ŠTO SA STRADALNIČKIM HOSTELOM ARENA NA RUBU ZALJULJANOG GRADA?

Tekst: Marko Bonifačić

Foto: Panopticum

ZG Holdingov (Podružnica Nazor) Hostel Arena u zagrebačkom Remetincu dom je nešto ispod 200 stradalnika zagrebačkih potresa već skoro dvije godine. Do kolektivnog preselenja i smještaja tih stradalnika došlo je sredinom rujna 2020. nakon u javnosti dosta poznate akcije grassroots pokreta stradalnika ranije smještenih u Studentskom domu Cvjetno naselje, kao i odgovarajućih odluka Vlade o tome (zaključka Vlade i utvrđenja zatvorene liste stradalnika, kao i mobilizacijskog naloga MUP Ravnateljstva Civilne Zaštite od 11. rujna 2020. kojim je mobiliziran objekt hostela i personal – za potrebe smještaja stradalnika od potresa -„dok za to bude potrebe“, kako su davana odnosno iznuđivana javna objašnjenja najodgovornijih osoba ministra graditeljstva i Svih Gradonačelnikovih Ljudi prilikom preseljenja). Još veći broj stradalnika potresa korisnici su subvencija države za najam privatnih stanova.

INTRO – ŠIRI KONTEKST SITUACIJE – PODACI

Jedan vrlo mali broj dobio je stanove na korištenje od Grada Zagreba, jer slobodnih stanova u principu nema, a novi se ne grade kroz obećani program socijalnog stanovanja od kojeg nema ni A ni B („Learning from Berlin“ „Učimo od Berlina“ da se parafrazira Roberta Venturija). Već dugo se dovršava jedan takav manji natječaj odnosno realizacija istog, na stanovima iznađenim u ostavini bivšeg Gradonačelnika sada Pokojnika, čeprkanjem po ovakvoj ili onakvoj njegovoj ostavini. Jedan manji dio stradalnika smjestio se u staračke domove. Znatan dio građana stradalnika uopće nije ni iseljavao iz svojih više ili manje oštećenih domova, nešto krpare sa 50.000 kuna interventne pomoći Grada ili za dimnjake i zabate, konstrukcijska obnova je na čekanju, „tko vam je kriv što niste ulagali u svoje nekretnine i osiguranje istih“ visi nad glavama svima, pa tako i diskretnom šarmu buržoazije zagrebačkog Centra… Smještaj u Hostelu Arena se od rane jeseni 2000. godine refundira domaćem nositelju troškova ministarstvu od strane EU fonda solidarnosti u izvanrednim situacijama (dakle od hitnog interventnog fonda a ne od obimnijeg i dugoročnijeg EU Fonda otpornosti ili kojeg drugog!), po komercijalnim cijenama, za sada, vjerojatno do pred ljeto 2023., obzirom na produženje prvotnog roka kojeg je ishodila Vlada.

UBRZANA OBNOVA STALNO ISPRED NAS – „BOULEVARD OF BROKEN DREAMS“?

Obnova privatnih zgrada u gradu Zagrebu, pretežno centra grada i sjeveroistočnih naselja, osim simboličkog rušenja par zgrada (kuća) ni dvije i pol godine nakon potresa još nije krenula (osim par samoorganiziranih obnova gdje se očekuje refundacija od države).  Za to je potrebno ali su i predviđena znatna sredstva u proračunima države i Grada Zagreba. Ne baš tako diskretno bilo je javno uočljivo loptanje sa odgovornosti za kašnjenje obnove između državnih i gradskih institucija (ministarstva, fonda obnove, Grada itd.), uz sve objektivne nevolje koje su trajale, kao Covid 19, ili u novije vrijeme znatan porast cijena što utječe i na cijene materijala i radova, odnosno natječaje. To sve, a moguće i neka nerealna očekivanja stradalnika potresa, ali i neka nerealna očekivanja zaposlenika personala smještajnih kapaciteta hipersindikalističkog i mikro-statusnog karaktera, odnosno zavisti uspješnijih klasa koji „si sami rješavaju sve probleme“, dovelo je do sve jačih socijalnih tenzija. S istima se odgovorni ne nose nikako, tek reaktivno i bez pravog koncepta „gase požar“. Ponekad demagoški retorički ili nepotrebno permisivistički udovoljavajući ovom ili onom zahtjevu. Često na netransparetntan način, bez odgovornosti, ponekad i javnim prepucavanjima pa i za potrebe samopromocije nekih, sada već otišlih iz poslova „obnove zvane čežnja“.

