NEMORALNA, POVRŠNA APOLOGIJA CIONACIZMA – REAGIRANJE DR. SEADA ALIĆA NA TEKST MIRE BIĆANIĆ “MALA ŠKOLA HAMASA ZA STRANKU MOŽEMO!”
Tekst: dr. Sead Alić
Foto: Autograf
Ovih je dana na jednom portalu u Hrvatskoj objavljen tekst Mire Bićanić Mala škola Hamasa za stranku Možemo! Nikada nisam pripadao nijednoj stranci a i nisam ničiji odvjetnik. Pretpostavljam razloge zašto još uvijek prozvani nisu odgovorili. Ali! S ono malo razuma što mi je ostalo nakon čitanja ovog teksta izjavljujem da su ovako površni, navijački, nekritički i zlonamjerni tekstovi, vrlo opasni za mentalno zdravlje naroda ove zemlje (‘a i šire’).
Ne zna se zapravo što je gore: površnost kojom se interpretiraju zbivanja u Palestini od početka cionističkog pokreta, kritika zahtijevanja civiliziranog svijeta da se konačno prizna Palestina, kritika zgražanja milijuna građana svijeta nad masakrom (genocidom) koji se pred našim očima događa u Gazi, autoričino ‘nerazumijevanje vanjske politike’ (koje pripisuje drugima, njeno proglašavanjem etničkog čišćenja u Palestini ratom, poistovjećivanje sudbine Židova kao naroda i njegove vjere s kolonizatorsko-zločinačkim pokušajem istrebljenja domorodaca Palestine, prišivanje odrednice terorizma borcima koji su ustali (i ustajali u više navrata) protiv okupacije Palestine u zadnjih 75 godina. Teško je odrediti u kojem je promašaju autorica ovog teksta učinila više promašaja i otvorila više prostora krivom razumijevanju situacije u Palestini.
Citirat ću jedan od najlicemjernijih i najbrutalnijih navijačkih promašaja autorice teksta: „Dok se i ovoga trenutka oglašavaju sirene za opću opasnost u sjevernom i južnom dijelu Izraela zbog raketnih napada na gradove i individualnih terorističkih napada na civile na ulicama gradova, propalestinski pravednici zahtijevaju: hitni prekid vatre, omogućivanje dostave humanitarne pomoći za civile u Gazi, traže oštre sankcije za vojno djelovanje IDF-a inzistirajući na poštivanju prava vojnog ratovanja i ponavljaju idiotske teze da je Izrael stvorio Hamas“.
Dok svakodnevno gledamo tijela Palestinske djece, žena, novinara, liječnika, srušene džamije, škole, bolnice, urede institucija Ujedinjenih nacija, sela i gradove u dimu eksplozija sravnjene sa zemljom – autorica ovog navijačkog političkog trača brine zbog „sirena za opću opasnost u sjevernom i južnom dijelu Izraela“. Dok Palestinci stjerani na jug Palestine, bez vode i hrane žive u iščekivanju novih rafala cionističkih vojnika ili novog granatiranja na ‘zaštićenom području u koje su upućeni, autorica se ovog moralno nepismenog teksta iščuđava: „…propalestinski pravednici zahtijevaju: hitni prekid vatre, omogućivanje dostave humanitarne pomoći za civile u Gazi“. Dok cionistički vojnici sebi uzimaju za pravo ubiti i ubijati bilo kojeg Palestinca bez ikakvog razloga pa tako uglavnom ubijaju djecu, žene i starce, autorica teksta čudom se čudi što prosvjednici u Hrvatskoj (a naravno i diljem svijeta) „traže oštre sankcije za vojno djelovanje IDF-a inzistirajući na poštivanju prava vojnog ratovanja“.
