NOVA VLADA USTROJENA S VIŠKOM STRANAČKIH TAŠTINA
Tekst: Zdenko Lozo
Foto: Prime Time
Kadrovsko pustošenje, strašna moć kleptokracije, potpuna zagađenost, žutilo i bljutavi senzacionalizam u čitavom medijskom prostoru te ne prirodno nastajanje tzv. elita (društvenih, gospodarskih, znanstvenih i političkih) i još puno toga od sada daleke 1990. zavezaše mlinski kamen o vrat RH, koji će osjećati svi njeni građani – naraštajima, a ne godinama koje dolaze. Od ponuđenog na političkoj burzi, dobili smo još jednom najmanje loš izbor. Hrvatskoj je od obnove državnosti do današnjeg dana suđeno od više zala birati najmanje, a ne od ozbiljnih ljudi birati najbolje.
Što se sinjskom konjušaru snilo, od tog ničega nije bilo. Vrijeme sedlanja., bez iti jednog osedlanog konja je prošlo, jasle predsjedničke će se uskoro raspasti pa će očito njemu, a ne AP-u, u Bruxellesu valjati tražit mjesto konobara ili kakvog water-closetmana.
S porugom o RuPrZl-om
Najprije mu se snilo kako će u parlamentarnim izborima biti nositeljljem liste na jedenoj od deset izbornih jedinica. Potom kako će baš on biti premijerom RH, odmah po okončanju parlamentarnih izbora. Potom kako će zla prošlosti, reinkarnirana u zla budućnosti, imati snažnu saborsku većinu. Potom kako se Ivan Turudić (IT) nikada neće naći u stocu DORH-a, s naslanjčem na kojem piše – rezervrano za IT. Potom kako će AP u Bruxelles na mjesto garçona – ovaj put u značenju konobara. Potom… Svašata li se njemu snilo, a potom ga dugo nije bilo. Osobno sam išao u Cetinsku krajinu provjeriti timari li konje i krpi li sedla. Nabija li kubure i puni mačkule, ali ga nigdje ne nađoh pa niti na sinjskom hipodromu. Ovdje sam se uvjerio kako je ergela na broju te da nema niti jednog konja osedlanog. Žali bože vremena i goriva, sve mi ode utaman.
Naručio sam vlastite izvore, ali me oni – kuneći se na čast, lojalnost i profesiju izjvijestiše da nije primirisao, a nekmoli bio u Slovenskoj, Pepermintu ili pak u mafijozinim dvorima. Jedni mi pak javiše, gotovo teoriju urote, da ga je klizište mafijozina Pantovčaka – njegovom ili nečijom drugom voljom, progutalo i da istražuju koliko je duboko zatrpan. Potom sam gonetao o Moskvi i konjušarovoj osobnoj prijavki za mjesto iščašenog Šojgua. Ova mi se kombinacija činila najlogičnijom. Nu opet, kako će propustiti zadnji udarac eksera u lijes IT-a?
Kad odjenom, baš u danu Turudićeva postavljenja za kormilara DORH-a, kao grom iz vedra neba. Evo ga baš takvog – dakle, živ je! Taman sam se pripremao oplakati ga, kano Raosov Kikaš (ma ne ovaj svježe rahmetli, Banditerosov intimus, iz kuće osvjedočenih Ibovaca) suparnika Škilju iz Zagvozda! Dolazeći mrtvom Škilji na račune Kikaš je zborio: „Škiljo, Škiljo đava ti dušu odnjo, kud te baš odnese đava – kad sad sam ti se na skori Megdan spremao“. Čemu mi megdan kada će na njemu samo rđa biti, razmišljao je Kikaš – stara sjedina životom išibana, a ne jebivjetar iz Runovića.
Slično se i meni moguće sprema, samo da mi birana poslastica u pakleni oganj, do tada, ne ode. Ta neću valjda megdan voditi s onom uzavrelom trnjanskom krijesnicom, malim mišom ili nedaj bože s onim ćuprijaškim kalfom od lupežluka ter rvatskim zmajem Dritanom, od Mostara grada. Kukavelj sama kukavelj – kano u Kikašovo i Škiljino doba!
