SEKS, LAŽI I WHATSAPP PORUKE

Tekst: Marko Bonifačić

Foto: Patrik Macek/Pixsell

Zima u zaljuljanom glavnom gradu Zagrebu opet se zagrijala. Prestižu nas događaji, vijesti i komentari. Tako se i aktuelni izbor novog Glavnog državnog odvjetnika 2024. odmakao od staromodnog institucionalnog prebiranja po progredirajućim linearnim biografijama i na brzinu sročenim programima i pretvorio se u široki diskurs, čak zabavu za „pobunjene mase“. Pa je skrenuo i u današnju hiper komunikacijsku proizvodnju vijesti, čak proizvodnju stvarnosti. „Manufacturing consent“, proizvodnja suglasja ili Manufacturing dissent, proizvodnja nesuglasja, ili anti-heroja (pisao Chomsky, snimao Michael Moore, bio jednom „Simpathy for the Devil“ Rolling Stonesa, pa Varšavska ulica grada Zagreba, itd.)?

Sitna boranija

Nije samo kod Događanja Glavnog državnog odvjetnika pitanje postala jedna možda Love Story jedne postmoderne Francesce da Rimini i Paola Malatesta, ili neke Ljepotice i Zvijeri. Što je bilo s Clintonom i Monicom, je li predsjednik SAD plitko LAGAO Kongresu, oh oh? Nego je u pitanju ne samo Glavni državni ovdvjetnik i vlast, ali ne samo vlast Glavnog državnog odvjetnika. Kako?

Ovo je super izborna godina 2024. Glavni i vrlo sposobni igrači su već dugo imenom i prezimenom predsjednik Republike Milanović i premijer Plenković. Međusobno ne baš u dobrim odnosima. A što je poznata situacija i iz nekih drugih zemalja nove istočnoeuropske liberalne demokracije, kao npr. Bugarske, donedavno Albanije, pa sad i Poljske itd.

Ostalo sve je manje više „sitnija boranija“, pri čemu su neki od takvih čak i gladni možda. Vlast je uvijek važna, a u pretežno rentijerskom društvu „stabilnosti“ osobito je važno tko je vlast i tko će biti vlast. Demokracija doživljava svoje postmoderne distorzije, a liberalni principi, još uvijek i formalno zapisani u ustavu,tekstom ispred organizacije države, polako uzmiču pred diktaturom(?), o teške li riječi,naše nove hiper stvarnosti. Diktaturom hiper-stvarnosti „hyper-reality“ dakle, ne pred Darth Vador diktatorima u odorama, sa črnim naočalama.

Duga zimska noć

Nije se baš očekivalo da će natječaj pa prijedlog Vlade da se suca Ivana Turudića imenuje za Glavnog državnog odvjetnika proizvesti takvu oluju instant akcija i reakcija. Kad su ispucani institucionalni suhi argumenti i protuargumenti, bjelodane ili manje čak bjelodane „činjenice“, nastupila je proizvodnja istine, vijesti, i time nove hiper stvarnosti. Story je tako skrenula, neočekivano,i u Love Story? Međutim onima koji su se nadali iz toga učiniti „True story“ jako važnu „istinutu priču“ stvar baš nije uspjela. „Kontingencija, ironija i solidarnost“ kaže Richard Rorty, inače jedan od autora kovanice „lingvističkog obrata od sredine 20. stoljeća“, iliti danas „istina“, „alternativnih istina“, „post istina“ itd.

Što samo pokazuje tko sve i što odlučuje danas. To više nije Atenska demokratska Agora Skupština (koja je inače osudila Sokrata!) i nisu samo uštogljene formalizirane institucije demokracije iz 19. stoljeća. Povijest se i ponavlja. Pa tako se ponavljaju, često na karikaturalan način, i konačni igrokazi. Kao „sit in“ štrajkovi na glavnim gradskim trgovima. Ovaj put (opet) takvi u režiji i scenariju jednog sastava jačine samostalnog voda dobro uhljebljenih izabranih državnih i gradskih dužnosnika, koji eto jednu dugu zimsku noć bdiju i strašno uz medijske slike pate se – za što?

Teško je ipak reći tko će biti nova vlast nakon 2024. Može se više ili manje predviđati. Ili pogađati. Čini se da će bar dva glavna lika opstati.

„Manufacturing consent“ proizvodi vijest da anketno najjača stranka, HDZ  kao vladajuća stranka, sa svim svojim manama i vrlinama, ima „slab koalicijski potencijal“, jer „sami neće imati dovoljno“. Dok ipak ne osvoje neku lako moguće najveću većinu saborskih mandata, kada će im u „slabi potencijal“  trčati mnogi, pa i neki za koje se to ne bi reklo, onda kad se jednom izmjerimo ne samo u anketama. „Što bi dao da si na mom mjestu da te mrze a da ti se dive…“ (Bijelo Dugme). I to je demokracija ipak.

Tko se boji Državnog odvjetnika još?