Autorica je očigledno u nekom leksikonu pročitala da je „…rat najrazornija pojava“. Ne znam ima li prijatelja koji bi joj mogli objasniti da je ubijanje civila koji nemaju oružja, ubijanje djece (zato što bi mogla izrasti u borce protiv kolonizatora), ubijanje majki (zato što rađaju buduće borce protiv kolonijalnih cionacista), ubijanje staraca (jer su odgajali borce protiv kolonijalnog osvajanja Palestine – strašnije od rata. Ima li autorica mrvu savjesti koja bi je povela do istine o tome da je holokaust bio strašniji od rata jer se Židovi nisu mogli braniti. Može li joj netko objasniti da genocid nad civilima nije rat i da plaćenici koji neselektivno ubijaju sve redom nisu ratnici nego zločinci?
Argument autoričinoj kratkovidoj ‘političkoj’ analizi je ‘politička realnost’. Ne vidi autorica ovog jadnog tekstuljka da je po toj logici i holokaust bio ‘politička realnost’. Nije naravno, ali osobi koja samo nabraja ne promišljajući konzekvence vlastitih rečenica, sve je dopušteno.
Ključna teza ovog teksta (ako se tako uopće može nazvati) je rečenica „Država Izrael brani pravo na svoj opstanak“. Da je pročitala barem nekog od židovskih intelektualaca svjetskoga glasa kao što su Ilan Pappe, Norman Finkelstein, Noam Chomski, Avi Schleim… da se potrudila čuti Židove u Palestini, vojnike cionističke armije koji protestiraju protiv onoga što se događa jer to nije rat nego zločin – možda ne bi napisala rečenici koja bez konteksta ništa ne znači. Naime upravo je Izrael država koja ne poštuje nijednu rezoluciju UN-a; Izrael je napravio najveće logore na otvorenom na svijetu; Izrael je onemogućio demokraciju jer je kroz desetljeća većina građana Izraela bila palestinska; Izrael je stvorio logorski sistem demokracije da bi desetljećima onemogućio palestinsku većinu da dođe do izražaja; Izrael je takozvana država nastala useljavanjem cionista koje Europa nije htjela i koje je tjerala u geta i ubijala stoljećima; izrael/Palestinu su naselili Židovi koji su najmirnije kroz stoljeća živjeli u zemljama u kojima je dominirao Islam; Izrael je ‘država’ u koju se ne smiju vratiti Palestinci ali je svakom Židovu iz svijeta omogućeno da se po hitnom postupku ‘vrati’ u Izrael i bori protiv većine bez oružja.
I dok židovski rabini otvoreno zagovaraju istrebljenje Palestinaca, a dresirane uniforme izvršavaju svoj zadatak na terenu tjerajući ostatak preživjelih u ljudska stampeda za komadom kruha – autorica ima ‘savjesti’ govoriti o „antikolonijalnom otporu „koji proklamira terorističku borbu protiv Izraela i židovskog naroda do njegova uništenja i nestanka…“ Desetljećima se dakle planirano, organizirano, koordinirano radi na etničkom čišćenju Palestine. Kad se pokazalo da se Palestinska zemlja ne može kupiti pristupilo se planu B. Plan B je značio ‘pucati da bi se ubilo’, prevariti da bi se iselilo, srušiti sve Palestinsko da bi se izgradilo ‘izraelsko’… A one koji se pobune i bace kamen njih će se bez suđenja držati u zatvoru koliko se cionističkoj vlasti prohtije.
Ilan Pape, ugledni židovski povjesničar jasno je rekao da je Izrael kolonijalni projekt. Svaki kolonijalni projekt ima cilj bogatstvo neke zemlje, robove kao radnu snagu ili tlo (Afrika, Australija, Amerika…). Kako onda nazvati domaće stanovništvo koji se suprotstavi osvajanju njihove zemlje. Kako nazvati doseljenike koji su u početku molili da ih se primi u Palestinu a danas njihovi nasljednici i plaćenici ubijaju i ruše sve što im se nađe na putu. Kako nazvati aukcije prodaje palestinske zemlje u Gazi koje se odvijaju u raznim dijelovima svijeta (a zemlju naravno mogu kupiti samo Židovi). Možda te koji već rasprodaju palestinske parcele treba nazvati borcima za ‘pravo na opstanak Izraela’ na otetoj, krvavoj zemlji punoj grobnica od koje su neke namjerno preorane? Možda borce protiv cionističkih okupatora trebamo nazvati ‘teroristima’ koji se bore za svoju zemlju protiv doseljenika koji su u njihovu zemlju ušli, pa političkim, medijskim, ugovornim prevarama i nepoštovanjem zakona počeli stvarati većinu? Možda Palestince trebamo nazivati ‘teroristima’ koji ne razumiju da sveta zemlja može biti sveta samo ako pripada ljudima židovske vjere?
