TKO ILI ŠTO ODVODI MLADE U EKSTREMISTIČKE VODE? (2. DIO)

Tekst: Saša Radusin
Foto: Pexels

U Hrvatskoj svjedočimo bujanju problema oko odnosa dijela mladih (uvredljivo ponašanje, prijetnje na zidovima i društvenim mrežama, nasilje itd.) prema migrantima iz Azije, pripadnicima manjina ili naprosto, prema neistomišljenicima, no ovdje je prisutna i problematična podjela na one mlade koji, otprilike, podržavaju nasljedstvo ustaštva i naci-fašizma i one koji podržavaju moderno pluralističko demokratsko društvo s pravnom državom i tolerancijom prema drugima i drugačijima. Naravno tu je i dobar dio mladih, koji je možda potpuno apolitičan i trenutno nezainteresiran za bilo kakve političke procese i pitanja, što se, doduše, do izbora, ukoliko neka grupacija ili stranka odluči motivirati na glasanje i ovaj dio biračkog tijela, može u značajnom dijelu promijeniti.

Obzirom da Hrvatska zbog problema u sazrijevanju demokracije, društvene
tolerancije ili pravne države sve više u zadnje vrijeme izgleda kao da još nije niti stigla do predvorja nekog demokratski snažnog društva, izuzetno je opasno prepustiti naše mlade sugrađane sadržajima s Tik Toka ili stadiona jer kod kuće, u medijima, i općenito u društvu više gotovo da i nemaju korektiv koji bi ispravljao politički vrlo radikalne, pa i ekstremističke poglede na društvo.

Nelegalne zabrane kulturnih festivala

Akcije navijačkih skupina mladih urbanih građana koji su zadnja dva ljeta uz pomoć pripadnika ekstremne desnice ili izvjesnih (za)braniteljskih krugova počeli zatvarati ljetne kulturne festivale i događaje koji im nisu po volji, ili pak šarati po uličnim zidovima prijeteće poruke našim piscima, novinarima i politički izloženim osobama pokazuju da su stvari otišle predaleko i da bi neko tome, – pogotovo, nakon dodatnih nedavnih eskalacija iskazivanja jasnog i brutalnog antisemitizma – trebao konačno stati na kraj.

K tome, sve se to događa dok u školama nema dovoljno sadržaja poput Građanskog odgoja, ali i ostalih humanističkih predmeta koji na činjenični način govore o nekim tamnim vremenima naše povijesti ili pak o ljudskim pravima. Istovremeno, takvi sadržaji, ukoliko su na objektivan način prezentirani potiču humanost, toleranciju, osjećaj za društvenu ravnopravnost i solidarnost koji, kako se sve više čini, također polako iščezavaju u našem društvu.

Društvena klima prema manjinama i migrantima u Hrvatskoj sve napetija

Dokaz tome je, između ostalog, i to što pučka pravobraniteljica u svojim redovitim godišnjim izvješćima Hrvatskom saboru naglašava nekoliko ključnih točaka o diskriminaciji i ksenofobiji, a to su broj pritužbi građana vezanih uz rasnu i etničku diskriminaciju koji je u stalnom porastu, kao i izljevi mržnje i ksenofobni komentari na društvenim mrežama i internetskim portalima koji su doživjeli zabrinjavajuću eskalaciju. Pravobraniteljica redovito upozorava i na problem neprijavljenih slučajeva gdje mnogi strani radnici ne prijavljuju verbalne uvrede pa čak ni lakše fizičke napade policiji zbog straha od gubitka posla, deportacije ili pak, jezične barijere.

MUP također bilježi uzlazni trend prijavljenih kaznenih djela motiviranih mržnjom. Dok je ranijih godina naglasak bio primarno na verbalnom etnički motiviranom govoru mržnje (često usmjerenom prema tradicionalnim manjinama), u razdoblju od 2023. do 2026. godine bilježi se značajan rast fizičkih napada na strane radnike (dostavljače, građevinske radnike) iz azijskih zemalja.

Stoga, ne čudi da organizacije poput Centra za mirovne studije (CMS) i udruge
koje se bave ljudskim pravima u svojim analizama navode da je društvena
klima prema manjinama i migrantima postala u zadnje vrijeme napetija. Oni
također ističu kako institucionalni odgovor (pravosuđe) često kasni ili se teža
kaznena djela iz mržnje pravno kvalificiraju samo kao lakši prekršaji protiv
javnog reda i mira, što ne pruža adekvatnu zaštitu žrtvama.

