U KRIŽEVCIMA PREDSTAVLJEN 223. BROJ ČASOPISA MERIDIJANI
Tekst: dr. sc. Nenad Raos
Foto: Meridijani
Sjedište uredništva časopisa Meridijani kao i istoimene izdavačke kuće nalazi se u Samoboru, pa bi bilo logično očekivati da će predstavljanje novog, već 223. broja časopisa (časopis izlazi pet puta godišnje) biti održano u Zagrebu, gradu kojem Samobor gravitira, ako već ne u samom Samoboru. Logika (ergo) je dobra, ali su premise krive: Meridijani su časopis koji se bavi prije svega geografijom, pa je logično da ne ostane u jednom mjestu to više što je ovaj broj bio posvećen Križevcima, „gradu koji zove mlade“ – kako piše već na naslovnici novog broja (studeni 2022.).
U malim mjestima sve se događa na jednom mjestu, pa mi stoga nije bilo neobično 12. prosinca u 19 sati doći u Gradsku knjižnicu „Franjo Marković“, koja se nalazi odmah preko puta Gradske kavane i uz prekrasnu baroknu kapelicu svetog Florijana. Da mi nije bilo neobično doći kažem ne samo zato što se takav skup u Križevcima i nije mogao održati na drugom mjestu, nego i zato što sam imao priliku dva puta predavati u istoj dvorani, u sklopu Gradske knjižnice, u kojoj se održavalo predstavljanje novog broja časopisa.
„Došao sam da popunim dvoranu“, rekao sam domaćinima, koji su – razumije se – to shvatili kao šalu koja im je usto dobro sjela jer je dvorana bila sasvim solidno popunjena Križevčanima, a posebice članovima astronomske udruge Perzeidi koja je tik uz zgradu knjižnice izgradila izuzetno lijepu zvjezdarnicu s kozmološkim centrom. Ona još nije sasvim gotova, a kad proradi – rekoše mi njezini članovi – već su se dogovorili s gradskim vlasitima da će za vrijeme promatranja pogasiti sva svjetla u okolici (i to je prednost malih mjesta!).
Kako je proteklo predstavljanje? Prvo je govorio Hrvoje Dečak, novinar Meridijana, autor priloga o Križevcima, porijeklom iz obližnjeg sela Raven. Prvi je članak (na 14 stranica) reportaža o gradu i okolici, s obiljem prekrasnih fotografija što ih je snimio Romeo Ibrišević. U Križevcima se ima mnogo toga za vidjeti, pa je bio problem – kao što reče glavna urednica Petra Somek, povjesničarka umjetnosti – što staviti na naslovnicu? Na kraju je izbor pao na mural s fasade kuće uz glavnu ulicu na kojem se vidi petero znamenitih Križevčana.
Iza toga slijedi, na dvije stranice, razgovor s gospodinom Ivanom Katavićem, inženjerom poljoprivrede i diplomiranim ekonomistom, vlasnikom KTC, najveće tvrtke u Križevcima koja zapošljava 1500 djelatnika. „Koliko su se Križevci promijenili u posljednje vrijeme?“, pita Hrvoje Dečak gospodina Katavića. „Mnogo. Ali ostali su mali grad s puno zelenila, jedna velika obitelj.“
No u prosinačkom broju Meridijana ne piše, razumije se, samo o Križevcima. Piše i o otoku Unije, o Knososu na Kreti i Centru Georges Pompidou u Parizu, o Lyonu, o rijeci Krupi te o „banu pučaninu“ Ivanu Mažuraniću. Našao se tu i moj članak, o povijesti (al)kemije u kojem središnje mjesto zauzima prikaz knjige De re metallica, iz 1556. godine, koju je napisao Georg Bauer, alias Georgius Agricola.
Zadnji od sugovornika na predstavljanju časopisa bio je geolog Tihomir Marjanac, izvanredni profesor zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, sada u mirovini. Predavanje profesora Marjanca bilo u vezi s njegovim člankom koji će izaći u sljedećem, 224. broju časopisa, naime o izumiranju dinosaura zbog udara nebeskog tijela promjera oko deset kilometara. To je bila tako velika katastrofa (zračni i toplinski udar, potres, tzunami, požari, zamračenja, globalna hlađenja, globalna zatopljavanja) da je pravo čudo što se održao bilo kakav oblik života na našem planetu. Usput nas je upoznao s malo kome poznatom činjenicom da je 2011. godine u okolici Križevaca pao meteorit, od kojeg je sustavnom potragom pronađena jedna krhotina.
Nakon predstavljanja časopisa i drugih vrijednih izdanja (knjiga) nakladničke kuće Meridijani, uputili smo se u razgledanje zvjezdarnice – koja je, ne treba reći, izgrađena entuzijazmom mladih članova udruge Perzeidi no i drugih Križevčana. Kako je bilo lijepo vidjeti i čuti da u Lijepoj našoj ima ljudi koji hoće, znaju i mogu (jer hoće!) raditi – da ne moram opet pisati o prodavačima magle.
