ŠUTNJA KAO GOVOR MRŽNJE
Tekst: prof. dr. Sead Alić
Foto: RSE
Skrivanje moralne dimenzije zločina učinjenih u agresiji na Bosnu i Hercegovinu iza pravničkih floskula o logičnosti ili nelogičnosti, o pristajanju ili nepristajanju na ovu ili onu formulaciju, dio je strategije proizvodnje zaborava. U igrama riječi, zakonskih paragrafa, pravničkih nadmudrivanja i prenošenja problema na ravan prava – očekuje se dokidanje razgovora o onom strašnijem od najstrašnijega. Zatvara se svaka pukotina kroz koju bi eventualno moglo doteći nešto ljudske savjesti koja bi se pokajala za strašne zločine i očiglednu genocidnu namjeru da se istrijebi narod jedne vjere.
PROIZVODNJA SRAMA
Malo će se tko prisjetiti činjenice da su sve mlade žene uhvaćene i zatvorene za vrijeme te agresije bile prijekim sudom ‘osuđene’ na silovanje. Bio je to oblik ‘spašavanja’ srpskog naroda nanošenjem boli i proizvodnjom srama u populaciji naroda osuđenog na istrebljenje.
Ne javljaju se oni koji su po srebreničkim šumama mamili muslimane da se predaju jer ih samo hoće zamijeniti. Ne javljaju se jer znaju kako su klali, ubijali, sahranjivali, prekopavali, skrivali. Ne javljaju se jer bi iz grobnica mogli progovoriti njihovi susjedi, komšije s kojim su teferičili i bili na slavama. Možda bi mogla proraditi savjest, a tko će živjeti s prigovorima vlastite savjesti.
Nema nigdje onih hrabrih koljača koji su svojim načinom oduzimanja života muslimanima htjeli dokazati da su muslimani životinje koje treba klati i žrtvovati na svetim mjestima vlastite nacije. Nema ih jer je pakao agresije prošao i sada se treba primiriti i prikriti dok pravnici problem u potpunosti ne proglase ‘zastarjelim’
INTELEKTUALCI S NEDOSTATKOM SAVJESTI
Nema pobune savjesti intelektualaca žalosnih što je iz korpusa njihovog naroda došla vojska pljačkaša, koljača, silovatelja, ubojica… Nema ih jer bi suočenje sa zločinima predstavnika vlastitog naroda bilo pogubno za intelektualne karijere utemeljene na kukavičluku i nedostatku savjesti.
Možemo se samo pitati gdje su političari koji imaju toliko savjesti da se iskreno zgražaju na onim što je učinjeno i koje bi zaboljela istina o učinjenome. Jesmo li prisustvovali ikada nekoj situaciji u kojoj je političaru zapela riječ u grlu kada je govorio o zločinu predstavnika svog naroda.
Suvremena bosanskohercegovačka zbilja obiluje šutnjom. Na neki način ta je šutnja strašnija od učinjenih zločina. Sve zločine netko je naredio i netko izvršio, ali šutnja naroda kolektivno je priznanje da stoji iza tih zločina i da bi opet šutio ako bi se ti zločini ponovili.
ZAKOPANI PROBLEMI NEOTKRIVENIH GROBNICA
Da bi uopće bio narodom svakom je narodu potrebna katarza nakon počinjenih zločina. Grupe pojedinaca koje šute o zločinima, koje prikrivaju zločine, koje se skrivaju iza pravnih i političkih igara, oduzimaju sami sebi pravo da se nazovu nacijom.
Šutnja o zločinima najsnažniji je govor mržnje, jer stvara platformu na kojoj će se izvršiti neki novi zločini.
Katarzu bosanskohercegovačkom društvu neće donijeti priče o pravu, izborima, unitarnoj ili podijeljenoj Bosni i Hercegovini. Mir u dušama pretpostavka je mira u Bosni i Hercegovini a njega neće biti dok probleme ne otvorimo tamo gdje su zakopani – duboko u kolektivnom biću naroda iz kojega su došli zločinci, duboko u neotkrivenim grobnicama, duboko u ideološkim igrama takozvanih političara, duboko u bahatosti primitivne šibicarske ulične svijesti političkih vođa.
