PJEVAČ THOMPSON NA SUDU U STRASBOURGU?

Tekst: Marko Bonifačić

Foto: ECHR/Pixsell

INTRO

Hrvatsku javnost zadnjih već više mjeseci zaokuplja pitanje pozdrava/pokliča „za dom spremni“. Potežu se tu pitanja slobode izražavanja (i okupljanja), s time u vezi pitanja anti/fašizma, javnosti, privatnosti, quasi javnog, „semi-public“ pola-javnog, javno-privatnog, javnog poretka, itd. Potrebno je stoga nešto reći i o komparativoj europskoj, dakle time i hrvatskoj, i drugoj zapadnoj, osobito američkoj sudskoj praksi, koja bi se mogla odnositi na takva pitanja.

PRAKSA ECtHR STRASBOURG PRESUDE APPLEBY VS THE UK

Europski sud za ljudska prava (ECtHR) Strasbourg je u slučaju Appleby v the UK (44306/98) zauzeo stav odnosno presudio 2003. godine, po pitanju aktivizma, agitacije, stavljanja postera, skupljanja potpisa, stavljanja štanda, dijeljenja letaka, na slučaju male grupice građana i jedne udruge u quasi javnom prostoru shopping centra u jednom engleskom gradiću. Gdje je inače centar grada koji je centar bio javno izgrađen, poslije bio vlasnički predat privatnoj korporaciji, a tamo je bio i rečeni shopping centar, njegovi prilazni putevi, parkirališta itd.

Aktivisti Appleby i još par njih su ishodili dopuštenje od direktora dotičnog shopping centra da mogu dijeliti letke lokalno propagandističkog karaktera posjetiteljima (kupcima) shopping centra. Nakon nekog vremena direktor shopping centra više im nije izdao dopuštenje za aktivnosti koje je ranije bio dopustio. Aktivnosti Appleby su obustavljene. Međutim, otprilike u to vrijeme, odvijali su se odnosno odobreni su bili i drugi aktivizmi u blizini (koji nisu međusobno si smetali).

Gradić bez javnog centra imao je samo quasi javni centar gdje je bio i rečeni shopping centar. To je bio nekakvi „forum publicum“, ili „agora“, trg ili piazza, kakva je bila i u Ateni, temelju zapadne demokracije (koja je inače osudila i filozofa aktivista Sokrata zbog aktivizma „kvarenja mladeži“).

Kod Appleby slučaja iskorišten je domaći pravni put u UK te je slučaj dospio do ECtHR Strasbourg. Postavilo se pitanje odnosa privatnog (vlasništva shopping centra) i prava na javno iznošenje stavova, odnosno slobode izražavanja (kao i slobode okupljanja u tu svrhu) odnosno aktivizma u centru gradića odnosno u shopping centru. ECtHR je preliminarno stao na stranu prava vlasništva (iz Protokola 1 članka 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava). Nije iznašao pozitivnu obligaciju države da priušti nešto kao javni prostor, također nije ni ulazio u pitanje balansiranja eventualno sukobljenih ljudskih prava, prava vlasništva nekretina i prava slobode izražavanja iz članka 10. rečene Konvencije (i prava okupljanja iz članka 11. Konvencije gdje je uslijedila slična argumentacija suda jer su i rečena ljudska prava slična). Dakle, aktivisti Appleby nisu smjeli baviti se aktivističkom djelatnosti „u dvorištu“ ipak privatnog shopping centra, bez obzira što je on funkcionirao i kao nadomjestak trga, odnosno javnog prostora centra gradića. Prevladao je stav „moja nekretnina je moja tvrđava“. Iliti klasično rimsko pravni Ulpijanov princip maksimaliziranog vlasništva „usus fructus abusus“ („upotreba, plodouživanje, sve do prava uništenja ili prijenosa na trećega“). Presuda Appleby imala je jedno izdvojeno oponirajuće mišljenje estonskog suca Maruste  koje je davalo za pravo tražiteljima Appleby. Ali većina sudaca odlučuje, presuda je donesena kakva jest, izazivala je dosta diskusija i kontroverzi, osobito kritičkih istupanja u krugovima teoretičara prava, javih aktivista, novinara, raznih udruga itd.