Nu, evoga, evoga još je tu! Neka ga, neka – barem do slijedeće veljače. Provest će se kano Turci pod Zadvarjem, kako spjeva Starac – iz slavnoga roda Kačićeva, u Pismi od vitezova države imocke: Pod Zadvarjem rata od Morie, tada turske glave odsicaše, Karlo Gudelj, alfir od Krajine. Čekaj memgdana konjušaru od Cetine pa da vidiš što Gudeljeva krv umije!
Turudić ušao u Augijeve štale
Sukladno zakonu i Ustavu RH, kako bi se kazalo oporim pravničkim jezikom, do detalja štujuć proceduru po prvi put, u dugoj prološti postavljanja glavnog državnog tužitelja ili ti odvjetnika, stiže nada da konačno imamo osobu sa značajnim odlikama za ovu iznimno važnu i ne manje odgovornu službu – prvog čovjeka DORH-a. Naravno najveći smrad u tim Augijevim štalama hrvatskog pravosuđa, ostavio je stanoviti baja, potom teekwondo borac od za premlaćivanja žena i klinaca, razni pedofili, štakori pa čak i mudre sove.
Prvim svojim potezima g. Turudić – koji je za svoj izbor imao simpatije šire javnosti, pa i same vlasti u RH, nažalost ne ulijeva optimizam kako smjera očistiti štale, ma koliko taj smrad bio neugodan. Dajmo mu sto dana pa će biti sve jasno.
Boj protiv karcinomu kriminala, korupcije i brojnih opačina koje se represijom liječe – onda ne manje i boj za gospodarski prosperitet ove zemlje koja se milimetar, osim u pljački, nije makla kad je u pitanju državna imovina i njena devastacija.
DORH ima i moć progona korupcije u nastajanju, koja ima zadaću pogodovati nečastivim tajkunima, mahom propalicama i krimanalcima, kao i njihovoj zapreci prodora ozbiljnijih i ne korumpiranih vanjskih investitora u RH, bili oni hrvatskog podrijetla ili žitelji globalnoga svijeta. Nadam se kako, barem oni s nešto dubljim pamćenjem znaju za Banditerosove eskapade i traženje ušutkarine od švedske IKEA-e, čiju je investiciju u Rugvici rastezao gotovo jedno desetljeće. Nije ju ipak na kraju unovčio! Kod nekadašnjeg direktora Lukil – Croatia, Nikolaja Ivčikova za ubrzane postupke rješavanja građevinskih dozvola i druge dokumentacije zanovogradnju benzinski postaja, sve je bilo obrnuto proporcionalno u odnosu – kao lojem podmazano! Naravno, institucije koje se bave borbom s tom pošašću uredno su izviješatvale (DO DETALJA UREDNO) donositelje odluka, dakako iz državnog vrha. Tu su tada spadali premijer Z. Milanović, predsjednik RH I. Jusipović, Baja zmaj od Biokova, resorni ministri, tada i vrh Ostojine bašće. U isto to vrijeme Josipović je tražio zasjedanje VONS-a, glede zapošljavnja beznačajnog djelatnika SOA-e, brata Gorana Malića, Perkanove prve violine u RH.
Što je s velikim procesima grose banditima, koji su DORH-ovi eksperti redovito doveli u probleme, svojim neznanjem ili možda nečim drugim?
Želi li RH biti dio uljuđene i razvijene Europe, za jedno i drugo ima dovoljno kapaciteta (naravno u outu), kvalitetom, moralom i potpuno o politici neovisnih koji bi umijeli učiniti DORH, jednom od važnijih hrvatskih institucija, nužnom za izlazak na taj trnoviti put Europe.
