ZDRAVKO MAMIĆ: HRVATSKA JE LIJEP SUSTAV U KOJEM MOŽETE ČAK I DOKAZATI DA SU SUCI LOPOVI
Tekst: Zdravko Mamić
Foto: Reforma pravosuđa
32 mjeseca! 340.550.000 djece rođeno je u svijetu u razmaku od trenutka otkada sam uz dokaze prokazao i optužio osječke suce koji su me nepravedno osudili do današnje objave da je protiv tih sudaca podignuta otpužnica. Objava je, po dobrom starom običaju plasirana na kraju radnog vremena, prije produženog vikenda, da je što manji broj ljudi vidi.
Ali hej, protiv troje sudaca jedne zapadne demokracije dignute su optužnice. Svi šute. Što bi bilo, da su umjesto tri člana sudbene na njihovom mjestu tri člana izvršne vlasti? Spektakl! Sumnjali su u mene mnogi, sumnjao sam ponekad u sebe i ja. Sada više nema sumnje – tri suca koja sam prokazao kao manipulatore, lažljivce i lopove od danas su na optuženičkoj klupi. Za mene, iznenađenje u rangu informacije da je nebo plave boje. Za sve ostale, pokazatelj u kakvom stanju se nalazi hrvatsko pravosuđe.
Dok trojica sudaca postaju optuženici, njihovi prijatelji, koji su im do jučer držali ljestve u zajedničkim ucjenama i iznudama ostaju na mjestu predsjednika tog istog suda i članova vijeća u drugim predmetima, predmetima koji se tiču svakoga od vas koji ovo čitate. Zdravko Mamić je, kao osiguranje za njihove mirovine, postao meta na kraju njihovih dugih sudačkih karijera. Postavlja se pitanje – ako su od mene iskamatarili stotine tisuća eura u par godina – koliko su i od koga sve uzeli za nepravedne presude u cijeloj karijeri? Lijep je to sustav, u kojem možete čak i dokazati da su suci lopovi, ali će njihovi nadređeni reći da to nije razlog zbog kojeg vam njihovi prijatelji s istog suda, s kojima su se do jučer grlili, pjevali, pili i talili ne mogu dalje nastaviti suditi. Objektivno je to i nepristrano, kao i izbori u Sjevernoj Koreji. Montirano poput trećerazrednog trilera, lažno, jadno i tužno, ne za mene, već za one koji glume zakon, a zapravo su njegova negacija.
U iščekivanju pravde s hrvatskih ili europskih sudova u borbi za bolje pravosuđe, ostaje samo još jedno pitanje – po čijoj naredbi i za čiji račun su me osudili?
