ZLOČIN BEZ KAZNE

Tekst: S. D. / Z. V.

Foto: Z. P./ UN / H. R.

Novi broj tjednika »Hrvatska riječ« iz Subotice podsjeća na 30 godina od protjerivanja Hrvata iz Hrtkovaca, kao zločina koji u Srbiji još uvijek nije adekvatno procesuiran i javno osuđen. Osim toga, Šešeljevo izrugivanje žrtvama na mjestu zločina predstavlja civilizacijski poraz za društvo u cjelini. Povodom toga u  nastavku donosimo tekst pod nazivom “Zločin bez kazne”.

Da podsjetimo, nakon puštanja iz zatvora u Haagu na slobodu pod floskulom teške bolesti, Vojislav Šešelj je u Hrtkovcima kupio kuću. Kuća se nalazi u samom centru sela, svega 300 metara od katoličke crkve svetog Klimenta. Prije četiri godine tamo je održan deseti kongres Srpske radikalne stranke na kome je Šešelj ponovno izabran za predsjednika stranke.

Početak progona

Danas se navršava 30 godina od protjerivanja vojvođanskih Hrvata iz srijemskog mjesta Hrtkovci. Na mitingu koji je održan 6. svibnja 1992. godine, među kojima je među ostalim bio prisutan i lider Spske radikalne stranke Vojislav Šešelj, pročitana su imena mještana hrvatske nacionalnosti koji su označeni kao »nepodobni« i proglašeni za suradnike onih koji su bili »krivi za progon Srba iz Hrvatske«. Haški tribunal je kasnije na suđenju zaključio da je Šešelj govorom koji je održao u tom selu potaknuo progon, deportaciju i prisilno premještanje Hrvata iz Hrtkovaca. Taj događaj se uzima kao početak progona nesrpskog stanovništva i ostalih neistomišljenika iz Srijema. Iz Hrtkovaca, u kojem je živjelo nešto više od tri tisuća ljudi i u kojem su tada većinu stanovništva činili Hrvati, iseljeno je njih više od 700. Obitelji: Akrap, Balog, Barić, Begić, Barišić, Bogović, Dobrić, Cakić, Ćosić, Engert, Grgić, Jurčević, Kalić, Marić, Manceta, Obajdin, Tkalac, Volarić… samo su neke od obitelji (ukupno njih 280), koje su devedesetih godina protjerane iz Hrtkovaca.

Od Šešeljevog govora do prvog ubojstva

Početkom 90-ih godina Hrvata je u Hrtkovcima bilo nešto više od tisuću i činili su više od 40 posto stanovništva, a danas ih je tek oko 200, što je oko sedam posto od ukupnog broja stanovnika.

Brojna su svjedočanstva tragičnih sudbina mještana Hrtkovaca hrvatske nacionalnosti. Višemjesečna napetost u Hrtkovcima ratnih devedesetih doživjela je tragičan epilog kada se u lipnju 1992. godine dogodilo ubojstvo. Prva žrtva međunacionalne netrpeljivosti bio je Mijat Štefanac, u selu poznatiji kao Milan Pivšić iz Hrtkovaca, rođen 1949. godine. Njegovo tijelo je pronađeno 29. lipnja 1992. u ataru između Hrtkovaca i Nikinaca.

Nevladina organizacija Fond za humanitarno pravo iz Beograda objavila je publikaciju Dosije: Zločini nad Hrvatima u Vojvodini. Dosije se zasniva na izjavama svjedoka i obitelji žrtava danih Fondu za humanitarno pravo, dokumentima RDB-a Srbije, presudama sudova u Srbiji, dokumentima koji su kao dokaz izvedeni pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju i medijskim prilozima.

Gdje smo danas?

»Paradoksalno je da je veći otpor tome što se dogodilo postojao kada se to dogodilo nego danas. U proljeće 1992. godine grupa beogradskih intelektualaca, prije svega okupljenih u Beogradskom krugu i Civilnom pokretu otpora u više navrata je posetila Hrtkovce i tamo razgovarala s mještanima i izbjeglicama u Hrtkovcima. Pored toga, izvještavali su javnost o događajima u Srijemu. Razgovarali su s tadašnjim ministrom pravde Tiborom Váradyjem i sve je to dovelo do toga da vlasti tada reagiraju i da dođe do uhićenja Ostoje Sibinčića, Radeta Čakmaka i još nekolicine izbjeglih Srba iz Hrvatske, koji su pored Vojislava Šešelja bili vinovnici tih događaja. Znači, imali smo tada jedan snažan otpor tome što se događalo da bi se danas cijela kultura sjećanja svela na 6. svibnja i podsjećanje na taj govor Vojislava Šešelja.

