STRAHOTE POLUOBRAZOVANOSTI

Tekst: dr. sc. Nenad Raos

Foto: PRO Geo

Nedavno sam trebao napisati sažetak za nekakav znanstveno-stručni skup, no kada se nešto piše, zna se (ili se ne zna), treba prije svega znati dužinu budućeg teksta. I zna se, jer je u uputama (ne)jasno pisalo: tekst treba imati 20 redaka na papiru formata A4. Ja se nađoh u čudu: zar ta žena, urednica – koja radi uredničke poslove već više desetljeća – ne zna kako se mjeri dužina teksta? U angloameričkim se zemljama mjeri brojem riječi, a u nas (što je bolje) brojem slovnih mjesta: 1800 slovnih mjesta čini jednu karticu, 16 kartica autorski arak. Čak ni to spomenuta urednica nije trebala znati, trebala je samo reći koliko treba biti slovnih mjesta. Pa bih napisao točno koliko treba, ni slova više.

Ima takvih primjera koliko hoćeš. Neću sada o općem nepoznavanju metarskih i inih mjernih jedinica, kada se mjeri nogometnim igralištima, olimpijskim bazenima i školskim autobusima (čemu bi trebalo posvetiti poseban članak) nego o neznanju prirodnih znanosti. Upravo sam pogledao snimku svog predavanja o pseudoznanosti. Neki me čovjek iz publike nešto pita, pa usput spominje Galileja. Kaže da je spaljen na lomači jer je otkrio da se Zemlja okreće (oko svoje osi).

Prije svega, na lomači nije spaljen Galileo Galilei nego Giordano Bruno i to ne zbog zagovaranja Kopernikove teorije nego zbog promicanja panteizma. Usto, okretanje Zemlje oko svoje osi nije dokazao Galileo u 16. nego Foucault u 19. stoljeću, pokusom s njihalom. Pa još: još su se u srednjem vijeku vodile rasprave okreću li se nebeske sfere oko središta svemira (u kojem se nalazi Zemlja) ili se Zemlja okreće oko svoje osi a nebeske sfere miruju. Odakle ja to znam, i to tako dobro da o tomu mogu pisati s većom lakoćom nego o cijenama na tržnici?

Ne zato što sam o tome nešto prosurfao na internetu za potrebe pisanja ovog napisa, nego što sam o tome pročitao desetak knjiga i napisao ne znam koliko znanstveno-popularnih i stručnih članaka. „Nema lakog puta do znanja“, rekao je Euklid, no tu istinu nije lako prihvatiti. „Njemački bez muke“ naslov je udžbenika njemačkog jezika, jer da tako ne piše nitko ga ne bi kupio. Zašto bi se čovjek mučio samo zato da nauči njemački? I nitko se prije autora spomenutog udžbenika (ili, vjerojatnije, njegovog izdavača) nije sjetio da se njemački može naučiti bez muke. Ne, ne može. Ako niste savladali gramatiku, ništa nećete razumjeti, jer – da dam samo jedan primjer – njemački ima padeže kao i hrvatski, a u kojem se padežu nalazi imenica vidi se po određenom članu koji opet može imati isti oblik u više padeža, u jednini i množini te u muškom i ženskom rodu. No, ljudi nauče nekoliko njemačkih fraza pa misle da znaju njemački jezik. Ne, ne znaju.

ILUZIJA SVEZNANJA

A upravo je to najgore, kad misliš da znaš, a ne znaš. Jer ako nešto ne znaš, a znaš da ne znaš, to ćeš priznati i sebi i drugima, pa se nećeš time baviti. Nema ni potrebe da se baviš jer ono o čemu ništa ne znaš, to te ni ne zanima (Ignoti nulla cupido). Ako pak znaš, onda ćeš znati procijeniti kako svoje znanje tako i svoje neznanje. Znaš dokle u nekoj tvrdnji ili stavu možeš ići, a gdje valja stati. No u poluobrazovanosti toga nema. Poluobrazovani čovjek misli da sve zna, on živi u iluziji sveznanja. Zašto? Zato što su mu dostupni svi izvori informacija.

I tu je zamka. Sjedneš za laptop ili, još lakše, utipkaš nešto u mobitel (smartfon) i saznaš sve što hoćeš. Sve su ti informacije dostupne, sve ti leži na dohvat ruke. No, tu je – kao što rekoh – zamka. Jer informacija nije znanje ili, točnije rečeno, informacija je samo dio, komponenta znanja. Čak se ne bi moglo reći da je komponenta, bolje bi bilo reći da je informacija krhotina znanja. Takvi ljudi, koji temelje svoje obrazovanje na skupljanju informacija, nalik su na kupca koji hoće sastaviti stol što su ga je primio u paketu, a ne zna kako se slaže. Možda ga nikad ne sastavi jer mu nedostaje jedan zavrtaj (kojeg prodavač nije dostavio) ili ga pak sastavi onako kako ne teba. No unatoč tome misli da je sve onako kako treba biti – samo zato što nikad nije vidio stol.

VODA PALI VATRU

Malo karikiram, dakako. I nije sve tako crno kako se čini, jer svatko će vidjeti da nije dobro složio stol. To je tako u tehnici: da je nešto dobro napravljeno vidi se po tome što funkcionira, što radi. Kod prirodnih znanosti, filozofije i drugih apstraktnih znanosti, to se ne vidi. Da bi se nekoga uvjerilo kako se Zemlja okreće oko svoje osi, trebalo bi mu pokazati spomenuti Foucaultov pokus (koji traje cijeli dan), a prije toga potrošiti tko zna koliko sati da ga se nauči toliko fizike da ga može shvatiti. U kemiji je možda lakše. Tko ne vjeruje da voda ne samo gasi nego i pali vatru, neka samo nalije vodu u bocu s natrijem. No za učiniti tako nešto treba imati natrij, a i laboratorij s digestorom jer se samo u njemu (u digestoru) može izvesti taj pokus bez opasnosti za izvođača i gledatelje.

U nedostatku dokaza, u nedostatku osvjedočenja i nemogućnosti sustavnog učenja, čovjeku-prosječniku preostaje da se služi izvorima informacija nepoznatog porijekla i pouzdanosti, jer neznalici, zna se, možeš prodati što god hoćeš. Samo treba nastupiti autoritativno, nakitivši svoje ime što većim brojem zvučnih titula za koje – opet – neznalica ne zna što znače.

Tako se, eto, prodaje neznanje pod znanje, laž pod istinu, glupost pod nadnaravnu mudrost. Umjesto sveopćeg prosvjećenja širokih narodnih masa (kako se nekoć govorilo) novo nam je informatičko doba donijelo lažno znanje koje se opet institucionaliziralo u pseudoznanosti.