KLIMATSKA KRIZA 2050. GODINE 3. DIO
Tekst: K. S.
Foto: M. T.
Klimatska inkvizicija ima zadaću da privedene optuži za bilo što, što mogu izvući iz njih ili im pripisati. Tako i mene slijedi kazna, ali za što točno ovog trenutka ne zna niti sama inkvizicija, no sigurno će nešto iščeprkati. Sve me podsjeća na Kafku i njegov Proces. Kad jednom upadneš u birokratske i aktivističke kandže, nema ti spasa. Porota u inkviziciji vodi istražni, dokazni i kazneni postupak, 3 u 1. Okrivljeni se mora braniti sam i dokazivati svoju nevinost. Saslušanje traje najviše jedan dan, jer nemaju vremena za gubljenje. Posla imaju preko glave! Članovi porote su odreda viđeniji članovi klimatske komune s dugogodišnjim aktivističkim iskustvom; organizatori klimatskih prosvjeda, sudionici marševa za klimu, pripadnici zelenih stranaka i slični.
Proces
Ušao sam u manju prostoriju u kojoj su za većim stolom sjedila tri muškarca i jedna žena, bar mi se tako učinilo jer danas niti u to ne možeš biti siguran. Ja sam kao osumnjičenik sjedio nasuprot tom stolu, a nije bilo ni publike niti zapisničara. To me je podsjetilo na trećerazredni provincijski prekršajni sud s polovice 20. stoljeća u kojem su članovi porote bili traktorist, mesar i umirovljenik. Porota se nije predstavila, jer se očito međusobno poznaju, a za mene ih nije briga, nego odmah počinju s ispitivanjem; “gospodine Strahimir, kakvo vam je to ime?” Očito znaju sve o meni pa je ovo samo formalnost. Odgovaram da svoje ime nisam sam birao. Nastavljaju: “znači li to da se vi nečega bojite ili da bi se vas trebali bojati?” Ne znam što da im na to odgovorim, valjda rastavljaju moje ime u ‘strah‑i‑mir’. Šutim, pa naposljetku izustim da ako treba, mogu i promijeniti ime ako oni misle da nije pristojno. Na to pitaju: “a to vaše prezime Kapetanović, otkuda dolazi?” Odgovaram da nemam pojma, valjda mi je neki predak bio kapetan na brodu ili u vojsci, što ti ga ja znam. Vidim da s ovima ne će ići glatko, pokušavaju sve da jednog 97 godišnjaka optuže za pomor kitova, izumiranje kornjača i genocid nad južnoameričkim plemenima. Štogod nađu za prikladno. Tu oni nastavljaju, očito dobro informirani i pripremljeni: “vi ste gospodine javno govorili da su klimatske promjene prirodna pojava, a ne posljedica ljudske aktivnosti, nemara za prirodu i živi svijet.” Odgovaram, jer znam da nema smisla negirati, da je to točno, jer da je to moja profesija, a da sam se kao znanstvenik zakleo da ću promicati samo znanstvenu istinu.
IPCC Biblija
Inkvizicija, baš kao što je to bilo i u Srednjem vijeku, sada poseže za svojom Biblijom, izvještajem IPCC‑a o klimatskim promjenama u kojem navodno sve lijepo piše, pa me pitaju kako smijem osporavati ovaj znanstveno utemeljeni izvještaj na kojem je radilo 1500 najboljih znanstvenika, i koji je temelj za cijeli niz međunarodnih političkih odluka, konvencija i protokola kojima je cilj smanjenje emisije CO2 na globalnoj razini, e da bi se zaustavile klimatske promjene. Odgovaram da sam svoje stavove temeljio na istraživanju pred‑povijesnih tragova života i klimatskih promjena koje proučavaju geolozi, a ne biolozi niti sociolozi. To ih nije impresioniralo jer su nastavili s ‘dokazivanjem’ moje kriminalne rabote. Jedan član porote nabacuje: “i vi ste te svoje stavove javno isticali! Evo imamo popis vaših javnih nastupa zbog kojih biste mogli odležati koju godinu u zatvoru, jer ste tim kriminalnim djelovanjem utjecali na javno mnijenje i kvarili mladež.” Bože moj, pomislih, pa s tim su optužbama otrovali Sokrata jer je svojim učenjem navodno kvario mladež. Sličnu je sudbinu zbog svog javnog djelovanja doživio i Markantun de Dominis, kojeg su posmrtno spalili kao heretika! Odgovaram da je to moje javno djelovanje bilo prije nekoliko desetljeća i da je bilo usmjereno prema edukaciji studenata i javnosti. Na to skočiše svi: “pa to vam je najveći grijeh, kvarili ste tim glupostima mladež, pa nije ni čudo da nam ostvarivanje CO2 neutralnog društva ne uspijeva kao što je bilo planirano, i kao što smo si preduzeli!” Skoro da sam sâm sebi čestitao na tom neočekivanom ‘uspjehu’. Nikad ne bih rekao da me je netko do te mjere uvažavao, pa ne priznajem krivicu za klimatski neuspjeh naših političara.
