UKRAJINA I SRBIJA – ILI TKO JE ČIJA BATINA
Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: UN
Uporedbe Ukrajine i Srbije ne čuju se često, a još se rjeđe rado slušaju. Čuju se međutim (često) usporedbe Ukrajine i Hrvatske, premda mi nije jasno s kojom bi se Hrvatskom Ukrajina trebala uspoređivati, s Republikom Hrvatskom ili Nezavisnom državom Hrvatskom. Povijesne usporednice su očite: i jedna i druga država bile su u savezništvu sa silama osovine, obje su vršile genocid nad Židovima i nacionalnim manjinama (NDH nad Srbima, Ukrajina nad Poljacima), ukrajinski Bandera bio je pandan hrvatskom Paveliću. S daljnjim usporedbama ne bih išao jer bi nas predaleko odvele, a i udaljili bismo se od osnovne teme: u čemu je današnji politički položaj Ukrajine sličan današnjem položaju Srbije?
GRANICE NISU BOGOM DANE
Jednostavno rečeno: ono što Ukrajina proživljava danas Srbija je proživljavala krajem prošlog stoljeća. Ukrajinu danas napada Rusija, kao što su Srbiju onda napale udružene zemlje NATO-a. I uzrok rata je sličan: Ukrajina ne želi cijepane svoje teritorije, isto kao što Srbija ne želi da se od nje odcijepi Kosovo. Kosovo po sastavu stanovništva tendira udruživanju s Albanijom, baš kao što istočne pokrajine Ukrajine, zbog prevage ruskog stanovništva, teže ujedinjenju s Rusijom. Najveća je razlika u tome je što je sporne ukrajinske pokrajine okupirala ruska vojska, a Kosovo vojska saveza NATO.
Problem je dakle više-manje jednak. I ni po čemu poseban, jer slična stanja imamo svuda po svijetu, od Cipra i Koreje do Sirije, Kašmira i Palestine. Granice među državama nisu Bogom dane. One su povučene ovako i onako, granice su nastale uslijed raspada bivših država i ujedinjavanja teritorija, koji opet nisu formirani prema sastavu stanovništva nego prema dogovoru kolonijalnih sila. Afričko društvo temelji se na plemenskim zajednicama, pa je onda iluzorno očekivati da će više plemena mirno živjeti u istoj državi. Pitanje granica, pitanje državnog i nacionalnog suvereniteta stoga je uvijek otvoreno. Pitanje je samo kako se, kojim sredstvima ono rješava.
KUPUJE ORUŽJE OD KINE I RUSIJE
Imamo dva državnika, Aleksandara Vučića i Volodimira Zelenskog. Prvi nije nikome po volji, ni Srbima ni Albancima, ni Hrvatima ni Bošnjacima. Europi Vučić nije dobar jer „sjedi na dvije stolice“ i neće nikako da uvede sankcije Rusiji. NATO ga ne voli jer se ne želi integrirati u „svjetski sigurnosni poredak“ nego uporno kupuje oružje od Kine i Rusije. No najveći je problem Kosovo. Srbija bi trebala priznati državnost Kosova, svog okupiranog teritorija, iako to nije učinila većina država u svijetu. Divne li politike! Umjesto da Srbija diktira politku Kosova, Kosovo bi trebalo da diktira politku Srbije.
BATINA IMA DVA KRAJA
Stara priča: mali narodi postaju oružje u rukama velikih. Kosovo je batina za Srbiju, baš kao što je Ukrajina batina za Rusiju. No razlika je kako se te dvije batine ili dvije batinane države snalaze u svojoj ulozi.
Iako bi mogao ući s vojskom na Kosovo, Vučiću je jasno da bi takva intervencija imala u najmanju ruku nesiguran ishod – bombardiranje Srbije i sankcije dovoljna je pouka i njemu i svakom građaninu njegove države kako prolazi onaj tko se želi tući s jačim od sebe. Ma koliko god Kosovo bilo srpsko, rat je ipak najgore rješenje. Stvari treba ostaviti po strani dok političke prilike u Europi ne sazru do toga da se pitanje Kosova riješi diplomatskim putem, bez ikakvih pritisaka (što sada nije slučaj). U Jugoslaviji je pitanje Kosova bilo riješeno statusom autonomne pokrajine u sastavu Srbije. Možda bi se nešto slično moglo postići u budućnosti, za deset, dvadeset, trideset godina. Tko zna što nam sutrašnjica nosi.
ČIME JE MOGUĆE SLOMITI RUSIJU?
