OD ZIDNIH NOVINA DO YOUTUBE

Tekst: Dr. Tihomir Marjanac

Foto: www.zidnenovine.blogspot.com / YouTube

Poslije 2. Svjetskog rata u svakom su gradu bile na nekom zidu takozvane “zidne novine”, a postojale su i u mnogim školama. Na zidnim novinama bili su pričvršćeni listovi pravih novina koje se tako moglo besplatno čitati. Svrha tih zidnih novina bila je da se omogući stanovništvu da se informira. Na taj je način država osiguravala da službeni stavovi dospiju i do onih koji nisu imali novaca za tiskana izdanja dnevnih novina. To je bila uobičajena praksa u SSSR-u, Kini, ali i u Jugoslaviji. S vremenom, utjecaj zidnih novina je opao, a izvor informacija postale su tiskovine i elektronički mediji, prvo radio pa televizija. A kako je danas? Danas radio slušamo samo kao zvučnu kulisu, na televiziji se gledaju frivolni prikazi zbivanja u izoliranim zajednicama (tzv. “reality shows”) gdje gledamo što su, a što nisu radili sudionici natjecanja pod budnim okom desetak TV kamera, u borbi za novčanu nagradu. Što će prosječni konzument TV programa od svega toga dobiti, zapamtiti? Vjerojatno će vidjeti da se osoba A izjadala da joj je život na selu dosadan, da je osoba B prigovorila osobi A zbog neopranog posuđa u kuhinji i da se osoba B i osoba C u skrivenom kutku…

YOU TUBE BOLJI OD TV

Prema podatcima Agencije za elektroničke medije (AEM) u rujnu 2018. g. taj program je pratilo 37-39 posto gledatelja. Što je s ostalima koje ti sadržaji ne privlače? Od brojnih živce-kidajućih sportskih sadržaja, predosadnih političkih rasprava i besmisleno maštovitih zločina na TV, gledatelji mogu pobjeći samo u virtualni svijet Interneta gdje se nude individualizirani sadržaji po mjeri svakog korisnika. Internet pruža sve, a najpoznatiji servis koji to omogućuje je danas You Tube.

You Tube je servis, dakle nije produkcijska kuća, nego posrednik koji korisniku pronalazi traženi multimedijski sadržaj. Nije servis kriv ako je u njemu poslužen loš sadržaj (iako ima primjera nezadovoljnih gostiju koji su razbili servis umjesto nosa konobaru ili kuharu) pa ga ne treba kritizirati. Međutim, taj servis je s godinama postao nevjerojatno popularan – i uspješan. Ako vas privlači muzika iz bilo kojeg razdoblja ili stila, na tom će se servisu zasigurno pronaći ono što vam se sviđa. Ako pak želite čuti poruku svog najdražeg propovjednika, i one su tu, samo jedan klik od vas. You Tube je kao servis postao ono što je svojevremeno bio BBC. Respektabilni izvor informacija. Ali, avaj! Za razliku od BBC-ja informacije na You Tube nisu provjerene. Tako se tu mogu naći doista svakakvi sadržaji. Nedavno istraživanje koje je vodila Asheley Landrum sa Sveučilišta Texas Tech, a o kojem je izvijestio The Guardian (www.theguardian.com/science/), većina ispitanih ‘ravnozemljaša’ (oni vjeruju da je Zemlja ravna ploča u svemiru) je priznala da su ih tom vjerovanju privukli sadržaji na You Tube-u!

POVIJESNA SNAGA TV

Nekad je postojala izreka da ako nešto nije bilo na TV, da se vjerojatno nije niti dogodilo. Danas bi se slično moglo reći, da ako je nešto na You Tube-u, da je skoro sigurno istinito. Jao svima nama koji smo rođeni prije Interneta! Ne samo da nam ne pada na pamet tražiti (istinite) informacije na You Tube-u, nego čak sumnjamo u istinitost sadržaja koji se tamo nude posve besplatno. Ove moje riječi nipošto ne treba doživjeti kao napad na taj popularni servis, jer se na njemu nalazi i obilje točnih i provjerenih sadržaja, nego ih treba doživjeti kao kritiku nekritičkog prihvaćanja svakojakih informacija od kojih su neke posve krive, neistinite! No, prenošenje netočnih vijesti nije isključivo problem spomenutog servisa.

KOMUNIKOLOGIJA ZNANOSTI

Na Internetu postoje i portali koji prate zbivanja u znanosti, na primjer Live Science (www.livescience.com). Njihovi suradnici prate znanstvenu literaturu i objavljuju sažetke i komentare znanstvenih radova. To je hvale vrijedan napor, ali … Da bi se ispravno informirala javnost, o sadržaju valja razmisliti! Evo primjera koji je inspiriran jednim nedavnim tekstom na tom portalu, ali koji je karikiran da izbjegnem moguću štetu autorima istraživanja koji nizašto nisu krivi. Komentator opisuje istraživanje autora koji se zove Ye Ti i njegovih suradnika iz Sveučilišta Lho Tse koji su nedavno u časopisu Advancement in Hot Ice objavili da je tijekom zagrijavanja voda proključala na 45C i da se pritom nisu opekli. Komentator izvlači zaključak da ključala voda nije opasna, jer spomenuti autori nisu dobili opekline. Nameće se zaključak da su nas roditelji i škola krivo učili. Ono što je komentatoru “promaklo” i o čemu nije pisao je da su dotični autori stanovnici Himalaje, i da su opisivali pokušaj kuhanja juhe. No, zar je to bitno? Ako voda ključa na 45C onda je to neupitno! Da, osim ako to ne spomenete učenicima u 7. razredu osnovne škole ili gimnazijalcima od kojih će neki odmah upitati “a na kojoj nadmorskoj visini je izveden taj pokus“? Od informiranja do zaglupljivanja javnosti je očito kratak put.

UZ VIJESTI OZNAKA „ŠTETAN SADRŽAJ“?

Treba li na neprovjerene vijesti na Internetu stavljati oznaku “štetan sadržaj”? Mislim da bi to bilo pretjerano, ali sam uvjeren da bi korisnike Interneta trebalo podučiti da je to krajnje demokratski medij u kojem nema i ne može biti provjere sadržaja, pa ni cenzure. Ali tko bi to trebao učiniti? Novinari su posrednici između znanstvenika i javnosti, od kojih javnost dobiva informacije. Njih treba informirati i osposobiti za točno tumačenje znanstvenih vijesti, a to je već pitanje komunikologije.

 

Ova web-stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se s time možete slagati, ali možete odbiti ako želite. Slažem se Opširnije...