IN MEMORIAM DR. ERHARD BUSEK
Tekst: Marijan Brajinović / Nikola Šimić Tonin
Foto: A. H.
Političke aktivnosti elokventong i privlačnog političara Narodne stranke Austrije dr. Erharda Buseka privukla je moju pozornost pri kraju moga studija u Beču još 1975. godine. Kako nisam imao novaca za operu i kazalište išao sam na politička predavanja svih stranaka. Predavanja vrsnog govornika dr. Buseka su bila poslastica, jer je on u njima donosio napredne ideje i indirektno kritizirao i svoju vlastitu stranku od koje je tražio promjene kako bi išle u korak s vremenom. Time je svjesno „lovio“ u moru intelektualaca i progresivnih mladih ljudi na štetu socijalista, a kasnije i novonastale zelene stranke. Mnogi su ga počeli kopirati, no bez uspjeha. Očito je za dr. Buseka bila važnija njegova ljubav za prosperitet Austrije, nego stranačka stega. Posebno me privlačio njegov interes za susjedne komunističke zemlje, ne radi toga što je išao oficijalnim kanalima, nego što je kontakirao prvensteveno ljude koje su komunisti progonili. Tako me je 1981. njegov tajnik dr. Peter Mahringer nazvao i rekao da „Dr. Busek želi ići u Hrvatsku, a ne želi ići kod komunističkih predstavnika, jer mu oni ponavljaju ono što su naučili na pamet kao papagaji. On želi čuti istinu direktno od naroda.“
U prvi mah sam rekao da obavezno treba kontaktirati urednika Glasa koncila don Živka Kustića, te kardinala dr. Franju Kuharića i bivšeg generala dr. Franju Tuđmana. Naime, jednom prilikom sam se požalio Buseku da UDBA terorizira nas Hrvate u Austriji, te je omogućio meni i prijatelju Iliji Lukanoviću, koji je u slobodnoj Hrvatskoj obnašao funkciju generalnog konzula u Stuttgartu i Berlinu, termin kod ministra za obranu Roberta Lichala. Preko angažiranog dr. Buseka sam pokušavao predlagati i hrvatske teme. Za dodjeljivanje prestižne nagrade“Anton Gindely“ koju je davao Institut za dunavsko područje (IDM) kojem je Busek bio ravnatelj, rekao sam mu jednom prilikom da tu prestižnu nagradu dodijele kandidatu iz Hrvatske. U tu svrhu je „jury“ morao mijenjati statute da bi nagradu mogli dodijeliti hrvatskom kandidatu prof. dr. Mirjani Gross, jer je kandidat morao imati objavljeno znanstveni rad na njemačkom jeziku. Sada znam da bi dr. Tuđman bio bolji kandidat od prof. Gross, no to je bila odluka žirija, sastavljenog iz kruga sveučilišnih profesora, a ne moja.
Sjećam se predavanja jednog beogradskog praksisovca na poziv Buseka. Kod zajedničke večere s predavačem je Busek ispričao anegdotu koju je doživio s predstavnicima jugokonzulata poslije predavanja. Naime jugo-konzul je prišao Buseku i rekao mu da ne bi smio pozivati kritičare komunizma u Jugoslaviji jer bi on kao komunalni političar mogao imati kasnije poroblema kod ulaska u Jugoslaviju. Busek se poslije izgovorenih prijetnji samo okrenuo i nastavio razgovor s drugim sudionicima, a nama je ispričao kako su reagirali ruski diplomati poslije predavanja Lew Kopeljeva, ruskog disidenta i prijatelja nobelovca Heinricha Böhla. Predstavnici ruskog veleposlanstva su poslije predavanja rekli Buseku s ruskim naglaskom: “Er ist nicht wichtig/On nije važan“, bez ikakvih prijetnji, čime je bilo očito gdje je vladala diktatura.
Prije nego što je bilo tko vjerovao u skoru samostalnu Hrvatsku, još davne 1988. na moj prijedlog dr. Busek je pozvao prof. dr. Matu Meštrovića, kao predsjednika Hrvatskog narodnog vijeća, na predavanje uz diskusiju o političkoj situaciji Hrvata u jugoslavenskoj federaciji.
Nadalje, dr. Busek je u više navrata preuzimao pokroviteljstvo i nazočio otkrivanju i podizanju spomen-ploča zaslužnim hrvatskim velikanima koji su djelovali u Beču. Kao na primjer – Ivanu Meštroviću, Josipu Jelačiću ili spomen-ploče u Augustiner crkvi: Josipu Juraju Strossmayeru, Antonu Baueru, Juraju Dobrili i prvom predsjedniku Južnoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Franji Račkom.
Kod osnivanja Austrijsko-Hrvatskog društva 1990. dr. Busek pristaje da bude proponentni član i potom član predsjedništva i postaje predsjednik savjetodavnog tijela Austrijsko-Hrvatskog društva (AHD) u Beču, te stavlja svečane prostorije „Plavoga salona“ njegova ministarstva za znanost na raspolaganje za dodjeljivanje „Kulturnih nagrada“ AHD zaslužnim ljudima koji su svojim radom zadužili Hrvatsku.