Normalizacija govora mržnje u javnom prostoru

I najnoviji, četvrti val opsežnog istraživanja o političkoj pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj (koje provode Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Fakultet političkih znanosti i Centar za studije mira i konflikata iz Rijeke) donosi zabrinjavajuće podatke o deficitu znanja i to posebice kod učenika strukovnih škola koji bilježe nedovoljan uspjeh u poznavanju osnovnih ustavno-političkih pojmova i demokratskih mehanizama. Autori istraživanja izričito upozoravaju da su rizici od autoritarnih stavova, ksenofobije i homofobije među mladima sve izraženiji. Manjak građanskog odgoja kao obveznog predmeta stvara prazan prostor koji se lako puni radikalnijim idejama.

Podaci iz 2026. pokazuju da mladi u Hrvatskoj o politici najviše uče i informiraju se putem TikToka i Instagrama. Društvene mreže funkcioniraju na principu
algoritama koji korisnika, nakon što jednom pogleda video o nekoj benignoj temi (poput fitnessa ili samodiscipline), vrlo brzo guraju u tzv. zečje rupe ekstremnijih i radikalnijih sadržaja.

Sve dublji jaz između djevojaka i mladića

Sociolozi (poput Krešimira Krole) upozoravaju na izraženu radikalizaciju mladića kroz takozvanu manosferu (online prostore ksenofobnih i mizoginih manfluencera poput Andrewa Tatea). To stvara duboki ideološki jaz između mladića (koji statistički sve više skreću udesno i iskazuju strah od imigranata) i djevojaka (koje pokazuju veću sklonost tolerantnijim stavovima).

Europska komisija protiv rasizma i intolerancije (ECRI) u svojim izvješćima za Hrvatsku redovito upozorava na puzajuću normalizaciju radikalnih slogana i govora mržnje u javnom prostoru (na stadionima, koncertima i društvenim mrežama). Kada mladi odrastaju u okruženju u kojem se ksenofobna retorika prema migrantima s margine seli u politički mainstream, oni postaju znatno podložniji prihvaćanju tih stavova kao društveno prihvatljivih.

Thompson – lakmus papir koji pokazuje nepomirljive ideološke rascjepe

Također, treba istaknuti i da je uloga Katoličke crkve i popularnog pjevača Marka Perkovića Thompsona u hrvatskom društvu sve češće predmet dubokih podjela i suprotstavljenih tumačenja. Kritičari smatraju da Crkva i desnica izjednačavanjem hrvatstva s katoličanstvom marginaliziraju građane koji se zalažu za sekularne vrijednosti, ljudska prava i progresivne politike. S druge strane, tradicionalisti ističu povijesnu ulogu Crkve u očuvanju nacionalnog identiteta te legitimno pravo na obranu kršćanskih moralnih načela u pluralističkom društvu. Thompsonovo djelovanje i suradnja s Crkvom za jedne predstavljaju nametanje isključivog, radikalnog domoljublja i političku destabilizaciju demokratskih institucija. Za njegove pak pobornike, on je simbol obrambenog Domovinskog rata, privrženosti obitelji i vjeri, čije su poruke odraz slobode govora i tradicionalnih vrijednosti većine.

Zagrebački koncerti i javni istupi Marka Perkovića Thompsona funkcioniraju kao društveni lakmus papir koji zorno razotkriva duboke, nepomirljive ideološke rascjepe unutar suvremene Hrvatske.

Iz perspektive kritičara i liberalno-lijevih krugova, njegovi nastupi u glavnom gradu nisu tek kulturni događaji, već organizirani politički pritisak radikalne desnice koji kroz huškačku retoriku i pozive na rušenje legalno izabrane gradske vlasti izravno ugrožava demokratske institucije. Ključni problem pritom leži u upornom oživljavanju totalitarne ikonografije i kontroverznih pozdrava iz prošlosti, što kritičari vide kao nedopustivu rehabilitaciju ekstremizma u javnom prostoru i svjesnu instrumentalizaciju mase radi produbljivanja društvenog jaza.

I tako odgovor na pitanje tko nam to mlade odvlači u ekstremne vode leži u opasnoj sinergiji sustavnog zakazivanja: od škola koje su pod određenim diktatom STEM-a ili uskog strukovnog obrazovanja možda i žrtvovale dio humanističkog odgoja, preko populističkih političkih snaga, ali čak i dijelova Crkve koji kroz desničarske estradne spektakle normaliziraju jezik mržnje, pa sve do izvjesnih vodećih političara i ostalih profitera u ovom društvenom kaosu koji na gubitku zajedništva grade svoju moć.

Ako kao društvo hitno ne ponudimo zdravije alternative i ne razvijemo sustavnu digitalnu pismenost, riskiramo stvaranje generacije koja komunicira isključivo kroz jezik mržnje, podjela i nepomirljivih ekstrema. Nekoga bi to konačno trebalo početi brinuti u ovom našem sve napetijem i sve podijeljenijem društvu.

Napomena: Članak je treći dio autorske teme “Kurikulum bez kompasa”. Objavljuje se u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.