SELITE SE TURCI-CRNOGORSKI BERMUDSKI TROKUT

Tekst: Sead Alić

Foto: CdM

Politika je umijeće mogućeg manipuliranja ljudima za dobivanje glasova pomoću kojih se dobivaju nacionalni kanali uvjeravanja za daljnje, još uspješnije manipuliranje ljudima. Ima istina ljudi koje su na fakultetima naučili samo prvi dio ove rečenice (Politika je umijeće mogućeg) no riječ je o fakultetima na kojima se ne proučavaju dovoljno suvremeni masmedijski oblici ‘proizvodnje pristanka’ kod ljudi, buđenja navijačkih strasti, oslobađanja mitskih stereotipa njihovim iznošenjima na ulicu, itd.

Izvrstan, pa i talentiran student politologije, može biti zaljubljen u prvi dio rečenice. Može misliti kako je rođeni umjetnik realiziranja mogućeg. Može misliti kako će se sve posložiti prema mislima u njegovoj glavi. Može se osjećati kao Hegel koji je, kad su mi prigovorili da se stvarnost ne ravna po njegovim mislima odgovorio ‘Tim gore po stvarnost’.

Ove mi misli padaju na pamet slušajući i čitajući riječi Dritana Abazovića, mladog čovjeka koji se našao u škarama istočnih i zapadnih laži, nacionalnih i građanskih potemkinovih kulisa, osobe koja mora donijeti teške odluke, one o kojima će ovisiti hoćemo li ponovno proživljavati ono što nam se već događalo.

ISTE PJESME, ISTI KOSTIMI

Naime, danas nam za vraćanje u devedesete ne treba TV kalendar jer sve vidimo u reportažama iz Crne Gore. Iste pjesme, slični traktori, identični kostimi, razuzdanost i osjećaj gomile da je uhvatila Boga za bradu. Dobro, ne baš sve. Još je rano za balvane, ali nisam siguran da neke šume nisu već stradale. Prozor je pao, ali ne onaj iz drugog svjetskog rata nego jedan obični koji mogućim čini novi lokalni rat.  Ne mogu se naime nikako oteti dojmu da je četveroglavi zmaj ponovno pušten iz boce (otrcana metafora za otrcane politike).

Zastave jedne države lepršaju se ovih dana u drugoj državi (ništa neobično za ovo podneblje, ali indikativno i gotovo uobičajeno). ‘Slavnu’ političku pobjedu prosrpskoj opciji u Crnoj Gori donosi rezervni internacionalac albanskog podrijetla, dakle predstavnik naroda s kojim Srbija nikako da izađe na kraj (Bilo bi idealno da nema konteksta i da se on iz sata u sat ne pogoršava). Je li na djelu uistinu principijelnost ili ograničenost, čvrsta volja ili velika naivnost?

Prvi dani nakon izbora u Crnoj Gori sugeriraju psihološki stereotip koji može a i ne mora biti točan ali koji kaže: Dritan Abazović živi u svojoj glavi. Što bi to moglo značiti?

Možda bi se stvar mogla predočiti psihološkim stereotipom koruptivnih političara protiv kojih se Abazović, kako kaže, bori. Oni se u čudu nađu kad, nakon godina ‘rada’, prevara, krađa, manipuliranja, izigravanja zakona i sličnih marifetuka, pribave sebi i vile i bazene, a preko egzekutora i tvornice i banke i tko zna što sve još ne, dakle sve stave na svoje mjesto – i onda dođe optužnica. A oni su sve tako dobro posložili u svojoj glavi…

Na jedan drugi način Abazović kao vjerojatno častan čovjek (prekratko je u politici) ima osjećaj da će se odnosi oko njega posložiti onako kako to izgleda u njegovor glavi. Jer tamo je sve uredno posloženo. Gotovo štreberski. Abazoviću je sve jasno…, osim možda da se realitet zna i te kako opirati idejama koje ne padaju na plodno tlo.

ORGIJANJE PO CRNOGORSKIM GRADOVIMA

Možda mu je zato teško shvatiti ono što se događalo u Pljevljima a za što je uspio reći samo strašno oskudnu riječ – „strašno“. Od te oskudnosti strašnije je bilo samo opravdavanje orgijanja po crnogorskim gradovima stavom o potrebi da se proslavi pobjeda. Ako Abazović ostane u svojoj glavi povijest će ga pamtiti kao osobu koja je vrlo dosljedno omogućila najstrašniji govor mržnje kao uvod u ono još strašnije.

Prijetnje Bošnjacima  / Muslimanima svjedoče o mitskim dubinama u kojima spava dobar dio i crnogorskog naroda. Pobjeda jedne političke opcije u jednoj državi slavi se u drugoj i entitetu treće države, a euforični slavljenici već snuju svoj novi bermudski trokut. Poruka upozorava strašnije od napisanih riječi: Možda će im politička pobjeda dati mitsku snagu da ponovno siluju, protjeruju, ubijaju, lažu, varaju, falsificiraju, pa se pokušavaju miriti, ali se lako može dogoditi i da je riječ o trokutu u kojemu će ta mitska priča biti definitivno okončana.

