OSVRT NA THOMPSONOV KONCERT

Tekst: Zdenko Lozo

Foto: L. Hoffmann

Kiše padaju

Polja rađaju

Djeca sanjaju

Nije nas ostavio Bog

Veliki povrtak Marka Perkovića na estradu, nakon dvije godine samoizolacije gromko je odjeknuo koncertom u Imotskom. Posijao je buru kako kod njegovih fanova i simpatizera, tako još više u uzburkanim slavoserbskim krugovima patuljastih izroda slavnoga plemena. U Imotskom je to bio veliki dan lišen bilo kakvih provokacija na samom koncertu, a na ulice grada vratiše se rane devedesete. Poruke ovih potonjih sigurno su sociološke, psihološke i političke naravi, upućene ponajprije donositeljima odluka u ovoj državi, a potom i sve glasnijem srpskom svetu, koji je nema tome davno, stigao i u Imotsku krajinu. Izbor redosljeda pjesama je nema sumnje biran od pjesme Početak u kojoj pjeva kako nas nije ostavio Bog, preko uspješne novo tvorine u sredini – Ako ne znaš što je bilo do Vjetra s Dinare, s kojom je zvršena ova večer za pamćenje

U Gospinu Docu, naslonjenom na stoljetne bedeme starohrvatske tvrđave – čuvarice  prastare Imote; na povišću pritrujenom svetom hrvatskom tlu, u četvrtak 8. kolovoza o.g. pjesmom s gore ispisnim refrenom Marko je Perković otpočeo veliki come back.

Pred tridesetak tisuća poklonika usred grada na gori, u mjestu koje Thompson neizmjerno voli i mjestu koje njega isto toliko štuje i klanja mu se. Čitavi ovaj ljetni dan živjelo se i radovalo Thompsonovu povratku na binu, nakon dvije godine vlastitog egzila. Na binu gdje je on paša i vezir, gdje caruje njegov rašpasti glas, gdje se pjeva srcem, dušom i razum, slaveći život, rod, Domovinu i Državu – makar se ona još u povojima, ali i u teškim okovima nalazila.

Impresije i kontekst odvijanja koncerta

Narod božji i narod hrvatski okupio se sa svih strana Domaje i kruga zemaljskog gdje obitava i odakle sve brojniji svake godine stiže djedovini na pragove. Ovaj puta sigurno je pritegao puk negdašnje slavne župe Imota, rastegnute između staro hrvatskih srednjovjekovnih tvrđava:  utvrđenog  grada tvrđave Rog s bosanske strane Zavelima i tvrđave kralja Stjepana iznad Ljubuškog u Hercegovini.Dakle, današnje Imote i onog njenog ostatka kojeg Turci prijevarom pridobiše i nazvaše imenom Bekije ili po njihovu jeziku „ostatak“ (Imote). Sanjarili su oni pupot im vazala Nemanjića i njihovih potomaka kako će na hrvatsku tvrdu stinu i pretežiti dio krnje srednjovjekovne moćne nam države još jednom vratiti kadiluk i nahiju, a ovi potonji nekakve krajine i Yugovnoslaviju. Trpio je narod s onu stranu granice tursko kopito, sablju i pogrom više od stoljeća i pol  dok mu voljom moćnih sila nije barem odškrinut prozor prema slobodi. Živnuo je kroz pet narednih desetljeća i konačno ušao u jedinstvenu austrougarsku državnu tvorbu, počeo vraćati svoj identit, kulturu i bitno veća pava, nego li pod mrskim Turčinom. Potom su naišle dvije strašne zime imena karađorđevska i drakulina Jugoslavija. Upravo je narod s prostora BiH i Imotske krajine uz Kupres, Odžak, Brinje i sl. mjesta palio po planinama i visovima najjasnije  krijesnice od Biokova, Svilaje pa do Vran planine, Cincara, Vlašića, Vranice, Majevice i Kapele. Ne samo u Proljeće, ranih sedamdesetih prošlog stoljeća jasno se pjevalo: „Kad Hrvati dođoše do te rijeke Save, ugledaše Majevicu brda joj se plave! Oj ti, Bosno ponosna, visokih brijegova, evo tebi upomoć hrvatskih sinova. Da bijemo četnike“…

I epopeja Feniksa upravo je tamo začeta, a okončana je tek pomirbom Hrvata i Bošnjaka i maestralnim pobjedama od Kupresa i Livna, prego Drvara i Bihaća do Varcar Vakufa i Pougarja, vratila je dijelove svojih povijesnih zemalja.

Sve to nosi ovi izmučeni narod (veoma često i po vlastitim izrodima i dželatima), krvlju i znojem očevim i mlijekom materinim zadojen.