Kuća na mjestu zločina

U Hrtkovcima postoji kuća Vojislava Šešelja, te teme, izuzev civilnog sektora, danas nema u javnosti. Ne postoji javna osuda onoga što se dogodilo. Ne postoji ni podsjećanje da je Skupština Autonomne Pokrajine Vojvodina izglasala 2004. godine Deklaraciju o pozivanju na povratak svih građana koji su bili primorani napustiti Vojvodinu. Ta deklaracija je u potpunosti zaboravljena.

Imali smo simboličku gestu prethodne vlasti kada su se sastali Ivo Josipović i Boris Tadić u Kukujevcima. Od tada nikakvog pomaka nema. Vojislav Šešelj je rado viđen gost mnogih televizija, on nastupa kao analitičar i komentator društvene stvarnosti. Istovremeno mu je dozvoljeno da posjeduje kuću u Hrtkovcima, gdje se održavaju kongresi stranke«, kaže za Hrvatsku riječ Jovana Kolarić iz Fonda za humanitarno pravo. Prema njenim riječima, tek mali broj organizacija civilnog sektora danas podsjeća na događanja s početka 90-ih.

»Srbija generalno izbjegava priču o bilo kakvoj odgovornosti. Imali smo priliku vidjeti i tijekom ove izborne kampanje kada se postavljalo pitanje genocida u Srebrenici da je veliki broj političkih aktera zapravo rekao da je to pitanje kojim se skreće pažnja s današnjih gorućih pitanja. To nije tako, jer jasno je da bez prihvaćanja odgovornosti za ono što se dogodilo tijekom 90-ih nećemo moći ići ka nekoj zajedničkoj budućnosti. Naprosto, ovdje se radi o građanima Srbije koji su bili primorani napustiti svoju zemlju zbog politike progona koja je u tom trenutku bila na djelu i mi moramo prihvatiti odgovornost za to. Bilo bi dobro da danas bilo koja politička opcija podsjeti na to što je bilo, uputi ispriku ljudima koji su bili primorani otići«, kaže Kolarić.

Kazna samo za progon i deportaciju

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju Haški tribunal optužio je Vojislava Šešelja u siječnju 2003. godine da je poticao zločine protiv čovječnosti i za kršenje zakona i običaja ratovanja na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Optužen je da je »govorima i izjavama pridonio da se kod izvršitelja stvori odluka da počine navedene zločine«. Od njenog podizanja 15. siječnja 2003. godine, optužnica je mijenjana u šest navrata. Odlukom Sudskog vijeća Haškog tribunala 6. studenog 2014. godine Vojislav Šešelj je pušten na privremenu slobodu do izricanja presude, kako je navedeno, iz humanitarnih razloga. Suđenje Vojislavu Šešelju pred Haškim tribunalom je završeno u ožujku 2012. godine izvođenjem završnih riječi Tužiteljstva i optuženog. Haški tribunal je 31. ožujka 2006. godine izrekao oslobađajuću prvostupanjsku presudu Vojislavu Šešelju bez njegovog prisustva, po svih devet točaka optužnice. Šešelj je oslobođen krivice za zločine protiv čovječnosti (progon nesrba, na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, deportaciju i prisilno premještanje). Po optužnici nije kriv ni za kršenje zakona i običaja rata (ubojstva, mučenje, okrutno postupanje, bezobzirno razaranje sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanjem vjerskih objekata i pljačkanje javne ili privatne imovine). Vijeće je utvrdilo da nije postojo udruženi zločinački pothvat čiji je cilj bilo stvaranje jedinstvene srpske države na velikim dijelovima teritorija Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odnosno Velike Srbije, u kojem je, po optužnici, sudjelovao i tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević i drugi srpski, vojni i politički zvaničnici. Nakon uložene žalbe na oslobađajuću presudu Vojislava Šešelja Apelacijsko vijeće Sudski mehanizam u Haagu, pravni slijednik Haškog tribunala, proglasio je Šešelja krivim za progon Hrvata iz Hrtkovaca i osudilo ga na 10 godina zatvora, navodeći da je tu kaznu već odslužio. Nasljednik Haškog suda, tzv. Mehanizam za međunarodne kaznene sudove, objavio je da je vođa srpskih radikala odgovoran za progone i deportacije vojvođanskih Hrvata držanjem poticajnog govora u Hrtkovcima 6. svibnja 1992. godine.