji ne znaju što je “biennale” odnosno nisu upoznati s činjenicom da je riječ o kulturnoj i umjetničkoj manifestaciji koja se održava, kako joj samo ime kaže, “svake druge godine”. Naime, na tiskovnoj konferenciji Iva Piglić je istaknula kako se nada i pretpostavlja da će „nakon prvog biennala, koji je zapravo biennale kiparstva i slikarstva, iduće godine na 180 godina turizma u Opatiji imati nešto još širi spektar umjetnika i bazirali bi se opet i ponovno na hrvatske umjetnike isto ovako uspješne“. Pri kraju konferencije gradonačelnik Opatije Fernando Kirigin zaključuje: „Iva zna što radi, zna kako radi, povezana je s Opatijom i vjerujem u uspjeh 1. opatijskog bijenala koji evo, već nam je najavljeno, će u slijedećoj godini na 180. godišnjicu turizma doživjeti još veću“, uskače Iva Piglić „upgrade“, nastavlja Fernando Kirigin „upgrade gore u rukama prave osobe“. Bit će da su brojni komentari na društvenim mrežama urodili plodom jer je kustos izložbe na početku svog govora na službenom otvorenju 1. bijenala Opatija objasnio što je biennale.”

ŠTO JE ZAPRAVO 1. BIENNALE OPATIJA?

Za one koji ne znaju, Hrvatska enciklopedija definira “bijenale” (tal. biennale, prema kasnolat. biennalis: dvogodišnji) kao kulturnu i umjetničku priredbu koja se održava svake druge godine, najčešće je riječ o velikoj međunarodnoj izložbi likovne umjetnosti, poput najstarijega Venecijanskog bijenala koje postoji od 1895. godine.

E, sad, niti u jednoj prilici nije objašnjeno po kojim kriterijima su odabrani sudionici 1. bijenala Opatija, zašto nije bilo javnog natječaja za sudjelovanje te što točno povezuje sve odabrane umjetnike? Ponajviše se nameće pitanje – što točno definira Bijenale Opatija? Što ga čini jedinstvenim i po čemu se opatijski bijenale razlikuje od ostalih bijenala? Zašto baš Opatija i što bijenale veže uz Opatiju, s obzirom da za 1. biennale nisu odabrani samo lokalni umjetnici?

ČISTI NEKTAR SCENE

Za one koji nisu upoznati s organizacijom bijenalnih i trijenalnih izložbi u Hrvatskoj, navodim nekoliko primjera kako biste mogli usporediti i zaključiti što je sve pošlo po krivome kod organizacije manifestacije 1. biennale Opatija. Bijenalne i trijenalne izložbe u Hrvatskoj su u pravilu organizirane na nacionalnoj razini, a znaju biti i međunarodnog karaktera te na njima sudjeluje od najmanje 40-ak autora dok selekcija često premašuje i brojku od 100 sudionika. Sudionici većine bijenalnih i trijenalnih izložbi u Hrvatskoj biraju se preko javnog natječaja za sudjelovanje, a odabir vrši stručni žiri sastavljen od povjesničara umjetnosti, kustosa, umjetnika i organizatora izložbe. Primjerice, za Bijenale slikarstva, Trijenale akvarela, Trijenale autoportreta i Trijenale kiparstva postoje natječaji za sudjelovanje kao i stručni žiri za procjenu prijava i odabir sudionika. Navedene izložbe su u pravilu nacionalnog karaktera i definirane temom (autoportret) ili tehnikom/medijem (slikarstvo, kiparstvo, akvarel).

Na 1. bijenalu Opatija nemamo definiciju temom ili tehnikom (osim što izložba obuhvaća i slikarstvo i kiparstvo), u nazivu manifestacije navedena je Opatija, no osim što je lokacija održavanja izložbe u Opatiji, ne znamo koje su druge poveznice s gradom, imamo 11 autora koji nisu izabrani putem javnog natječaja i nije ih birao stručni žiri, već ih je selektirao kustos izložbe – akademski umjetnik Domagoj Barić koji i sâm izlaže na bijenalu. Tako da je kustos odabrao sudionike, ali i samog sebe. Objasnio je da sve umjetnike osobno poznaje i da je za njega ovo vrlo intiman projekt te da selektirani autori predstavljaju „čisti nektar scene“. Domagoj Barić je na tiskovnoj konferenciji predstavio i objasnio svoju selekciju riječima: „Radovan Kunić je momak, slikar koji radi na akademiji, Rino Banko je dečko koji radi na akademiji…“

BIENNALE S 11 AUTORA?