Budućnost srpske manjine u RH i nove vizure Vlade
Kako sam zapisao u posljednjem komentaru, postizbornih događaja pred stavranje koalicije „HDZ + DP +“ tj. uspostavi 3. po redu Vlade RH s štafetnom palicom u ruci Andreja Plenkovića, tako se i dogodilo – sve drugo bilo bi puno, puno ružnije rješenje. Taj čin je prevažan s obzirom na složenost globalnih prilika i volje komunističke ergele da hrvatsku državu učini još većom sluškinjom, u ovom slučaju ruskog nacionalsocijalizma i najcrnjih zapadnih središta moći. Ovakva koalicija kako se to i očekivalao brana je jednoumlju, ima naglašeniji nacionalni naboj i konačno je iz igre izbacila, veoma suspektnog etno biznismena Milorada Pupovca i njegovo družinu. Nikada se od te družine nije jasno čulo kako je sudbina i budućnost srpske manjine u RH u njihovim i rukama Zagreba, a ne Beograda. Nikada se nije javno čuo njihov objektivan odnos prema preddugačkim prijeporima i konfrotacijama hrvatsko-srpskih odnosa u Lijepoj našoj, napose ne istina o Domovinskom ratu. Naprotiv Pupovčevo laviranje na realcij BG-ZG (velikosrpska ideologija – etno biznis u RH), grčevita obrana Vojislava Stanimirovića, šutnja o sudbini dr. Ivana Štritera ect. Na drugoj strani pamflet Novosti – taj KOS-ov i BIA-in bilten, duboko na usluzi Putinovim nakanama penetracije hibrida u politički te ine prostore unutar RH, a preizdašno financiran od hrvatskih poreznih obveznika. Da li je drug Milorad iti jednom riječju problematizirao ili nedaj bože osudio Porifirijeve čine i agresivnu politiku prema hrvatskom i primjerice crnogorskom narodu. I na kraju da li je taj isti drug doživotno, poput krvnika Broza, određen za lidera svoje nacionalne manjine u drugoj državi.
Hrvatska ima zakonski rješene i praktične odnose prema svim svojim nacionalnim manjinama, kao primjer pozitivnijih u čitavoj Europi i oni moraju biti isti na legislativnoj razini prema svim njenim manjinama. Ne postoje privilegirane manjine! U demokratskim društvima su zajmčena prava ravnopravnosti svih građana, a RH ima na čelu ne samo vodeće oporbene stranke Srbina, Peđu Grbina koji (ne)slučajno otvoreno ruši ustavni poredak svoje države. Zamislimo samo Hrvata na čelu oporbe u susjednoj Srbiji pa makar se on zvao Sejdo Bajramović ili Stipe Šuvar. Zamislimo nekog žigmanova koji otvoreno koketira s velikohrvatskom idejom ili nekom od desnijih hrvatskih (kako bi Benčićka rekla „neonacističkih“ stranaka iz RH).
Nije moguće da sveučilišnom profesoru humanističke izobrazbe (kojeg je usput u politički neovisnu ustanovu instalirao CK SKH, plaćajući mu školarinu i promičući ga u docenta 1989!) nije znano kako nacionalne države imaju autokefalne crkve s prefiksom države u kojoj se nalaze i djeluju.
Nakon 33 navršene godine hrvatske državnosti spomen HPC je crvena krpa ili kako bi Rusi kazali crvena linija, koja se brani nukleranim bombama. Ali ovo nije Ukrajina, koja konačno dokida RPC jer je ona njoj redovito radila o glavi kao i SPC hrvatskoj državi, nebrojeno puta, a napose od izlaska RH iz kandža velikosrpske aždaje, zvane SFRJ.
Naš ili njihov čovjek
Prije nekih četrdesetak godina po postupnom otključavanju hrvatske šutnje dijeli smo se po prepoznavanju je li netko „naš čovjek“ ili protuha i niže rangirani udbaš! Za one na državnoj plaći u brojnim partijskim policijama znali smo kao profesinalce na Udbinim jaslama.
Osvrćući se na uspjeh sklapanja nove koalicione Vlade važno je zabilježiti neke krupnije detalje koji obilježiše put kojim će ona dalje kročiti. Nu, ovo potonje ostavljam za vrijeme po okončanju izbora hrvatske kvote od 12 zastupnika za budući europarlament. Tek će tada započeti ozbiljniji događaji koji toj kioaliciji mogu učvrstiti zajedničku budućnost ili dovesti do njenog djelimičnog ili potpunog sloma.