Ustošovanje u Imotskom optikom bjednih orjunaša i srbo-svetine

Zato se velebno mnoštvo ovog nezaboravnog četvrtka na 8. kolovoza slilo sve u jedan glas. Zbilo u jedan otkucaj srca podno tvrđave Topane. Bijahu tu pretežito zreli ljudi obiteljski ili samci i na samom stadionu manjina tinajdžera koji su zajedno očitovali svoje domoljublje i rodoljublje. Niti jedne riječi mržnje, zaziva nekih drugih vremena na stadionu i oklo njega nije se moglo čuti. Naravno, ne računaujći Čavoglave, tu budnicu hrvatskog ljudskog i prirodnog otpora i odgovora na sve bestijalnosti genocida, kulturcita i ekocida – do nastanka ove pjesme već obilato provedenog od zvijeri s istoka s crvenom petkorakom i kokardom nad hrvatskim Istokom, Zapadnom Slavonijom, Banovinom i Dalmacijom.

Istini za volju hodeći kroz središte grada čuo se pokoji pjesmuljak o Juri i Bobanu, o Neretvi koja je mnoge Srbe odnijela i slično. Uglavnom od starijih maloljetnika i mladeži koja ovakve pjesme koristi kao relaksaciju svim svojim frustracijama i još više poniženjima poginulih i  obogaljenih njhovih roditelja, mahom hrvatskih vitezova i sokolova. Obespravljene i prevarene prvine hrvatskog naroda kojoj je pokradena vlastita država, njena gospodarska supstanca i životna perspektiva od najcrnjih kurvinih sinova – koji su šinjele i kapute KOS-a i UDBA-e zamjenili markiranim odijelima i silnim bogastvom. Još joj ti isti „pobjednici“ pišu nakaradnu povijest, a njima ostaviše poeziju ili ti davno ispjevane pjesme. Naravno među njima bijaše i puno trajno ili trenutno neubrojivih, raznoraznih provokatora i sl. Svim time se hrane i potpiruju nove vatre, s alibijem tobožnjeg govora mržnje (kao da je riječ o čitavom jednom narodu i njegovoj vlasti) najgori sinovi Orjune, plaćenici svjetskih hohštaplera i nažlost hrvatske Vlade, samozvani novinari i intelektualci ect. Taj podoficirski nakot Dražine i Valterove vojske, mahom hrvatskog podrijetla, niti da zucne o tome kako im gazde, istomišljenic i uzori iz Beograda rade. Napose kad je u pitanju vladajuća garnitura od Vučića i Vulina te sličnih nakaza do ruskih plaćenika u tzv. srbijanskoj oporbi. O kukavelju nastanjenoj Banovoj Luci, bolje ne trošiti riječi. Prijatelji i subarća lutka Milanovića i njih samih!

O HOS-u i za Domovinu bez titoista  spremni

Ah da, nesporno je kako se na samom koncertu, napose uoči njega gromko čujo poklič „Za Dom spremni“ i u Gospinu Docu, a poglavito na ulicama grada!

Izvrnimo na trenutak značaj tog pokliča, unaprijed s činjenicom do to nije nikakav ustaški pozdrav ili je jednako ustaški kao: Dobar dan, Hvaljen Isus ili Mehraba ljudino! Naravno nije to ni pozdrav HOS-a, koji ne bi bio jednak tome da su postrojbe HOS-a iz našeg rata za Slobodu i Dom, nitko drugi doli ustaška vojnica.

Izvrnimo dakle smisao same biti pozdrava, kako je gore napisano. Bilo bi dobro da oni koji prkosno ističu ovaj pozdrv jesu uistinu za Dom spremni. Barem za onaj minimalni stančić ili kakvi kućerak u okolicama velikih gradova ili pak u rodnom zavičaju. Kad bi još k tome imali bilo kakvo zaposlenje manje bi tada lutali bespućima europskih i prekooceanskih država. Istovremeno ostavljajući svoju djedovinu na budućnost nerijetko suspektnih stranaca, civilizacijski i kultoroški bitno različitih od nas. Šuplji školski sustav egzistirajući u našoj Domaji usput bi ih trebao naučiti što je to DOM, što je istinska prošlost hrvatskog naroda i kako se valja prema tome odnositi. Kad već nisu osjetili značenje riječi lustracija, taj bi im sustav trebao kazati tko su to izrodi vlastitog naroda i što su primjerice bili partizani. Napose onaj njihov krvoločni vrh koji je brisao sve hrvatske svetinje, a po najviše hrvatski narod, ne samo iz današnje RH. Trebao bi im kazati tko je bio Arkan, Šešelj, Šoškočanin, Hadžić, Martić, Stanimirović i slični zločinci. Tko je Draža Mihajlović koji se danas službeno ubraja u tzv. antifašiste unatoč najokrutnijim masovnim zločinima i genocidu provedenom nad Hrvatima, od samog proglašenja NDH do njenog konca, svršetkom II. WW. Tko jedan od krupnijih svjetskih zločinaca JBT i što je sve počinjeno pod prekrvavom petokrakom? Tko su strani vlasnci gotovo svih pisanih i elektronskih medija, kolika je moć jednog od bogatijih Srba, Dragan Šolaka glede toga?  Samo po dosegu kabelske mreže, njegova je  United Group oko osam puta veća od HT-a.