Tako nam je prezentirano i objašnjeno kako selektirani autori predstavljaju „čisti nektar scene“. Valja istaknuti da je kroz cijelu tiskovnu konferenciju, ali i službeno otvorenje bijenala istican autor Nikola Vudrag za kojeg je na otvorenju bijenala Iva Piglić rekla da je „najskuplje plaćeni hrvatski umjetnik ikada u povijesti Hrvatske“ što jednostavno nije točno. Svi koji prate rad i djelo Ive Piglić do sada su već primijetili kako je Piglić sklona velikim i senzacionalističkim izjavama, no, ukoliko dotična već ne preuzima odgovornost za izrečeno, to bi trebali učiniti svi oni koji su uključeni u projekt, a upoznati su s činjenicama te djeluju u struci. Da ne duljim, „fenomen“ Nikole Vudraga i zašto on nije „najskuplje plaćeni hrvatski umjetnik ikada“ odlično je sročio i objasnio Miljenko Jergović u svom tekstu “Nikola Vudrag, još jedna senzacija neviđeno uspješnog hrvatskog umjetnika“.

Ovu nadrealnu tiskovnu konferenciju zaključio je ulet direktorice Turističke zajednice grada Opatije Suzi Petričić koja je doslovce rekla: „S Opatijom se nešto lijepo dešava, posebno po pitanju kulture. Nakon Dalija i Picassa ja zaista imam potrebu pohvaliti Ivu Piglić i njezinu nevjerojatnu energiju. Iva, ovako nastavi.“

Iz svega rečenog na tiskovnoj konferenciji i više je nego razvidna bezuvjetna podrška svih financijera i sponzora koju uživa Iva Piglić, no ostaje nepoznanica zašto je tome tako? Valja istaknuti i kako je krajnje otužno da niti u jednom javnom nastupu, kako na konferenciji, tako ni na samom otvorenju bijenala, organizatori nisu uspjeli odjednom nabrojati sve umjetnike koji sudjeluju na izložbi iako biennale okuplja tek 11 autora?!

Svakako valja spomenuti kako je glavna nit poveznica između svih projekata Ive Piglić visoka cijena ulaznica. Podsjetimo, cijena ulaznice za izložbu Picasso i Miró u Umjetničkom paviljonu Juraj Šporer, znači za izložbu nepoznatog kolekcionara s nepoznatim kustosom, koštala je 100 kuna po osobi. Čisto za usporedbu, ulaznica za izložbu „Remek-djela iz Muzeja Picasso“ u Galeriji Klovićevi dvori koja podrazumijeva provjereno porijeklo i autentičnost djela u renomiranom izložbenom prostoru koju su pripremili kolege u struci koštala je 70 kuna po osobi. Iako je Iva Piglić na tiskovnoj konferenciji na upit hoće li se naplaćivati ulaznice za 1. biennale Opatija odgovorila: „Da, naravno da hoće, ali po nekakvoj simboličnoj cijeni“, cijena ulaznice iznosi 7 eura. Ne znam kakvo je imovinsko stanje Ive Piglić, ali 7 eura za ulaznicu na izložbu u Hrvatskoj je sve samo ne simbolična cijena. Nadalje, najavljuje se i velika aukcija radova predstavljenih na bijenalu, no nigdje nije navedeno kome će ići novac od prodaje i hoće li firma IPL ART d.o.o. kao organizator uzimati određeni postotak od prodaje pojedinačnog djela?

JE LI DOISTA RIJEČ O “VRHU HRVATSKE SUVREMENE UMJETNOSTI”?

Na službenom otvorenju 1. bijenala Opatija Iva Piglić je ponovno bila velikodušna s riječima za vlastiti projekt pritom istaknuvši: “To što je prvi bijenale ne znači ništa drugo nego da je izvrstan i ekskluzivan s obzirom da umjetnici koji su ovdje predstavljeni su etablirani slikari i kipari hrvatske suvremene umjetnosti. Možemo se pohvaliti i time da ovdje izlaže danas i najskuplje plaćeni hrvatski umjetnik ikada u povijesti Hrvatske.”