Još prije priznavanja Hrvatske vicekancelar i ministar Busek poziva u veljači 1991. dr. Tuđmana povodom prve neslužbene posjete u Beču u svoj stan na domjenak i daje mu mogućnost da razgovara s vrhunskim austrijskim i inozemnim novinarima.
Dr. Busek primio više hrvatskih ministara i puno prije priznanja Hrvatske, koji su kod njega lobirali za skoro priznavanje Hrvatske. Potpredsjednik vlade dr. Busek usprkos suzdržanog i rezerviranog stava predsjednika vlade Republike Austrije dr. Franza Vranitzkog, javno zahtijeva da se prizna Hrvatska kao samostalna država. To su prepoznali i hrvatski grafičari te su dr. Buseku, te ministru Mocku i gradonačelniku Beča posvetili prve otiske predivne grafičke mape i iste im uručili kao zahvalu za njihovo zalaganje na priznavanju Republike Hrvatske.
Ministarstvo za znanost na čelu s Dr. Busekom kao ministrom, oslobađa Austrijsko-Hrvatsko društvo od plaćanja bilo kakavog poreza jer se Društvo bavi humanitarnim i promidžbenim radom, dakle radi na volonterskoj bazi bez ikakvih honorara za uložen trud i vrijeme. U organizaciji Austrijsko-Hrvatskog društva vicekancelar ide u Zagreb te se susreće sa predsjednikom dr. Tuđmanon, drži predavanje u muzeju Mimari, susreće kolegu ministra znanosti Osmana Muftića i predaje mu 300 stipendija za hrvatske studente i teleskop u vrijednosti od dva milijuna maraka za osmatračnicu na Hvaru. Tom prilikom dr. Busek je vodio razgovore s ministrom iseljeništva Gojkom Šuškom nudeći, mu svesrdnu pomoć oko gradnje hrvatskog studentkog doma u Beču. Jasno je da nam je bio tadasnji austrijski veleposlaniok Andreas Berlaković od velike pomoći oko organiziranja tog posjeta u Hrvatskoj. Nadalje je vicekancelar i ministar znanosti dr. Busek 1991. pozvao ministra znanosti prof. Muftića u službenu posjetu i priredio domjenak njemu u čast kao i predsjedniku Hrvatskog sabora Žarku Domjanu u svom privatnom stanu. Svaki puta na taj domjenak dr. Busek je pozvao ugledne novinare.
Godine 1993. vicekancelar i ministar znanosti dr. Busek otkriva u ime Austrijsko-Hrvatskog društva spomen-ploču Juraju Križaniću, zajedno sa hrvatskim ministrom znanosti prof. Brankom Jerenom, prof. Radoslavom Katičićem i mojom malenkošću, na kući gdje je prije bio “Collegium Croaticum”.
Zbog velikog angažmana dr. Buseka kao vicekancelara i ministra znanosti, posebno oko priznanja Republike Hrvatske kao i obilnoj pomoći Sveučilištu u Zagrebu i Osijeku, dodjeljuje ministru Buseku Austrijsko-Hrvatskog društva u Beču „Kulturnu nagradu“ 1995. Isto to čini sestrinsko Hrvatsko-Austrijsko društvo iz Zagreba dodjeljujući mu također „Kulturnu nagradu“ za njegov veliki doprinos za priznanje Hrvatske.
Dr. Busek je održao više predavanja na Diplomatskoj akdemiji u Zagrebu, te na Sveučilištu u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku. Osim toga, dr. Busek je kao koordinator za stabilnost za južno-istočnu Europu savjetovao više hrvatskih vlada te stalno urgirao da se nastave pregovori oko primanja Hrvatske u Europsku zajednicu, a to mu je stvaralo puno problema kod drugih članica Europske zajednice. Ipak je na njegovo inzistiranje došlo do stvaranje CEFTA za jugoistoču Europu, (slobodna trgovačka zona) koja je obuhvatila i Hrvatsku.
Udruga IDM (Institut Donauraum und Mitteleruropa), kojoj je na čelu bio dr. Busek, redovito se predstavljalo u suradnji s Austrijsko-Hrvatskim društvom sve hrvatske veleposlanike. Nadalje, IDM organizira s Austrijsko-Hrvatskim društvom nastupna predavanja svim novim hrvatskim ministrima vanjskih poslova na prestižnoj Diplomatskoj akademiji u Beču.