PRAKSA ECtHR PRESUDA LASHMANKIN ET AL. V RUSSIA

Desetak godina kasnije u zbirnom slučaju Lashmankin v Russia /57818/09, 51169/10, 4618/11 etal./ opet se postavilo slično pitanje pred ECtHR Strasbourg. Radilo se o političkom aktivizmu, obilježavanjima, prosvjedima i aktivnostima u nekim slučajevima i LGBT aktivista na značajnim javnim mjestima u St. Peterburgu, Moskvi, Kaliningradu, Samari, Rostovu itd. Tu je ECtHR sud Strasbourg 2017. godine presudom preuzeo stanovište Venecijanske komisije za demokraciju kroz pravo Vijeća Europe o pravu na javni izražaj „with insight and sound“, „unutar zvuka i uvida“. Tj. da postoji pozitiva obligacija države za pravo izražavanja. Dakle nije isto da li se prosvjeduje ili nešto izražava npr. u sredini neke šume na osami ili u nekom predgrađu, ili pak s druge strane, na značajnom javnom mjestu ili javnom trgu ili javnom prostoru. Itekako je od značaja gdje će odjeknut „zvuk i uvid“ javnog izražavanja. Te je ECtHR Strasbourg presudio, ovaj put, protiv Rusije, a u korist tužitelja raznih aktivista, da oni imaju pravo slobode izražavanja i okupljanja, a radilo se o javnim prostorima. Ovime se ne ulazi u aspekte javnog poretka odnosno zaštite istoga, koji mogu biti i iznimkama od načelnog prava slobode izražavanja odnosno okupljanja.

KOMPARATIVNA PRAKSA U DRUGIM ZAPADNIM DEMOKRACIJAMA

ECtHR je u presudi Appleby uzimao u ozbir i komparativnu ljudsko pravnu praksu drugih zemalja zapadnog pravno kulturnog kruga.

Tako je ocjenjivao i više američkih slučajeva koji su dospjeli ili do Vrhovnog suda SAD/US SuprCt/ ili do vrhovnih sudova nekih američkih država. Američka visoko sudska praksa nije se mnogo razlikovala od engleske, odnosno od prakse ECtHR Strasbourg u slučaju Appleby. Tako presuda US SuprCt glede aktivizma u shopping centru Prune Yard. Donekle je zanimljiviji i raniji slučaj US SuprCt Marsh v Alabama, koji se odnosio na slobodu religijskog /manjinskog/ izražavanja u privatnom gradiću (od kompanije za potrebe radnika, ili što bi moglo biti slično sa „gate community“ odnosno „rampom zatvorenim zajednicama“ npr. privatnim stambenim ili turističkim rezortima, ili „adultsonly“ („samo za odrasle“) hotelima, ili nudističkim, ili swingerskim kapacitetima, ili zdravstvenim ili sportskim itd. Također su spomenuti i slučajevi slobode izražavanja odnosno kritike ili prosvjeda u prostorima zapadnih sveučilišta (neki takvi su se donedavno intenzivno odvijali na najpoznatijim američkim sveučilištima, po pitanju sukoba Izraela i Palestinaca itd. Neće se sada ulaziti u pitanje slobode izražavanja kritike i prosvjeda u slučajevima Greenpeace, npr. kod Shellovih platformi u Sjevernom moru kod Škotske, jer taj aspekt, kao i aspekt vojnih kapaciteta itd., ima i značajna sigurnosna obilježja, gdje sloboda izražavaja odnosno prosvjed nije dopuštena. Neće se ulaziti ni u aspekt slobode religije, svojevrsnog prozelitizma, pa tako i aktivizma ili prosvjeda ili protu-prosvjeda na javnim trgovima, oko bolnica, pogotovo ne aktivnosti u vjerskim objektima.