Autorica ovog pismenog sastavka za srednje škole među ostalim piše: „Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres relativizirao je užasni masakr nad izraelskim civilima izjavivši da palestinski narod nije dužan trpjeti ”odmazdu” izraelske vojske zbog onoga što je učinio Hamas…“ Ne vrijede dakle niti riječi Glavnog tajnika UN-a. Autorica je očigledno na liniji cionističkog neprihvaćanja nijedne rezolucije. Kolonizatorske armije žele glađu, bolestima, mecima, granatama – istrijebiti što više vlasnika zemlje u Palestini da bi je na aukcijama dobro prodali. O plinu, kanalima koji su u planu i drugim geostrateškim interesima da i ne govorimo.
Za autoricu postoji samo jedan datum. To je 7. 10. Nije dakle važno koliko je Palestinaca i Palestinki (djece, žena i staraca) prije toga zatvarano, mućeno, silovano, ubijeno, nestalo. Nije važno što se nisu poštovale rezolucije UN-a. Nije važno što su rušena i otimana palestinska sela. Nije važno što je Zapadna obala postala Gaza (zasad bez zidova). Nije važno što cijeli svijet vidi i čuje laž o nužnosti pomijeranja sa sjevera Gaze, koje danas završava u klopci u blizini Egipatske granice. Konačno, nije izgleda važno niti što Amerika kaže jer bahatost cionista nadilazi praznu retoriku onih koji im šalju oružje.
Nakon 75 godina okupacije autorica tekstuljka zgraža se nad gradnjom podzemnih tunela u Gazi. Umjesto da promisli što bi za Izraelsku demokraciju značilo da u svoj politički sistem uključi nekoliko milijuna Palestinaca (a s povratnicima zapravo i većinu), te da izbjegavanje demokratskih načela vidi kao uzrok nepovjerenja, a zatvaranje u najveći logor na otvorenom u svijetu kao jasan znak da nakon povlačenja preostalih Židova iz Gaze slijedi uništenje i samog zatvora zajedno sa zatvorenicima – autorica Palestince naučene na prevaru, laž, zatvaranja, silovanja i pročitanu namjeru da ih se istrijebi, vidi kao teroriste. Nisu dakle teroristi oni koji tjeraju vlasnike jedne zemlje živjeti ispod zemlje, nego su to ‘neljudi’ koji žive ispod zemlje.
Autorica među ostalim piše i sljedeće „Žrtve Hamasova barbarskoga, odvratnog zločina ovoga puta bili su većinom mladi ljudi uzornoga svjetonazora i pozitivne, konstruktivne životne energije koja slavi život“ Vjerojatno ne zna da je u pravilu riječ o novim doseljenicima, o mladim ljudima koji su prethodnica vojnim odorama, da je riječ o osobama kojima je država bez granica i demokracije obećala zabavu ubijanja. Ne zna da takvi ‘mladi ljudi’ iz dosade iz tenka ruše džamije po Palestini. Vjerojatno nije shvatila da je bila riječ o još jednoj provokaciji koja dolazi s ove strane logorskoga zida. (Da ne govorimo o broju ubijenih od strane cionističkih snaga, što će se u godinama koje dolaze tek otkriti).
