PORUKA U BOCI – MOŽEMO LI UŠUTKATI MEDIJE?
Tekst: S. Kapetanović
Foto: Media Daily
Sjedim tako na rivi, a ususret mi valovi donose neku flašu. Gledam nezainteresirano, jer ljudi bacaju u more kojekakvo smeće. Ali, u zadnji čas uočim da flaša nije prazna. Pa to je pismo u boci! Poskočim kako već odavno nisam, i dohvatim tu morsku pošiljku. Prvo što sam uočio da u njoj nema novčanice od 5 britanskih funti, što je nekad davno bila uobičajena tarifa za pomorsku poštu u boci, što znači da je pošta novovjekovna. Ipak zanimalo me što kome piše. Otvorih tu flašu i izvadih smotani papir. U njemu nevještim rukopisom piše poruka nekome, očito s naše strane Jadrana, jer je na Hrvatskome, piše prepričano ‘da mu pas mater’ i tako to što je svoju djecu zakinuo za nasljedstvo, pa sve ostavio nekoj tamo, meni nepoznatoj Mandi. Gledam pa se pitam. Nikad čuo za Mandu, oli ima ih puno u selu, pa tko bi znao koja je ta prava. Pitam se i tko bi uopće na taj način prosvjedovao? Jednom davno sam poznavao djevojku koja je svoje tajne povjeravala moru. Ali koliko znam, nije pisala pisma u boci, jer to i ne bi bila neka tajna. Pa tko je to, za ime Boga? Prođoše dani, tjedni i mjeseci, kad društvo u konobi počne lamentirati o nekoj Mandi i njenoj imovini koju je ‘zna se na koji način’ stekla. Prva vijest. Niti znam o kome je riječ, niti me se to tiče, pa ipak načulih uši, jer nekom sam prilikom to ime pročitao u pismu iz flaše. Ispada da bi bilo bolje da nisam. Jer, ta je Manda ispada, moj neki rod iz bogzna kojeg koljena, rodica što bi se reklo, i da me se ta priča o ostavštini i te kako tiče. Gledam u čašu i pitam se zar ne bi bilo bolje da tu flašu nikad nisam našao? Ali da ju nisam našao ja, našao bi ju netko drugi i možda svima razglasio da ja nisam legalni baštinik svoje kuće i maslinika! Što da se radi? Pa ne mogu tog nekog, meni nepoznatog pisca poruke ušutkati, pa i kojim uopće pravom? A ne mogu ni spriječiti da morske struje i valovi tu flašu donesu točno meni na rivu. Obiteljsko zmazano rublje dolazi u javnost. Stid me je.
Prođe neko vrijeme, a mediji na sav glas raspravljaju i razvlače zmazano rublje naših političara. Nacionalna sramota! Ali, koliko je to različito od onog što se meni dogodilo? Možemo li ušutkati medije jer prenose informacije koje nam se ne sviđaju? Kad bi to i napravili, kakve bi uopće informacije mediji mogli prenositi? Ako bi se novinar drznuo napisati da je neki lokalni političar nešto dobro napravio, recimo osnovao dječji vrtić, odmah bi oporba skočila da je on pri tome zaposlio svoje članove obitelji, i da je spiskao neke velike novce. Ako bi pak pisao o aferi u redovima oporbe, odmah bi ga dežurni dušebrižnici prozvali za nedemokratski i nedajbože homofobni tekst koji blati njihovu marginalnu zajednjcu i vrijeđa njihove rodne osjećaje. Zato će i prvi i drugi graknuti da treba zatvoriti usta medija, ukinuti ih ili još bolje – zabraniti im djelovanje!
To se, nećete vjerovati već dogodilo, kad je Dekan PMF-a u Zagrebu dokinuo izlaženje fakultetskog časopisa PMF Novosti! Naime, nisu mu se svidjeli kritički članci koje su napisali tadašnji profesori. Nakon te epizode bio je godinama Rektor Sveučilišta u Zagrebu! Svaka mu čast! Ni med cvetjem ni pravice!