SLOBODA IZRAŽAVANJA VS VLASNIŠTVO OBJEKTA U HRVATSKOJ

Prisjećamo se ne tako davnih slučajeva diskriminacije kada je na našem plavom Jadranu u jednom gradu vlasnik apartmana bio uskratio turistički smještaj u apartmanu homoseksualnom paru. Prisjećamo se i kasnijeg slučaja Three Monkeys kafića u jednom gradu na našoj obali, gdje je vlasnik kafića izvjesio natpis „HDZ-ovcima ulaz zabranjen“. Takvih slučajeva bilo je još sa „ove ili one strane“. Do ekstrema dovedeno, to je pitanje, biste li dopustili da vam u vrtu vaše kuće dolaze aktivisti sa nekim prosvjedom?

U Hrvatskoj već dugo je u tom smislu prisutno pitanje slobode izražavanja, slobode okupljanja, ali i slobode rada /poduzetništva/, odnosno javnih zabrana pojedinih istupanja ili simbola (zabrana na licu mjesta policijskih ili kasnije, iako sa ne baš ujednačenim stavovima na višim sudovima i na Ustavnom sudu), kao što se to pitanje konkretno potezalo na nogometnim susretima na stadionima, sportskim susretima itd.

U novije vrijeme krenulo je to /opet/ i na velikom koncertu pjevača Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu (koji je u vlasništvu Grada Zagreba ali predstavlja i quasi javni prostor baš i za takve namjene). Koji je masovni događaj, početkom ljeta 2025. protekao u miru. Doduše uz par pojedinačnih ekscesa, preko Save u nekim zagrebačkim kafićima, ili uz pojedinačni neki eksces i na prostoru koncerta, gdje je međutim promptno reagirala policija. Onda i nekih kasnijih događaja izvan Zagreba, ili opet u Zagrebu, koji nisu samo vezani uz pjevača Thompsona, od kojih su neki imali i obilježja nasilnosti, gdje je također reagirala policija.

NAJNOVIJA AKTUALIZACIJA SLUČAJA PJEVAČA THOMPSONA U ZAGREBU

Sada se ovo pitanje opet aktualiziralo najavom koncerata pjevača Thompsona u zagrebačkoj Areni, koja je također quasi javni prostor, a nije „ususfructusabusus“ klasično isključivo maksimizirano vlasništvo Grada Zagreba odnosno gradske tvrtke koja Arenom upravlja. Inače u zagrebačkoj Areni već se dugo i uspješno odvijaju razni nastupi i koncerti, pa tako i razih folk pjevača/čica i izvan Hrvatske, ili pak techno koncert nizozemskog DJ-a Armin Van Buurena na Novu godinu 2017, ili drugih grupa domaćih i stranih itd. Ti nastupi nisu se smatrali prijepornim, iako je bilo vrednovanja nekih stranih pjevača/pjevačica kao nepoželjnih /u hrvatskoj kulturi/.

Sad je izbio opet prijepor oko najavljenih koncerata pjevača Thompsona u zagrebačkoj Areni, zakazanih za kraj prosinca 2025. Grad Zagreb je ljeta 2025. dopustio veliki masovni koncert rečenog pjevača na svom (quasi javnom) prostoru Hipodroma, međutim zabilježene su u javnosti oštre kritike istoga. Jer da se radilo o „ustaškom“ ili „fašističkom“ nastupu, a koje kontroverze inače redovno prate koncerte pjevača Thompsona. Ponajviše zbog izvođenja ratničke pjesme „Bojna Čavoglave“, koja je također isto izvođena na rečenim novijim koncertima tog pjevača. Obzirom da pjesma započinje sa refrenom „Za dom spremni…“. Koja se pjesma inače izvodi često još od Domovinskog rata među vojnicima koji su se borili na hrvatskoj strani. Tu je HAZU zauzeo jedan stav o dvostrukim konotacijama odnosno potrebi kontekstualizacije. Slično stavu HAZU Visoki prekršajni sud zauzeo je stav da je u povijesno-ratničkom kontekstu izvikivanje pokliča/pozdrava „za dom spremi“ dopušteno. Ustavni sud je pak ranije zauzeo jedan, doduše ne jednoglasni, stav oko takvog pokliča, od strane nogometaša Šimunića na masovno posjećenoj utakmici na zagrebačkom stadionu Dinamo, da isti nije dopušten. Razlog nedopustivosti „za dom spremni“ jest antifašistički karakter današnje Republike Hrvatske, koja nije sljednica tvorevine NDH, što i denotativno piše u preambuli hrvatskog Ustava, koji govori o povijesti i stvaranju suvremene hrvatske države riječima „…nasuprot NDH u aktima ZAVNOH…“ /dakle Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske nasuprot…/. Razlog pak dopustivosti istog refrena pjesme jest kontekst, odnosno dvostruka konotacija nečega, pa tako i pokliča/pozdrava „za dom spremni“, gdje se obrazlaže da je taj poklič bio korišten u Domovinskom oslobodilačkom ratu 1991-1995. od strane pripadnika oružanih snaga na hrvatskoj strani. Među kojima je bila i formacija HOS, koji HOS je pak bio, nakon stanovitih zbivanja početkom rata, pojedinačno integriran u Hrvatsku vojsku. Štoviše je i jedna udruga bila registrirana sa tom simbolikom HOS.

