HRVATSKA DANAS: MADŽARONI – I ONI DRUGI
Tekst: Dr. sc. Nenad Raos
Foto: Ured predsjednika RH
U ruci mi je jedna lijepa, stara knjiga. Ne zato što je davno izdana, jer tiskana je prije 20 godina (što za knjigu nije neka starost), nego zato što se u njoj nalaze tekstovi s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Zanimljivo štivo. Naslov joj je „Kroničarski spisi“, izdao ju je Državni arhiv u Zagrebu, a autor joj je Ivan Peršić, malo poznat i malo važan hrvatski političar. No to je manje važno, najvažnije je da iz te knjige saznajemo o društvenim i politčkim zbivanjima toga vremena u Hrvatskoj, kojima je Peršić bio neposredni svjedok.
KOLNA VRATA KAPTOLA
„Dok se razdvojena opozicija pregovorima za fuziju razstrojila, grof Khuen se priredjivao za triumfalno okrunjenje 12-godišnje svoje vladavine: izgradnjom novoga kazališta i velebne srednjo-školske zgrade u Zagrebu a njihovo otvorenje obavi u prisutnosti kralja Franje Josipa“, piše Peršić na118. stranici spomenute knjige. Nije potrebno biti naročito načitan da se u citiranoj rečenici osjeti ironija i vidi na čijoj strani leže autorove simpatije. Nakon dolaska cara Franje Josipa u Zagreb, uslijedile su poznate demonstracije protiv Madžara, paljenje madžarske zastave (koju su ilirci sami sašili), pa je K. u. K. morao naprasno prekinuti svoj posjet ne prošavši kočijom kroz kolna vrata Kaptola koja su, malo tko u Zagrebu zna, sagrađena baš za tu prigodu.
POZNATI VRITNJAK
No vratimo se na meritum. Što je napravio grof Khuen-Hedervary? Sagradio je, kako vidimo iz citirane rečenice, zgradu Hrvatskog narodnog kazališta i „velebnu srednjo-školsku zgradu“ u kojoj se danas, uz osnovnu školu i gimnaziju, nalazi muzej Mimara. Što su grof Khuen i njegovi Madžari donijeli Zagrebu i Hrvarskoj? Od zapuštene kasabe napravili su grad čijom se arhitekturom i danas dičimo („mali Beč“), doveli su željeznicu, podigli tvornice… A što su od Hrvata dobili za uzrvat? Paljenje zastave, proteste, nemire i na kraju svega – poznati vritnjak (pristojno se kaže „nogomet“) u saboru. Zar su to Madžari zaslužili od Hrvata koje su uveli u kolo civiliziranih europskih naroda?
ZAKAJ NAŠI LJUDI JESU CIGANI?
Povijest se ponavlja. Opet ista priča. Opet imamo madžarone i one druge. Kako da ih nazovemo? Inernacionaliste i nacionaliste. Globaliste i suvereniste. Hrvate i Europejce. I opet imamo isti narativ, opet slušamo iste priče jer stvari uvijek izgledaju jednako: onaj tko dolazi izvana, tko hoće zemlju podjarmiti i pretvoriti u svoju koloniju, hoće prikazati svoje interese kao interese domicilnog stanovništva (domorodaca). Mi smo vam donijeli kulturu i civilizaciju, mi smo vam sagradili pruge i ceste, podigli škole i bolnice, izvukli iz blata. Točno. No nitko ništa ne daje a da još više ne uzima:
Dragi gospon, naj mi rečeju,
Zakaj naši ludi jesu cigani,
Zakaj v Peštu našu zemlu vlečeju?
No i bez Matoševa Gričkog dijaloga, da su Madžari Hrvatima činili samo dobro, ipak su im oduzeli slobodu, slobodu da u svojoj zemlji budu svoji na svome.
ZEMLJA ĆIRILICE I ŠLJIVOVICE
Kao što rekoh, danas ista priča. Razlika je samo u tome što je Hrvatska suverena i nazavisna država (bez nužne referencije na NDH), a to znači da državom može upravljati samo građanin s hrvatskom domovnicom, a ne nekakav madžarski grof koji, kako je znao govoriti, ne može pronaći Hrvatsku na karti. No to ne znači da mi danas nemamo madžarona, i to još gorih od Khuena: „Poturica gori od Turčina.“
Mislim da čitatelj ne mora biti naročito pronicljiv da osobe o kojima govorim pronađe na našoj političkoj sceni. Naravno, vođa madžarona je predsjednik vlade, a vođa iliraca predsjednik države. I tu leži temelj njihovih sukoba. Predsjednik vlade hoće Hrvatsku što više približiti Europi, a predsjednik države se odupire tome koliko god može. Što znači „približiti Europi?“ To znači raditi ne nužno za hrvatske interese i u hrvatskom interesu. To znači raditi u interesu Europske unije, točnije za one koji iza nje stoje. U njoj glavnu riječ ne vode, da se razumijemo, male zemlje poput Hrvatske i Slovačke, nego se sve više-manje radi onako kako se Njemačka i Francuska dogovore. No je li baš tako? I nije, jer i te najveće i najmoćnije europske zemlje moraju slušati nekoga, a taj netko ne pripada Europskoj uniji, pa čak ni Europi – svi mi moramo raditi onako kako nam kažu Sjedinjene Američke Države. Ako ne, onda nam slijede diplomatski pritisci, ekonomske sankcije, a možda na vrat dobijemo i bombardere. Treba samo pogledati malo u susjedstvo, baciti oko preko granice, u zemlju ćirilice i šljivovice.
RH SE PRETVARA U KOLONIJU SAD
Kad se upravlja državom izvana to se ne može nazvati drugačije nego gubitkom suvereniteta. I dok se „madžaroni“ tope u milini jer „uvodimo europske standarde“, onima drugima, koji malo dalje vide, jasno je što je na stvari: Republika Hrvatska se malo po malo pretvara u koloniju Sjedinjenih Američkih Država.
Je li u redu da Hrvatska vojno potpomaže Ukrajini? Predsjednik Milanović kaže, i pravo kaže da nije. Hrvatska nije objavila rat Rusiji niti Rusija Hrvatskoj, pa nema razloga da na bilo koji način pomaže njezine neprijatelje. (Papagajsko ponavljanje da je „Rusija izvršila brutalnu agresiju na Ukrajinu“ nije nikakav argument, jer Hrvatska nije pomogala ni Iraku ni Srbiji ni Libiji kada su ih napale zemlje NATO pakta.) No i to je već viđeno (sve je u povijesti već viđeno): kolonijalne sile regrutiraju vojsku u svojim kolonijama – ne zato da bi branile kolonije, razumije se.