Kaže autorica ovog nevjerojatno površnog teksta među ostalim i sljedeće: „Egzistenciju Gažana osigurava Izrael, uzgred budi rečeno“. Malo historijske optike autoricu bi podučilo da su sve robove svijeta hranili njihovi vlasnici. Da su milijuni Kongoanaca bili ‘na platnom spisku’ velikog i kulturnog Leopolda dok su mogli raditi. Poslije toga su poumirali od gladi, poubijani ili se uzajamno pobili za korice kruha. Dakle velikoj poznavateljici povijesti svejedno je čija je zemlja, čija su rudna bogatstva, čiji su životi u pitanju, tko je kriv za njihovu smrt… Važno je jedino tko ih održava na životu dok ih se na ovaj ili onaj način ne pobije.
Jedna od groznijih kvalifikacija ona je da Hamasu nisu važni dokazi nego samo sumnja. Kratkovida misaono kakva jest, autorica ne vidi da je upravo cionističkim vojnicima dovoljna samo sumnja; da su po cionističkim zatvorima stotine a možda i tisuće ljudi koji su naprosto pokupljeni iz svojih kuća jer se u njih sumnjalo. U mnogo slučajeva sumnjalo se da bi se drugim načinima teško moglo dobiti pravo na otimanje kuća i stanova u zemlji koja bi nakon prolivene krvi konačno trebala postati svetom. Na oltaru te svetosti treba se naći dva milijuna ljudi. Stratište za to vrijeme osiguravaju kritički nepismeni apologeti zla koji svojim srcedrapateljnim pokušajima stvaraju klimu opravdanja zločina.
Autorica ovog misaono i kritički nepismenog pamfleta među ostalim piše i ovo: „Na zgradi Sveučilišta George Washington nakon 7. oktobra zasvijetlila je poruka: Glory to our martyrs. Najuglednija američka sveučilišta – čiji je najveći donator, zamislite, Katar – u svojim kampusima uz podršku profesora i predsjednika akademskih zajednica tjednima su održavala skupove podrške Slobodnoj Palestini; učesnici su odjeveni identično kao Hamasovi zločinci, a u hodnicima fakulteta na zidovima ostavljali su najodvratnije poruke mržnje svojim kolegama studentima židovske pripadnosti.
U tim porukama, kao i na transparentima njihovih skupova, nema političke kritike izraelske politike – čija se najdesnija vlada od godine postojanja Države Izrael svakako može i treba problematizirati, što čine i mnogi građani Izraela – nego samo ogoljeni i pročišćeni antisemitizam. Taj je sredinom dvadesetog vijeka odveo u smrt šest milijuna evropskih Židova“. Od mnogo toga što bi se ovdje moglo reći pripomenimo samo dvije stvari: Prvo, u svijetu se ne protestira protiv Židova nego protiv kolonijalnog cionističkog projekta koji etnički čisti Palestinu. Drugo, ovo što se danas događa to je besramno korištenje holokausta kao isprike za iste ili još teže zločine. Autorici pod hitno preporučujem knjigu Normana Finkelkrauta Industrija holokausta. U njoj se kritiziraju upravo ovakve igre kada se holokaust uzima za opravdanje nečega što je u osnovi ponovno ubijanje jednom već ubijenih Židova u vrijeme Drugog svjetskog rata.
Na kraju još samo jedan detalj. Kada autorica tekstuljka kaže „Cionizam je pravo židovskoga naroda na samoopredjeljenje i državni suverenitet“, onda je ona pametnija i upućenija i od Herzla, tvorca cionističkog manifesta i svih onih političkih struktura koji su tražili lokacije za Židove u zemljama kao što su „Cipar, Uganda, Madagaskar, Albanija, Australija i mnoge druge“. Cionizam je ideja, projekt, možemo reći i politički pokret, ali nikakvo ‘pravo’. Aleksandar Veliki, Mongoli, Otomanski vojnici, Napoleon, Hitler… i mnogi drugi osvajači kroz povijest – nisu imali pravo. Oni su pokušali sebi osigurati pravo silom. Raditi to u 21. stoljeću i to tako da se onaj Drugi ne pobjeđuje na bojnom polju nego ubijanjem u logoru, to spada u najcrnje dijelove ljudske povijesti.
Oni pak koji to ne vide spadaju u misaono, moralno, kritički, intelektualno, politički – nepismene ljude.