DENOTATIVNOST I KONOTATIVNOST U MEĐUNARODNOM RATNOM PRAVU

Valja ovdje obratiti pozornost na nekoliko pravnih i značenjskih pitanja. Tako u međunarodnom ratnom pravu /“Law of the Armed Conflict, LOAC, ili Humanitarian Law“/, koje ratno pravo ne mora biti nužno povezano sa ljudskim pravima, nego se radi o svojevrsnoj humanizaciji rata, poštujući slobodu odvijanja ratnih operacija / “može se i treba uništavati neprijateljske vojnike“/. Međutim, tu su mjerodavna i neka ograničenja, tako uz razne zabrane kemijskih oružja, perfidnih praksi ili oružja, kao i proliferacije nekih oružja kao nuklearnog oružja (koje je pak po stavu Međunarodnog suda pravde u Haagu dopušteno iznimno „ako je preživljavanje nacije u pitanju“). Osobito su važne 4 poslijeratne Genevske konvencije iz 1949. One reguliraju pitanja ratnika odnosno pripadnika ratnih formacija i ratnih djelovanja, ratnih zarobljenika, pa brodolomaca,  padobranaca i sličnih /u inferiornoj situaciji/, koje treba onemogućiti u borbenom djelovanju, ali zatim, kad su u inferiornoj poziciji, do nekog stupnja poštediti. Osobito je aktuelno pitanje civila i civilnih objekata u ratnim zbivanjima, koje civile i civilne objekte također treba poštediti. Osim kada su u situaciji DPH Direct Participation in Hostilities – Direktnog sudjelovanja civila u ratnim neprijateljstvima. Kada pak, po strogim kriterijima, postaju odnosno izjednačuju se kao da su neprijateljski vojnici (bio bi tu zanimljiv slučaj TV junakinje beogradskih i kninskih tv priloga bake Danice Obradović, iz ličkog Divosela, koja je u jednom videu ranije pričala kako je berući gljive u šumi zarobila hrvatskog vojnika, a pokazivala se tada i sa lakšim minobacačem i jedinačno pucala iz mitraljeza Browning objašnjavajući svoj ratnički stav – radilo se dijelom i o marksističkoj jugoslavenskoj koncepciji „naoružanog naroda – svatko tko pruža otpor okupatoru smatra se vojnikom“, ili pak primjer može biti i francuska pjesma himna Marsellaize „Aux armes citoyenes… Marchons en bataillon…“ „Na oružje građani…marširajmo u bataljonu…“