BOŽJI POSREDNICI S BRADAMA

Ideologija koja je bila osnovom za rat i strašne zločine ponovno je pronašla uski tjesnac kroz koji se želi progurati. Božji posrednici s bradama mudrosti ponovno zavode narod koji se još nije suočio niti s istinom zločina prošloga rata. Od istine se bježi u novu laž, u novu verziju sapunice o protjerivanju ‘Turaka’

Dritan Abazović ima lijepe i prihvatljive želje. Njegova pozicija podsjeća na poziciju Isusa koji Crkvi više nije potreban. Ako ostane u svojoj glavi i Abazović će biti dosljedno iskorišten i još dosljednije odbačen. Ne vidi politolog lukavstvo hijerarhije. On bi transparentno protiv Amfilohija koji je donedavno Muslimane nazivao neljudima da bi danas osuđivao napade na Muslimane. Dosljedno slijediti nedosljednost znači biti nedosljednim…

Ne sluša Abazović ni mudre niti dobronamjerne savjete. Ne sluša iskustva ljudi koji su proživjeli svašta. Ne osjeti strah Bošnjaka/Muslimana koji su već naučili kako i kojim redom slijede činovi političke a onda i ratne tragedije.

Ne vidi Abazović da žrtvuje miran život jedne nacionalne manjine poradi neostvarivih ideala. Ili možda dopušta da ta nacionalna manjina bude kažnjena zbog suradnje s njemu mrskim političkim protivnikom?

Sve je moguće u igri u kojoj nema naivnih, a koja bi se mogla pretvoriti u ruski rulet građanske Crne Gore.

SREBRENIČKI ZADAH RATKA MLADIĆA

Dopustite još jednu metaforu. Hijerarhija crkve u čije se vlasništvo netko usudio dirnuti, probudila je sve svete u živima. Političko je nadomješteno vjerskim. Interes hijerarhije stavljen je ispred interesa pokušaja (istina nezrelog ali ipak pokušaja) građanske Crne Gore. Kolaterarna žrtva nepovlačenja Đukanovića na vrijeme s političke scene (trideset godina uvođenja demokracije stvarno je previše) bit će ljudi koji su po Mladićevom receptu već prozvani Turcima (što je valjda znak da im se može i smije raditi sve ono što se radilo i u Bosni). ‘Turcima’ se obećava Srebrenica, kao da je Sandžak nije već imao.

Razbijena stakla na vratima zapravo su srušeni minareti – za one koji znaju gledati. Već viđeno. Nikad preboljeno. Zna li razbijene prozore čitati mladi politolog koji je doktorirao u Sarajevu, pokazat će trusni dani koji su pred nama. Svi sveti najavljuju mrtve… U danima koji dolaze očekuju se sve češći napadi na one koji će se pokušati braniti, i one koji neće pobjeći.

Kod političara mi je uvijek najmanje simpatično bilo njihovo slijepo vjerovanje u sliku vlastite važnosti, nepogrešivosti i principijelnosti. Uspjeh zna oslijepiti. Ponekad je uspjeh poput aplauza u kazalištu – teško je nakon ovacija publike, publiku koja se nakon predstave popela na traktore, zaustaviti i reći da još nije gotovo. Ali stvarno nije. Prosrpskim strankama pobjedu donosi koalicija koja je postavila svoja načela. U danima koji slijede pokazat će se da se ta načela ne mogu realizirati. Pobjedu je dakle donijela – ahilova peta.

PRAVO NA VJERU

Veliko je licemjerje u crkvenih velikodostojnika (svih vjera). Oni bi trebali biti prvi koji brane bogomolje vjernika druge vjere. Svojim tijelima ako treba oni bi trebali zaustavljati pomahnitale ‘slavljenike’. Ako to ne naprave onda je na djelu poziv da se ponovno siluje, ubija, kolje i baca u jame sve ono što nije prave vjere. A koja je vjera prava? Možda ona koju zastupa prava hijerarhija?

I nije rješenje da vjerske objekte čuvaju ‘specijalne postrojbe’. I previše podsjeća na pozive na mir i suradnju Mladića i njegovih izvršitelja. Nakon slika slavlja i ‘ideološkog orgijanja’ izgubljeno je svako povjerenje.

Jer, kako pobješnjelim slavljenicima na traktorima objasniti da su ljudi koje oni mrze ljudi koji vjeruju u istoga Boga, da se razlikuju samo hijerarhije koje različito interpretiraju tog istoga Boga i da je bogohulan svaki čin kojim se vrijeđa vjera druge osobe. Ja mislim da je to trenutno nemoguće. Jedina mogućnost koja može spriječiti velike nesreće u tome je da mladi i talentirani politolog izađe iz svoje glave, osvrne se oko sebe i razmisli o stvarima koje su veće i od njega i njegovih principa, a i pogrdnog naziva (uvrede) kojom ga je Đukanović svojevremeno nepotrebno ‘počastio’.

 

Ova web-stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se s time možete slagati, ali možete odbiti ako želite. Slažem se Opširnije...

Left Menu Icon