FEMICID, MIZOGONIJA I OSTALE GROZOTE
Tekst: Strahimir Kapetanović
Foto: Centar Luka Ritz
Žene su, po današnjoj klimi u našem društvu, ugrožena vrsta. Nešto poput nedodirljivih šišmiša ili kitova. Nedvojbeno je da su pojedine izložene nasilju u četiri zida, u svom domu što se može okarakterizirati bračnim razmiricama, ali i pogibelji kad skončaju kao žrtve svojih pomahnitalih partnera. Kad se to dogodi mediji i javnost dižu glas kako društvo te jadnice nije zaštitilo, odnosno da neke službe nisu radile svoj posao, itd. Nije bitno što je za njihovu tragediju bio uzrok, niti što je bilo povod jer ishod je tragičan. Upada u oči da su žrtve pomahnitalih supruga često majke s njihovom djecom, i da su sve prije tragedije prijavljivale obiteljsko nasilje.
BRAK S NEZNACIMA?
Možemo biti gotovo sigurni da ti bračni partneri-ubojice nisu postali agresivci preko noći. Netko tko je u stanju pobiti nekolicinu ljudi, pa i samog sebe, morao je odavno ispoljavati agresivno ponašanje. Neki od tih bili su višekratno prijavljivani zbog nasilnog ponašanja, prijetnji, a neki su odslužili i zatvorske kazne zbog kriminala. Takvi su bili i prije stupanja u vezu s kasnijom žrtvom. Sad se pitam, stupamo li u brak s neznancima, ili s partnerima u koje možemo imati povjerenja, i uz koje osjećamo sigurnost, a ne strah?
Jesu li žrtve bile svjesne problematičnosti svojih partnera prije ulaska u vezu, jesu li možda vjerovale da ih mogu promijeniti, ili su vjerovale da njih ne će napadati kao što to rade svim drugima? Ljubav zna biti slijepa, baš kao i pravda, zar ne?
Ne želim relativizirati nečiju obiteljsku tragediju koja, kad se dogodi pogađa cjelokupno društvo, niti dijeliti krivicu na žrtvu i nasilnika, ali se ipak pitam – zašto? Zašto su žrtve uopće bile u vezama s dokazanim nasilnicima? S partnerima koje su trebale izbjegavati u širokom luku, a ne s njima zasnivati obitelj? Zašto? Zar su bile toliko zaslijepljene, ili za partnerove mane i prošlost nisu ni marile?
MINIMALNE KAZNE
Nasilni čin je isto kao i eksplozija granate. Granata je opasna, ali ipak ne eksplodira sama od sebe, treba joj poticaj, treba aktivirati upaljač. Zato s granatama treba postupati jaako oprezno. Ali bez upaljača granata može sigurno mirovati desetljećima. Dakle, što je bio upaljač u slučaju nasilnih obiteljskih tragedija? Koja je to bila kap koja je prelila čašu? Pošto su žrtve prijavljivale nasilje, tih je okidača moralo biti puno. Sustav se morao odavno senzibilizirati za zaštitu ugroženih, bez obzira na njihovu dob i spol, tim više što su kazne za nasilno ponašanje minimalne pa je jasno da će nasilnik i dalje ugrožavati svoje potencijalne žrtve, samo je pitanje prilike.
Nasilje je u našem društvu, izgleda, konstanta. Pogledajte samo dnevne novine iz prošlosti. Takozvana crna kronika bila je i tada puna primjera obiteljskog nasilja, te muž ubio ženu nožem, žena ubila muža sjekirom, i tako dalje. Pa koliko smo se odmakli od tih davnih dana 1960-tih i 1970-tih godina? Nismo baš daleko doprijeli, osim što smo ukinuli smrtnu kaznu za krvne delikte, a nasilnike više ne šaljemo u odgojno-popravne ustanove. Štoviše, relativiziramo nasilje, kao – nasilnici su bili izazvani, pa – to su samo navijači, pa – to su djeca (s više od 20 godina), pa … same izlike! Pa – zašto je žrtva bila baš na tom mjestu u krivo vrijeme, itd. Kakvo smo to društvo postali?
PRAVO NA SAMOOBRANU
Ako se napadnuti brani, i on biva priveden zbog narušavanja javnog reda i mira. Nevjerojatno! Zar napadnuti nema pravo na samoobranu? Što je napadnuti trebao učiniti, pustiti da ga nasilnici iscipelare pa da ne bude priveden jer će ionako umrijeti od ozljeda? Baš kao i Luka Ritz u Zagrebu 2008. godine.
Ako se napadnuta žena obranila nožem s kojim ju je napao njen suprug, završila je u zatvoru zbog prekoračenja obrane – ubistva, a ako je mlađi punoljetnik u obijesnoj vožnji pregazio nekoliko pješaka koji su preminuli od ozljeda, dobije najblažu moguću kaznu. Valjda mu je olakotna okolnost bila ta da je vozio skupi auto kojega si prosječni Hrvat poštenim radom ne može priuštiti niti u tri života! Sramota!