Tako se međunarodnim ratnim pravom određuje da pripadnici vojski ili ratnih formacija (pa tako i gerilski pokreti ili partizani) između ostalog, moraju imati zapovjedništvo i nositi prepoznatljive znake odnosno odore (uniforme). U protivnom mogli bi lako potpasti pod „franctireure“, slobodne strijelce, bandite, ratnu perfidiju ili teroriste (za teroriste važe posebna pravila i vodio se i vodi sveobuhvatni „rat protiv terora“ pa i na još uvijek otvorenom logoru Guantanamo, a postoji i jedan međunarodno-državni sud Posebni sud za Libanon, koji se bavi isključivo pitanjem terorističkog ubojstva snažnom bombom bivšeg libanonskog premijera Rafiq Haririja. Također postoji i međunarodno-državni sud za Kambodžu za zločin democida, koji nije ratni zločin ni terorizam ni genocid nego kako je rečeno „democid“ režima bivših Crvenih Kmera, itd.)

DALJE O DENOTATIVNOSTI I KONOTATIVNOSTI

Nošenje ratne odore (uniforme) kao i oznaka nekog čina na njoj jest konotativni (ili značenjski direktni simbol). On direktno (osim opet možda u nekoj kazališnoj ili filmskoj predstavi) označava pripadnost nekoj oružanoj formaciji ili možda policiji. Ili pripadnost možda vatrogascima, ili i lovcima, ili i hitnoj pomoći ili doktorima (sa bijelom odorom i stetoskopom). Ili možda „zečicama“ u nekadašnjim Playboy klubovima (koje su bile i zaštićene kao takve da ih se „smije gledat ali se ne smije dirat“).

Denotativni simboli pak imaju dvojako ili višestruko značenje. Značenje u načelu jest nestabilno. Simboli mogu tu predstavljati nešto, ali i  ne moraju predstavljati baš to. Ovisi i o kontekstu, pa i o recipijentu, ovisi o „upijanju cjelokupne kulture“ koja postoji u svijesti ljudi. Kao što je to npr. pozdrav/poklič „za dom spremni“. Ili pak metonimijska sublimno psihološka reklama „Coca Cola je život“. Ili novije izvođenje electro-dance pjesme DJ Gigi d Agostino „L’amour toujours“  danas u Njemačkoj, kada se pjesma počela izvoditi na turističkom otoku Sylt, poslije u Brandenburgu, sa minimalno preinačenim tekstom. Koji „na staru muziku“ electro-dance hita koristi i poklič/refren „Auslaenderraus, Deutschalndistfuer Deutsche, Auslaenderraus…“ „Stranci van, Njemačke je za Nijemce, stranci van…“ što bi bio fašizam /nacizam/. Pa je potom zato i zabranjena na Oktoberfestu 2025. u Muenchenu, iako nije baš sasvim jasno ne radi li se, a što je danas u komunikacijama i izražavanju često, riječ o ironiji. Nadalje, poznata partizanska pjesma jugoslavenskih slovenskih partizana „Janez Kranjski Janez“ („Kam odhajaš danes Grem u partizane Med junake zbrane Dvignil bom zastavo Rdečo belo plavo…“, na melodiju starije hrvatske ali i partizanske pjesme „Marjane Marjane“. Koja je međutim partizanska pjesma „Janez Kranjski Janez“ izvedena u SFR Jugoslaviji pred trideset sedam godina u sasvim drukčijem kontekstu od ranijih izvođenja u NOB Jugoslavije, a to je bilo prilikom javnog zborovanja/prosvjeda u Ljubljani, zbog uhićenja Janeza Janše, tada novinara i aktivista, a kasnijeg demokratski izabranog premijera Slovenije, te dvoje njegovih tada suradnika Ivana Borštnera i Davida Tasića. Pa je tada dodata bila jedna strofa „Ivan, David, Janez, vi ste s namidanes…“. Što je sve, uz vrlo dobru izvedbu benda Pankrti, izazvalo provalu oduševljenja mase na zborovanju, postalo simbol demokratizacije, ujedno velika pljuska JNA (kojoj su od civilne policije bili predati uhićenici Janša i dr. zbog provaljivanja vojne tajne, radi suđenja, a koja JNA je tvrdila da je  zasnovana na partizanskim federalističkim slobodarskim antifašističkim tradicijama. Ali se, barem od tada, počela mijenjati. Što se baš iskusilo i u nešto kasnijem hrvatskom Domovinskom ratu, gdje je JNA bila agresor na Hrvatsku i (označeni, denotativni) ratni neprijatelj. Također je lako pristupiti mnogim videima na internetu sa Ultra Miami Festivala, npr. prilikom izvođenja DJ Claptone & DJ Vintage Culture, gdje u velikom broju mladi posjetitelji pokazuju rukom simbol/znak „U“. A što je inače i simbol „Ultra“ muzičkog festivala, štoviše i istaknut iznad pozornice/bine. Nitko ne smatra da se mladi koji dolaze i uslikavaju se u Miami na rečenom muzičkom festivalu referiraju na „U“ koji bi imao značenje ustaškog „U“.