Don’t kill the messanger
Tajac. Na takvu salvu objeda bez osnove je teško bilo što odgovoriti u svoju obranu. Razmišljam, možda su ti vremešni aktivisti i njihovi poltroni ipak propustili koji razred osnovne ili srednje škole? Ne vjerujem da se itko od njih školovao na nekom fakultetu osim možda na nekom dopisnom prekomorskom studiju društvenog profila. Odgovaram da je to što sam javno iznosio bio stav službene znanosti koju sam po logici rada u obrazovanju morao prenositi studentima, i da ja ne mogu snositi odgovornost za sadržaje u tadašnjim udžbenicima koje ja nisam napisao, niti sam određivao nastavne planove u školama niti na Sveučilištu. To ih je malo zbunilo, jer je postalo očito da nikad nisu studirali nego samo pričali i radili štogod im palo na pamet, i da za svoje stavove nikome nisu odgovarali nego su cijelog života samo optuživali druge. No, vjerojatno je i te današnje pedesetgodišnjake dograbio život, pa su sa zaprepaštenjem otkrili da ih danas njihovi radikalni sljedbenici ne doživljavaju, nego kao otpad guraju u nebitne poslove, kao što je ova porota Klimatske inkvizicije. Zato nastavljam s obranom: “da nije bilo promjena klime davno prije pojave modernog tehnološki sposobnog čovjeka, i danas bi još trajalo ledeno doba”. “Kako to mislite?” upitala je ženska s ogromnim zlatnim naušnicama i ogrlicom od zuba morskih pasa. Odgovaram da je općenito poznato da je prije pojave modernog čovjeka bilo ledeno doba o kojem su snimani i filmovi za djecu koje su oni u djetinjstvu sigurno morali gledati jer su bili mega‑popularni, da podsjetim ‑ animirani filmovi s mamutima. “Joj da”, reče, “pa to je onaj s mamutima i dinosaurima!” Ajme meni, pomislih, pa ona nema ni rudiment mozga! Razmak u vremenu života dinosaura i mamuta je dobrih 65 milijuna godina! No, sjetih se poslovice da “lud jebe zbunjenoga” pa da mi je to možda šansa da se izvučem.
Lud, luđi, blesav
Na to odgovara jedan od muškaraca koji mi se učinio malkice mlađim: “nemojte vi nas docirati, znamo mi kako je nastao čovjek!” Zar zaista, upitah se, pa nabacim da u IPCC‑ovom izvještaju nema ni slova o postanku čovjeka, a da sam taj izvještaj pažljivo pročitao. Sad je opet nastao tajac s njihove strane stola. Kao da su sad smišljali što i kako dalje. Kako te papke uvjeriti da su u krivu? Nikako, nemaju oni za to niti intelektualne sposobnosti, niti legitimitet. Status quo. Dok oni smišljaju što će dalje i došaptavaju se, zakašljem i požalim se da zbog trajanja ispitivanja moj čip već javlja da se bližim dopuštenoj dnevnoj dozi emisije CO2, što se može lako i dokazati jer nam svima u prostoriji već pomalo nedostaje kisika i gubimo moć koncentracije. Na to su razrogačili oči i uočili da se i njihovi čipovi crvene. Bio je to trenutak za jači napad, pa kažem da bi zbog ovoga svi zajedno mogli biti optuženi za prekoračenje osobnih doza emisije CO2. Zabezeknuta lica članova porote teško je opisati, ali sam im se u sebi grohotom smijao. Još ću ja njih preveslati!
(Nastavak slijedi)