Sam izbor većine u Saboru i ustroj nove Vlade relativno je bio bezbolan te je imao običajno nešto dulje konzulatcije i dogovore. Glasovanje o parlamentarnom prihvaćanju vlade od strane parlamenta u izgrađenim se demokracijama odvija u pravilu obilatijom većinom glasova – dakle, i nekih oporbenjaka, koji su svjesni činjenice da je netko uistinu izborni pobjednik. Od tog trenutka jasno se očituje otvorena borba porbe i oporbe, što daje kakav takav draž samoj demokraciji – tom preblematičnom sustavu vladavine, ali mudre glave kažu – pokažite mi bolji oblik upravljanja državom!
Oporba je u RH protratila čitavi jedan mandat u rušenju Andreja Plenkovića i njegove Vlade, s providnim i očitovanim znacima, (njihov mandat ćemo učiniti paklenim – Zoran Milanović i sl.) umjesto da se bavila svojim poslom. Sretna je oporba koja ima lošu vladu, jedan je od postulata demokracije.
Nakon nevjerojatno teških, bljutavih i pogrdnih obostranih ispada, kako u izvršnoj tako i u zakonodavnoj razini vlasti, valja pribilježiti brojke pri izglasavanju povjerenja novo-starom predsjedniku Sabora Gordanu Jandrokoviću. Od 150 nazočnih sabornika i izočnost Mislava Kolakušića, njih 144 je glasovalo za Jandrokovića, dok je ih je šestero bilo protiv njegova izbora i to redom: akademici Krešo Beljak i Miro Bulj, veleučeni Dražen Dizdar s 56 prikupljenih glasova za Sabor u 1. izbornoj jedinici na listi DP, svevremenist Marjan Pavliček (MP), 1. kopija posvačića te budući akademici Josip Jurčević i Dalija Orešković. Ova šestorka budućnosti, a po mnogo čemu i slavne prošlosti sama je esencija i prvina roda jugoslavenskog. Manjka im jedino svemogući Mislav, ali ga JJ i MP pronađoše u zajedničkom saborskom klubu.
Jedan od zadnje rečenog dvojca s kormilarom u sjeni, koji drži kako je životopis ono što sam o sebi napišeš, a ne življenjem iza sebe ostaviš, svakako je prvina među prvinom, ovog vojno-formacijski nepunog voda, a ne partizanskog bataljona – njegova imena i prezimena, a moguće i koje čega drugog.
Dakle, Josip Jurčević prof. dr. samozvani politički tajnik DP, ničim izazvan izabran je na vrućoj desnoj VII., Karlovačkoj izbornoj jedinici. Kao politički tajnik imao je ili morao, barem znati, tko su potencijalni (srodni) koalicijski partneri stranci u kojoj je on političkim tajnikom i ničim izazvanim njenim saborskim zastupnikom. Nadalje kad običan član, a ne politički tajnik počima rušiti autoritet i hijerarhiju stranke onda mora računati kako što bezbolnije izići da ne bi bio izbačen iz iste te stranke u koju je očito zalutao ili se vodio interesnim kriterijem, koji je u konkretnom obliku obilato ostvaren.
Kao moralna osoba (intelektaulcu je to jedna od važnijih životnih odrednica) trebao bi vratiti dug onome od koga ga je uzeo tj. vratiti mandat stranci, koja je uložila sredstva (ma kako namaknuta) za taj cilj. Josip Jurčević je nadmašio i samog sinjskog sedlara konja u mržnji prema legitimno izabranom i dijelima podnošljivog Andreja Plenkovića. Kad jedan politički analitičar pronađe Slobodana Miloševića u osobi hrvatskog premijera to govori o nevjerojatnom jalu i patološkoj osobini ili pak o osobi s dobrom potpudbinom iz kese rusko-srpske riznice – u konkretnom slučaju.