PRIVATNI I QUASI PRIVATNI OBJEKTI

Prema tome, pitanja denotacija i konotacija u suvremenim komunikacijama, kao i pitanje gdje se izvodi neka konotativna ili kakva druga pjesma ili pak aktivizam ili sloboda govora ili zlouporaba slobode (o kojoj također govori Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava, osobito se to uzima u kontekstu negacije Holokausta/, u kojem i čijem objektu, koji ima koju i kakvu javnu ili barem quasi javnu namjenu, su vrlo osjetljiva pitanja. Pri tome nitko ne spori, niti treba sporiti, antifašistički temelj Republike Hrvatske, kao ni njezin oslobodilački Domovinski rat. Fašizam pak, danas može imati različite novije inačice, ne mora se pojavljivati samo na „desnoj“ strani političkog spektra, a što se doista pojavljuje. Nego može biti, kroz cancelculture, diskriminaciju, pa i segregaciju, uz nasilje, državno i paradržavno, itd., njegovih pojavnosti i na „lijevoj“ strani. Ako je i koliko je pojam i opozicija „lijevo – desno“ više danas značajno mjerodavna, neka npr. netko kaže danas što je klasično „lijevo“ a što „desno“ kod pitanja AI umjetne inteligencije. Neće se sada ulaziti u pitanje slobode izražavanja na internetu, odnosno još konkretnije na društvenim mrežama, odnosno platformama. /Probajte sudski tužit npr Facebook za npr. krađu identiteta ili za hakiranje profila, ili za klevetu ili uvredu, za građanski spor bio bi nadležan sud tuženikovog sjedišta, jer nema poslovnice u Hrvatskoj, a djelatnost se obavlja, dakle tužite „tamo daleko“ u SAD, ima doduše neka komisija za pritužbe samog Facebooka, koja je nedjelotvorna i može se oštećenik upitati da li „njima“ zapravo odgovara da ljudi se ljute i pjene ili prepiru ili podmeću tako se zabavljajući itd…što pokazuje ozbiljnu disfunkcionalnost klasičnih sudovanja u državama, u novim okolnostima, zaboravite na odštete za bubrežne bolesnike dijalize iz Hrvatske od Baxtera u SAD/

„I JOŠ JEDNO SLOVO“ O ULTRA VIRES POSTUPANJU GRADA ZAGREBA

„I još  jedno slovo…“ (kako pjeva narodna i partizanska antifašistička pjesma „Marjane Marjane“ a taj refren nastavlja onda sa različitim denotativnim refrenima) a to je o pitanju aktuelne zabrane koncerta pjevača Thompsona u „svim prostorima Grada Zagreba“. U koju svrhu je naknadno, kad se već rješavalo o zahtjevu pjevača za još jedan termin koncerta 28. prosinca 2025. (upravo dan poslije već ranije ugovorenog termina 27. 12. 2025.), što je neobično, jer ako je nešto za zabranu onda je to trebalo zabraniti i prije ili dan prije, a ne u toku postupka ili se izgovarati „ugovorom“, pošto su ugovori ispod razine pravne hijerarhije Ustava – do jučer si smio krasti ili tko zna što, ali od sutra nećeš više…?).