No za razliku od ovog strpljivog i mirobljubljivog predsjednika, imamo i onog drugog, onog u Ukrajini. Sada na vidjelo izlazi istina da ni Zelenski ni njegovi zapadni podupiratelji nisu nikad imali namjeru da s Rusima nađu diplomatsko rješenje. Ni na kraj pameti im nije bilo da provedu ono što su potpisali. Bilo im je jedino do toga da pripreme sebe i Ukrajinu za novi rat, za napad na Krim i na druge okupirane pokrajine. I što sad? Htjeli su rat – i evo im ga!
Ukrajina je jasno stavila svoje uvjete za pregovore u deset točaka. Lijepo zvuči, no samo pod uvjetom da je Ukrajina već dobila rat, da je Rusija slomljena i poražena. No to se nije dogodilo. Nije se dogodilo ni kada je Rusija ratovala protiv Napoleona, ni kada je ratovala protiv Hitlera. Čime je moguće slomiti Rusiju? Sankcije očito ne djeluju, a ruska vojna industrija ne posustaje. Zelenski tješi svoje surodnjake da su zalihe raketa u neprijatelja na izdisaju i da mogu ispaliti još dva ili tri plotuna. No što će od Ukrajine ostati nakon „dva ili tri plotuna“, čak da je točno ono što Zelenski kaže?
ZELENSKI IZGUBIO POLA MOBILIZACIJSKOG POTENCIJALA
Kako god da se ovaj rat završi, Ukrajini se ne piše dobro. Izvan Ukrajine je već više od sedam milijuna ljudi, dakle sedmina stanovništva. Izravna materijalna šteta procjenjuje se na 150 milijardi dolara – tri tisuće dolara po svakom Ukrajincu, ma gdje da se nalazi. No najteži je danak u ljudima.
Vojni gubitci procjenjuju se na 150 tisuća mrtvih. Tome treba pripisati tri do četiri puta više ranjenih, dakle više od pola milijuna ukupnih gubitaka. Deset milijuna Ukrajinaca, dakle svaki peti pati od PTSP-a. To je cijena rata da se ruska vojska sutra povuče. Ali neće. Zelenski traži još oružja, oružja kojim će osloboditi i posljednji pedalj svoje zemlje. Politika je, sjetimo se Bismarckovih riječi, umijeće mogućega. Je li moguće to što Zelenski hoće?
Gubitak pola milijuna vojnika znači da je Ukrajina iscrpila pola svog mobilizacijskog potencijala. Hoće li pola milijuna Ukrajinaca, koliko ih se još može pozvati u vojnu službu, dovesti do preokreta na bojištu? Možda, ako se rat bude vodio do posljednjeg Ukrajinca.
ŠTO PREOSTAJE UKRAJINCIMA?
No tako se ratovi ne vode. Hitler nije ništa postigao mobilizirajući starce i djecu. Slušao sam i ja takve priče. Jugoslaviju se ne može vojno poraziti jer protiv neprijatelja stoji 24 milijuna Jugoslavena. Onda smo imali vježbe u kojima su se djeca igrala diverzanata, pa su išla – kao vježbu u općenarodnoj obrani – bušti gume na vojnim kamionima.
Ništa od toga. Rat se dobiva na logistici, na premoći u zraku, na moru i – kao posljedica toga – u premoći na kopnu. A premoć je očito na ruskoj strani. I što onda preostaje Ukrajincima?
Jedino što im preostaje je da uvuku i druge u svoj sukob, u sukob koji oni nisu ni znali ni htjeli sami riješiti, ma završio se rat i s atomskom gljivom. No zapadne se zalihe oružja i streljiva ubrzano prazne, pa se postavlja pitanje što će SAD moći učiniti ako se otvori neka nova bojišnica, primjerice na Pacifiku. Još gore, malo od uvezenog oružja stigne na bojišnicu, jer su Rusi nesmiljeni u uništavanju skladišta, a i mnogo oružja završi u rukama krijumčara.
No za razliku od Vučića, Zelenskog svi kuju u zvijezde. On je borac za slobodu, demokraciju, junak je, heroj. Po čemu? Po tome što neslomljivom voljom šalje Ukrajince u smrt, a od prosperitetne države koja mu je povjerena na upravljanje pravi mjesto na kojem se neće moći živjeti još barem tri desetljeća. Povijest će suditi: jer li Zelenski čovjek koji je stvorio modernu Ukrajinu ili samo političar koji je Ukrajinu upropastio radi tuđih interesa. Poput njegovog prethodnika Stepana Bandere.