Ovo je samo mali izbor upečatljivih aktivnih akcija ministra dr. Buseka, koje su meni poznate, a sigurno ih ima puno više. Sjećam se i jedne dirljive ljudske pomoći političaru, to jest predsjedniku Hrvatske mladeži HDZ-a Pavi Gaguliću. On je kao mladi rodoljub napustio Njemačku da bi gradio svoju Hrvatsku. Jednom je na božićnom domjenku s predsjednikom Tuđmanom na kome su svi ministri iznijeli svoje optimistčno viđenje stanja u Hrvatskoj, mladi Gagulić iznio drugo viđenje bez uljepšavanja. Poslije toga je nastao tajac, dok se predsjednik Tuđman nije stavio na stranu mladog političara i rekao da on zna da je očajna situacija u Hrvatskoj, jer mu dolaze dopisi iz naroda. Potom su mu bivši komunistički funkcioneri, a kasnije ministri u Hrvatskoj „namjestili zamku“ i poslali Gagulića u Gradsku skupštinu grada Zagreba kao predstavnika HDZ-a. Kroz tu funkciju je on dobio nadzor u nekom državnom poduzeću te je direktor tog poduzeća od njega tražio da potpiše povišenje plaće. Gagulić je pitao pravnu službu da li je to u redu, te kad su mu rekli, da je sve u redu, onda je potpisao taj zahtjev. Poslije toga je pokrenulo Državno tužiteljstvo prijavu protiv Gagulića i tadašnji sudac Ivan Turudić mu je prijetio da će uništiti njega i njegovu obitelj. Netko je uputio Gagulića na mene u njegovoj bezizglednoj situaciji. Prvo sam mislio da takvo nešto nije moguće i rekao sam mu da precjenjuje moje mogućnosti, no konačno mi je pao na pamet dr. Busek. Rekao sam Gaguliću da opiše te „namještaljke“ na njemačkom te ću ja zamoliti dr. Buseka, koji je tada bio koordinator „Pakta za stabilnost za jugoistočnu Europu“, da se založi kod Sanadera. Dr. Busek je to rado učinio, i već kod slijedećeg termina kod suca Turudića nije bilo više prijetnji i vulgarnog ponašanja. Mladi Gagulić je uvidio da Hrvati povratnici nisu dorasli starim komunistima, te je napustio stranačku funkciju i postao poslovni čovjek. On je doživotno zahvalan dr. Buseku za njegovo humano zalaganje.
Podpredsjednik austrijske vlade dr. Erhard Busek je bio stranački šef legendarnom ministru dr. Aloisu Mocku, koji je bio glavni motor za priznavanje Hrvatske. Kao nadređeni mogao je zabraniti ministru Mocku da mijenja taktiku. Međutim, on je njega u svemu podupirao. Ta simpatija je nastavljena i poslije priznavanje Hrvatske.
Još sa bivšom predsjednicom Kolindom Grabar – Kitarović je počeo pregovarati dr. Busek o preseljenju „Ljetnog sveučilišta Europskog Alpach Forum-a“ iz Beograda na otok Cres.
Takvih i sličnih akcija imao je puno. Dr. Busek je na poziv prvog predsjednika Austrijsko -Hrvatskog društva dva puta bio privatni gost u Zadru u znak zahvale za sve što je učinio za Hrvatsku. Treći poziv nije realiziran zbog mnogih termina traženog predavača Buseka. Jedan dio njegove zadnje knjige koju je napisao zajedno sa direktorom Diplomatske akademije dr. Emilom Brixom, objavljena 2021. pod naslovom „Mitteleuropa Revisitetd“ („Srednja Europa ponovo posjećena“) a dovršena u Kožinu, predgrađu Zadra. Publikacija je izdana na mađarskom, ukrajinskom, poljskom, engleskom i njemačkom jeziku, a mogla je biti objavljena i na hrvatskom. Za vrijeme odmora u Zadru je dr. Busek posjetio župana dipl. ing. Božidara Longina te biskupa dr. Željka Puljića, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije kao i biskupa monsinjora Tomislava Rogića u Šibeniku. U Zadru je vodio razgovore sa tri prorektora Sveučilišta Zadar. Jedino gradonačelnik Zadra nije našao vremena da primi velikog i zaslužnog prijatelja Hrvatske. On je čak za vrijeme boravka u Kožinu išao u Austrijsku biblioteku Dr. Alois Mock” u Zadru.
Zadnji odmor je obitelj Busek provela u Dubrovniku. Hvala Bogu, da je predloženo odličje od strane Austrijsko-Hrvatskog društva za zasluge dr. Buseka i proslijedjeno preko Hrvatskog veleposlanstva još davne 2006., a uručeno tek 2021. godine. To je blamaža za Ured Predsjednika Republike Hrvatske kao i Ministarstva vanjskih poslova.
Smrću dr. Erharda Buseka Hrvatska gubi velikog prijatelja a Austrija jednog od najpametnijih političara ili kako neki komentatori kažu najboljeg neslužbenog ministra vanjskih poslova. Dr. Busek će biti pokopan 30. ožujka 2022., na bečkom Centralnom groblju u počasnom grobu u neposrednoj blizini vojskovođe (Feldmarschala) Svetozara Boroevića, generala Stjepana pl. Sarkotića, Paule pl. Preradović, autorice austrijske himne i praunuke Petra Preradovića, te i Franza von Suppea, oca austrijske operete, rođenog u Splitu, a odraslog u Zadru kao i bečkog gradonačelnika dr. Helmuta Zilka, sa kojim je zajedeno upravljao dvomilijunskim gradom kao njegov zamjenik, također velikog zagovaratelja priznavanja Hrvatske.