Daljnji „manufacturing consent“ jest pričam ti hiper moralizatorsku priču o korupciji. Gdje je već po defaultu glavni krivac opet mrski, ali (opet) redom desetljećima demokratski birani, uz poneku tek pauzu, HDZ, koji je utoliko doista „stožerna stranka“. Da, nedavno su čak padali subotnjeg jutra sa ministarskih položaja u pritvor čak i HDZ ministri. Tu je naravno važan lik i Glavni državni odvjetnik. Ili Glavna državna odvjetnica. Kako bijaše u početku tako će biti i ubuduće. Navodno je jako važno tko će biti GDO, jer tko će kome u udaranju pritvora i privremenih mjera (za pravomoćne presude koje ovakve ili onakve uslijede nakon desetljeća tko više mari) „držati leđa“? Na razini je to pučkog proroštva Babe Vange, iako tu sudjeluju i mnogi eksperti znanstvenici, snimani na televiziji uvijek iskosa, da ispadnu pametniji, nešto je rekao i John Fiske „Reading television“  („Čitanje televizije“). „Tko se boji Državnog odvjetnika još?“ Nemaju ga se razloga bojati oni koji nemaju „prste u pekmezu“, ma što mi pričali, o bilo kome…

Kad je sve negdje na 50:50 rezultatu ili blizu toga, tko sve ima „slab koalicijski potencijal“?

Nekadašnji glavni koalicijski partner vlasti HDZ-ove vlade, koji je premostio svoja obećanja kod javnog bilježnika, koji sada više nikako neće sa HDZ-om? Ali sam ne može, a doista teško je biti sam, samo sa svojim likom na ekrančiću. Pa kako će, s kim će, zar u protuprirodni odnos, sa inačicama socijaldemokratske liberalne LJEVICE, danas su svi u odjelcima? Ili još gore sa Mogućima iz „nove ljevice“? Svima stare teme radnička klasa i plavi trliši se tek donekle ostvaruju kroz sindikalizam javnih i državnih sindikata, čak i treće vlasti sudaca. Plavi trliši međutim većinom su u Njemačkoj. Pri čemu, „što da se radi“, dolaze nam neki novi radnici izdaleka, za sada pristojni, neka. Za njih još je Izvještaj Eminentnih osoba Europe „Living Together“ „Vivre Ensemble“ „Živjeti zajedno“ Joschke Fischera, Emme Bonino i dr. još 2011. predvidio masovniji dolazak, ali i postupno davanje glasa Njima na izborima. Ne samo lokalnim nego i državnim, valjda i europskim. Dakle, ne samo radno tržišna konkurencija etabliranim domaćim klasama, tko bi gori gore jest a tko doli dole jest, nego ide i biračka konkurencija. Ili kako bi stari Marx rekao, proizvodne snage revolucioniraju proizvodne (pravne i druge) odnose. „Sve što je čvrsto i stalno pretvara se u dim…“

Proizvodnja vijesti – naša stvarnost

„Nova ljevica“ pak u svom copy-pastanju i ekološkom opsesivno-kompulzivnom čistunstvu danas uzdrmanih europejskih uzora i sponzora, može diskretno pogledavat, pa i ispod stola („značajni projekti  obnove“) u pravcu Love Story sa glavnim domaćim demokršćanima (ali ne valjda mostovima?!). Zar ćemo pustit da ovladaju (opet) Oni, doslovno moleri tvrdo desni (AfD Tino Chrupalla) i neki ovdje domaći koji tome bi nalikovali. „U interesu nacije Kroacije“ jest da se negdje nađemo u koaliciji… Aliavaj neke stalno viču „ja sam prva ja sam najbolja mene gledajte“. A eventualno bi mogli biti tek junior partner, neki ministar/ka tek? Još nije „sazrela“ kultura, „sazreli“ su bili protekom desetljeća i njemački anarho Zeleni…

Manjine će se pametno prikloniti pobjedniku. Ostali su manje važni, tek poneki broj. „Tako ti je mali moj ti si meni samo broj“ (Colonia).

Zato je izbor Glavnog državnog odvjetnika Turudića dosta neočekivano postao „totalni događaj“. (Baudrillard). Takav događaj sam se iz sebe izvrće. Jer je to, kao i ne tako davno afera čokolandne dječice pod bor ili skraćeno „afera Zambija“, bio TEST? Pri čemu se i zabijaju „CVIKE“, kako od raznih pravosudnih voajera doista, tako i od par većih i sposobnijih igrača.

Monopoly igra se nastavlja. „Kud će koji mili moji“?„Lijevo desno – ali nigdje moga stana“ kao paradigma 19. i 20. st. politike? Njemački socijaldemokrati su u Reichstagu kobnog ljeta 1914. glasali uz velikonacionaliste za rat. „Velika koalicija?“„Mi smo u izvanrednoj situaciji a nužda ne poznaje zakon…“ rekao je tada u Reichstagu kancelar Theobald von Bethmann-Hollwegg, provališvi vojskom u neutralnu Belgiju, prekršivši međunarodno pravo. Ili pak je tu noviji„Overtonov prozor“, u koji izborom tematike proviruju političari, ali „prozor“ ne proizvode oni, kako se na prvi pogled čini,već netko drugi. Barem tu je aktuelna i kultura, koja nije uvijek ista (ustav kao kultura? Peter Haberle?). O čemu ćemo dakle uopće razgovarati i kako?„Suveren je onaj koji odlučuje u/o izvanrednom stanju“, rekao je Carl Schmitt.To bi navodno bio „narod“, „We the people“, „Le peuple Francais“. Tako piše u liberalno demokratskom ustavu. A ne ne, nikako to nije „pričamo ti priče“ naracije storytelling a ne „činjenice“…

„Bako, bako, zašto imaš tako velika grozna usta i oštre zube?“

Ajmo na ekrančiće (opet) vidit što ima novoga danas s nama i oko nas. Zameo nas TwitterX, sudio nam Facebook…