Ovdje se radi o „ultravires“ postupanju Gradskih vlasti Zagreba i ponaosob Gradonačelnika Tomaševića, o pravnoj pogrešci. „Ultravires“ ima proceduralni i supstancijalni aspekt. „Ultravires“ još iz rimskog prava znači „preko ljudi“, „izvan ljudi“. U američkoj pravnoj teoriji dio „ultravires“ situacija se označava kao „quo warranto“, „s kojim pravom“ ili „tko ti je dao pravo“.

Proceduralno kršenje Grada Zagreba kroz „ultravires“ u slučaju zabranjivanja koncerta pjevača Thompsona 28. 12. 2025 /i nadalje/ „nema koncerta ako u izričaju bude kršio antifašističke postulate“ jest u tome da je Grad Zagreb, zbrzano putem svoje Skupštine na prijedlog Gradonačelnika Tomaševića, donio, ali  jest donio, jedan Zaključak. Kojim se određuje stanovite zabrane istupanja, pozivom na antifašizam i nadležnosti lokalne samouprave, sada jednom pjevaču. Postavlja se pravno pitanje je li za to podobna forma zaključak ili možda neka općenitija odluka, opći akt. Nadalje se postavlja pitanje je li Grad Zagreb pa i njegova Skupština uopće nadležna za takvo što, ili je nadležna država, prije svega neki zakon, kojeg međutim takvoga nema.

Bilo bi dobro, i djelovalo bi dosljedno, da se Gradonačelnik Zagreba Tomašević pozabavio i nekim drugim javnim istupanjima u Zagrebu, koji mogu imati „kontroverzna“ značenja. Što ne mora značiti da bi ih zabranio, osobito ne skupštinskim „zaključkom“. Pri čemu nitko ne misli da bi trebalo zabranjivati crvenu zvijezdu piva Heineken. Ali da se moglo odlučnije reagirati npr. u slučaju alternativnog zagrebačkog kluba Medika u Pierottijevoj ulici, gdje su alternativci i aktivisti/ce/they boravili dulje vrijeme bespravno u gradskom prostoru, a tada dogodilo se tamo i jedno ubojstvo. Da se može upitati hoće li i ulica u kojoj se to desilo možda dobiti novi naziv „Ulica aktivistice Njec“, kad se već mijenjaju imena nekih ulica u gradu. Ali se pritom ne mijenja npr. ime Aleje Antuna Augustinčića, poznatoga kipara, koji je, imao i djela i svjetskog značaja, pa je ona skulptura pobjede na konju, inače u Unubila i na crvenoj Yu novčanici 100 dinara, ali je kipar usto napravio i bistu ustaškoga poglavnika…

Supstancijalni aspekt „ultravires“ postoji u značenjskoj aprehenziji pojma „fašizam“ („ustaštvo“) odnosno „antifašizam“. Tako da se, a što je gore već obrazloženo, u pojam „fašizam“ ugurava jedno novo značenje. Značenje koje je konotativno, kao što je pozdrav/poklič „za dom spremni“, to se izjednačuje sa njemačkim Sieg Heil, što jest neo/fašizam, ali u slučaju „za dom spremni“ i ne mora. Danas u suvremenim diskursima česta su takva značenjska premetanja, kao npr. „osobe koje menstruiraju“,  ili pak eufemizmi po suštini kao „starije osobe“, ili „kontroverzne osobe“ itd.

ZATVORENE OGRADE MORAJU POSTOJATI ALI NEKA BUDU IZNIMKA U SLOBODI

„Attollite portas principes vestras….“ „Podignite vrata, kneževi vaši…“ kaže Psalm 24,7. „Open that gate Mr Gorbachev… Otvorite tu ogradu g. Gorbačov“ rekao je američki predsjednik Ronald Reagan na znamenitom govoru 1987. u tada čvrsto podijeljenom Berlinu ispred Brandenburger Tor na Potsdamer Platz. Zatvorene ograde moraju postojati ali neka budu iznimka u slobodi. Ne treba ni dvostrukih standarda. Na znanje svima koji su u Jamerici i Europi učili, i sa šarenim pričama selektivnim ovakvim ili onakvim se vratili….