U jednom zagrebačkom tjedniku izišao je članak u kojem se detaljno dokumentira kako Šolakovo poduzeće, prisutno u svim zemljama regije, izbjegava plaćanje poreza u Hrvatskoj. Tome ih sigurno neće podučiti orjunaš Dežulović ili „ustaša“ Pilsel. Njima je RH  idealno stanište za njihove hedonističke i ine nagone.

Dakle, davno je dokazano izvorno značenje pokliča Za Dom spremni (starijeg od ustaša puno puno stoljeća), kao i bijelog polja na hrvatskoj trobojnici s grbom u sredini, puno starijeg od onoga na crkvi Sv. Marka na Trgu moći u Zagrebu.

Da se bolje razumjemo, potpisnik se ovih redaka među prvima radikalno suprostavljao stvaranju HOS-a, kao posebnih postrojbi u ratu. Puno je razloga tome, a ponajvažnije je naše bolno iskustvo gdje može odvesti ideologiziorana vojska ili paralelno stvaranje druge vojske. Napose ako su joj čelnici Parga i Đapić!

Naravno, kako sam tada razumio kuda vode naše obrambene snage Manolić, Boljkovac, Perković i slični izrodi našeg naroda, u jednom iznimno brutalnom ratu Golijata i Davida.

Naravno, kako sam bio svjestan junaštva svakoga Hosovca i kako me svaka njihova smrt barem malko više ražalila, jer su ti momci uglavnom niknuli u neupitnim hrvatskim obiteljima – ubijanim, prognanim i obespravljenim. Pa i onda kada su neki od tih momaka dolazili s onu stranu, pokušavajući okajati grijehe svojih predaka i to su viteški obavili.

Za nas, a napose za buduće naraštaje od iznimne je važnosti hrabro i realno iskazivanje blago počivajućeg našeg sveca, kardinala Alojzija Stepinca na oktrojiranom Titovu sudu u Zagrebu. Iz 38 minutnog, iznimno hrabrog i jasnog odgovora na Optužnicu u četvrtom danu njegova suđenja izdvajam slijedeće:

Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici, koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji (podvukao Z. L.). Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sv. Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost.

Stepinac je bez sumnje jasno znao da su fažizam, a napose nacizam istoznačnice ili bolja varijanta staljinizma i Titova komunizma. Do početka suđenja imao je gotovo sve informacije o stratištima Hrvata od Slovenije do Makedonije. Bilo mu je jasno kakvu to komunističku diktaturu pravi Staljinov sluga i pajdaš, ne samo za Hrvate u Jugoslaviji. Međutim ustaški pokret je, bez sumnje od početka imao krive premise o stvaranju države, napose suprostavljene fašističkim apetitima na istočnoj jadranskoj obali i njezinoj dubini. Šuma kao konačno riješenje hrvatskog pitanja i mudro laviranje na početku i koncu samog rata moguće bi dala bolje konačno rješenje hrvatskog pitanja i obnove države. Jasno da su poglavniku uz rame stajali hrvatski partizani, a ne kominternini agenti. Ovako nije izbjegnut niti bratubilački rat tjekom pakla Europe na povijesnom  teritoriju od prije početka I. WW, niti krvava staljinistička pravda po koncu onog drugog, općenito krvavijeg.

Hrvatski rat za Neovisnost i Slobodu 90.-tih i geopolitičke prilike s njime povezane vratil su Hrvatima kakvu takvu državu u teritolijalnom pogledu i društvenom urođenu. Na svima nama je činiti je boljom, a ovaj i slijedeći naraštaji maldih ljudi moraju dovršiti ono što mi nismo do kraja ili smo trapavo propustili učiniti ono što je trebalo. Unatoč tome što smo mi taj rat gotovo beskrajno čisto i s relativno malim žrtvama dobili i oružje u hrvatskim rukama nosili.

I za kraj. Povratak Marka Perkovića Thompsona na posao koji njabolje zna raditi, sol je na rane velikosrpskog neugašenog nauma i još veća za slavoserbe, čija se rika neće okončati  dok Thompson hodi, a ne još k tome pravi mega koncerte svugdje gdje se pojavi.