Nakon nje je kustos izložbe Domagoj Barić rekao kako je riječ o „mladim umjetnicima godišta 1988. i 1996. i još druga godišta“. Sa svim dužnim poštovanjem prema izlagačima koji su odabrani na način na koji su odabrani za sudjelovanje, kontradiktorno je tvrditi da je riječ o „ekskluzivnom izboru etabliranih slikara i kipara hrvatske suvremene umjetnosti“ ako na izložbi imate samo 11 autora dominantno mlađe generacije (za koje ne tvrdim da nisu dobri, ali dug je put do etabliranosti) od kojih je „najskuplje plaćeni hrvatski umjetnik ikada u povijesti Hrvatske“ prvostupnik, a ne akademski umjetnik i od kojih je najstarija sudionica primijenjena umjetnica koja izrađuje šešire i nosive objekte za glavu, a predstavlja se na biennalu slikarstva i kiparstva.

ZAKLJUČAK

Zašto tekst i reakcija na recentna događanja u organizaciji Ive Piglić u Opatiji i Rijeci?

U Hrvatskoj već duže vrijeme gotovo i da ne postoji likovna kritika. Nestala je zbog suženog prostora u medijima za predstavljanje i pisanje o kulturnim i umjetničkim projektima, umjetnicima i djelatnicima u kulturi, ali i zbog činjenice da svatko tko javno progovori i iznese konstruktivnu kritiku biva “kažnjen” od strane financijera, ravnatelja i voditelja ustanova te moćnih pojedinaca koji sjede u umjetničkim vijećima, savjetima i žirijima, kako mu ne bi ponovno pala na pamet takva misao i djelovanje. I upravo je opisana atmosfera i okruženje omogućilo da pojedinci poput Ive Piglić isplivaju na površinu te žare i pale područjem koje uopće ne poznaju, ali koje su prepoznali kao odličnu nišu za dobru promociju, a ako pritom uleti koja kinta od prodaje ulaznica i aukcija – tim bolje!

Kao diplomirana povjesničarka umjetnosti i muzeologinja, likovna kritičarka i nezavisna kustosica s preko više od 220 izložbi otvorenih diljem Hrvatske, smatram profesionalnom dužnošću progovoriti u obranu svoje struke, jer je situacija jednostavno izmakla kontroli.

Kako i zašto Grad Opatija, Grad Rijeka, Primorsko-goranska županija, Turistička zajednica Grada Opatije, te svi navedeni sponzori godinama financijski i na sve druge načine podržavaju osobu javno nepoznatog profesionalnog obrazovanja i kompetencija, koja organizira izložbe upitne autentičnosti i kvalitete bez kustosa i bez navođenja izvora/kolekcionara, koja pokreće 1. biennale Opatija, a da pritom ne zna značenje riječi „biennale“, koja angažira akademskog umjetnika za kustosa koji potom po vlastitoj volji selekcionira sudionike i ubacuje sâm sebe u izbor, koja pritom uopće ne definira značenje, smisao i svrhu bijenala Opatija, koja nije raspisala javni natječaj za sudjelovanje kao što to rade svi ostali organizatori bijenalnih i trijenalnih izložbi u Hrvatskoj i koja se vrlo olako razbacuje terminologijom i valorizacijom vlastitih projekata pri čemu aktualni biennale opisuje kako ga „bez lažne skromnosti možemo definirati kao vrhunsko umjetničko događanje i to iz više razloga, a najrelevantniji je taj što smo okupili sam vrh slikarske i kiparske hrvatske suvremene umjetnosti bez premca!“ ? Kako i zašto?

Hoće li itko u ovoj državi snositi odgovornost za financijsku i inu podršku ovakvih pojedinaca i ovakvih projekata?

Otužna je hrvatska realnost da uz smanjenu satnicu likovnog odgoja u osnovnoškolskom obrazovanju te potpunu marginalizaciju umjetnosti i kulture čije je predstavljanje u mainstream medijima gurnuto na samu marginu, pojedinci poput Ive Piglić osmišljavaju i nude sadržaje široj javnosti uz svesrdnu podršku medija koji potom prenose kako je riječ o „vrhu hrvatske suvremene umjetnosti“ i na taj način sudjeluju u obmanjivanju javnosti umjesto da je obrazuju te da se bore za dostojnu poziciju i valorizaciju hrvatske umjetnosti, predani rad i trud školovanih kolega u struci koji brinu za hrvatsku umjetnost i kulturu te hrvatske umjetnike kao jedan od nezaobilaznih segmenata našeg identiteta.