ZAŠTITA IDENTITETA URBANOG TERORISTE – ODRAZ NEMOĆI ILI?
Tekst: Strahimir Kapetanović
Foto: TANJUG
O zaštiti identiteta počinitelja kaznenih djela odavno nemam dobro mišljenje. Njih se naizgled štiti, ali od koga i zašto? Od javnosti? Od njih samih, da ne bi stekli medijsku popularnost, da ih ne bi zaskočila nekontrolirana ruka pravde? Osveta? Apsurdno, ali istinito, nitko ne štiti žrtve. Bio njihov identitet poznat ili ne, oni su svejedno žrtve.
NAKNADNO PRIKRIVANJE PODATAKA
Na nesreću, počinitelji krvnih delikata su povremeno i maloljetnici. Po slovu zakona i njihov se identitet treba štititi, pa makar bili oni i strani državljani. Tako se u našim medijima počeo skrivati identitet učenika koji je danas u Beogradu pobio 8 vršnjaka i jednog zaštitara, ranio 7 učenika svoje osnovne škole i jednu nastavnicu, a svi su naši mediji promptno prenijeli njegove podatke iz domicilnih srpskih medija. No naš zakon to brani, pa su se tijekom idućih nekoliko sati izvještavanja ti podatci prikrili.
Tog problematičnog 14-godišnjaka očito treba zaštititi. Od koga ili čega? Od njegove vlastite savjesti, da ne zaradi koju traumu? Pa trauma mu je već bila kad je u školi dobio prvu jedinicu (u školi ga svi smatraju štreberom), kad je ocu ukrao pištolje i municiju, kad je sastavljao popis učenika za odstrel, kad je upucao zaštitara i učenike, nastavnicu u njenom kabinetu i naposlijetku kad su ga specijalci uhapsili. Svakako bi mu dodatna trauma bila kad bi saznao da hrvatski mediji navode njegovo ime i pokazuju mu lice, zar ne? Pa kako bi to 14-godišnji masovni ubojica, za mene terorist, mogao uopće podnijeti? Možda bi od jada zaplakao.
TRENIRAO NA KOMPJUTERIMA?
Zaštitar koji je trebao štititi školu upucan je direktnim pogotkom u glavu, i nikoga nije uspio zaštititi. Mali očito dobro vlada pištoljem, i ne mari za ljudske živote. Otkud mu ta zapanjujuća vještina? Vrlo je vjerojatno godinama trenirao kod kuće na kompjuterskim igrama i simulatorima kako se tamane kojekakva čudovišta, a možda i ljudi. Jer, takve su danas kompjuterske igre, a djeca kao djeca, ponekad igru prenesu u stvarni život. I nije to od nedavno. U jeku popularnosti kaubojskih filmova (tzv. Westerna) u nas, prije nekih 50-60 godina djeca su se često igrala vješanja, ponekad s kobnim posljedicama. Jednom sam zbog sudjelovanja u takvoj igri zaradio poštene batine iako je naša igra bila bezazlena, ali da nam ne bi palo na pamet! Kako danas gledamo na pucačine u igrama? Možda po onoj iz crtića “upucaj ga Zec!”.
No, današnji dušebrižnici skrbe za 14-godišnjeg masovnog ubojicu, njegovu sigurnost, dostojanstvo, što li? Imaju li oni pred očima mrtva tijela učenika, njihove uplakane roditelje, prijatelje i rodbinu? Malome ni to, izgleda, nije bio jedini cilj, jer ponio je za svaki slučaj i tri “Molotovljeva kotela”. Što bi bilo da ih je upotrijebio, koliko bi tada bilo žrtava? I što bi HAKOM na to rekao? Vjerojatno nešto kao “smijete izvještavati, ali molimo – bez slike lica i imena” jer to je po Zakonu kažnjivo. Naši čitatelji to ne smiju vidjeti, ako ih zanima neka prate strane medije!
BESPLATNI SOS TELEFON
Nije li ovakva zaštita identiteta urbanih terorista u stvari prešučivanje same biti nedjela, krimena? Kakvo smo to društvo postali, da se ne usuđujemo nasilnika imenovati da ne povredimo njegovu privatnost, a istovremeno zatvaramo oči pred maloljetničkim kriminalom i terorizmom! A kad se to dogodi, upute pogođene i ozlojeđene na besplatni telefon psihološke pomoći! Kao da je društvo time otkupilo svoj grijeh! Idemo dalje, u društvenu, moralnu i sigurnosnu provaliju. Iz nje se ne čuju jauci i ne vide žrtve. Samo da je politički korektno.