ZABORAVLJENO USTAVNO PRAVO NA ŽALBU

U (ljudsko-) pravnom pogledu zaboravilo se da su „zeleno/žuto/crveno“ semaforske oznake oštećenosti objekata po suštini akti o pravima, obavezama i pravnim interesima pojedinaca (od kojih npr. ovisi pitanje obnove, smještaja itd.). Stoga bi se iste, barem od kad su se odgovorni pribrali nakon nesretnog prvog potresa, osobito ako se prava oštećenika „naknadnim pregledima“ umanjuju, trebali utvrđivati u odgovarajućem postupku, sa omogućenjem ustavnog prava na žalbu. Dakako uz sudjelovanje statičara, ali ne tek navlačenjem statičara za rukav. Također bi se moglo, pogotovo sada nakon više od dvije godine od kad su javno zatražena „mi smo ljudi nismo lutkice“, razmotriti i izdavanje pisanih rješenja stradalnicima u smještaju ili van njega, o njihovom statusu, također sa omogućenjem ustavnog prava na žalbu, a ne da se ostaje tek na jednostranim usmenim, doduše autoritetnim, obećanjima „dok god bude potrebno“. Postoje strahovi ali postoje i nade, kao u Nadežde Mandeljštam.

HEARTBREAK HOSTEL I NJEGOVI RAZNI KORISNICI

U mobilizirani Hostel Arena na rubu zaljuljanog grada (koji se sastoji od 5 katova i zajedničkih prostorija od kojih 5. kat već godinama nije u funkciji, a 4. kat nije uglavnom bio u funkciji te se sporadično osposobljavao kako su stanari stradalnici naseljeni često po 2 ili čak 3 osobe u sobu 18m2, doduše pristojne niže kategorije, sa kvalitetnom prehranom u menzi) dakle stradalnici su bili isprva smješteni u prva tri kata, uz nekolicinu ranijih privatnih najmoprimaca soba (bez prehrane) koji su za to plaćali komercijalnu cijenu od 1.200 kn mjesečno, par soba za dnevni i noćni odmor vjerojatno djelatnicima Gradske uprave, bilo je i par soba za Crveni križ dok je bio, na hodniku 4. kata koji je očito služio kao zbrda-zdola skladište, nalazile su se neke plastične lutke za izloge, glavni problem 4. i  još uvijek zatvorenog 5. kata čini se da su devastirane sanitarije.

HTJELI BI OBNAVLJAT ZAGREB A NE MOGU OBNOVIT 30 TUŠ KABINA

Zanimljivo je pratiti kako se ne obnavlja ni 5. kat mobiliziranog objekta hostela, a priča se o obnovi jednog grada kao što je Zagreb. Sada je stanje da je oko pola stradalnika u sobama za jednu osobu, što je primjereno, a oko pola u sobama za dvije osobe, uz nekoliko još uvijek za po tri osobe.

U međuvremenu se, pored mobilizacijskog naloga za stradalnike potresa, koji je omogućio i financiranje i preživaljavanje hostela za vrijeme „van sezone“ Covid 19, se izdavalo sobe i pojedinim firmama odnosno majstorima (koji nisu radili na održavanju hostela), zatim su počeli smještaji opožarenih, te u novije vrfijeme pripadnika Romske nacionalne manjine po inicijativama nekih nevladinih udruga, što sve može biti razumjivo, ako se ne radi razlika između stanara „A“ i „Z“ (stradalnici Zagrepčani) kategorija („ustavna jednakost u mom srcu…“).

IMPROVIZACIJE VLASTI U HOSTELU I KAKO SE TKO SNALAZI

Ne može se opravdati naknadno izdavanje nekoliko soba „padobrancima“ kojih nije bilo vidjeti niti u ranijem smještaju Dom Cvjetno, niti na vladinoj zatvorenoj listi iz ljeta 2020., niti koju godinu nakon početka sadašnjeg smještaja u Hostel Arena. Kao što su slučajevi AG, koja je čak dodana na zatvorenu listu pod nejasnim okolnostima, ili gospodina na 4. katu koji je uz sobu (koja je lako moguće opravdana) dobio još i susjednu sobu „za skladište za stvari“ (a ne radi se o umjetniku npr. svjetskog glasa, Kršiniću ili nekom, kojem bi bilo potrebno osigurati atelje ili knjižnicu i sl.).

Jača pritisak stradalnika iz hostela a i izvan hostela (cijene rastu, zima je neizvjesna) da im se odobri smještaj, drukčiji raspored ili broj soba (uglavnom opravdan, neki žele bliže prizemlju, korona je tražila da se ljudi razdvoje, a i prvotni smještaj i premještaj je bio izveden prilično zbrda-zdola, pa se kroz dvije godine pojedinačno od slučaja do slučaja stvari rješavalo uglavnom na 4. katu, zatim 5 osoba je umrlo a tek jedna beba se rodila). Nekoliko stanara, uglavnom s djecom, se odlučilo natjecati i dobilo zamjenske gradske stanove, u koje neki jesu a neki još nisu uselili, moguće je da oklijevaju jer u hostelu je ipak sve plaćeno i smještaj i hrana, dok će Grad Zagreb time smanjiti troškove refundacije koji se za sada dobivaju od EU interventnog fonda.

Upravitelji hostela nosili su se kako tako sa situacijom, najveću principijelnost bio je pokazao raniji upravitelj V., često balansirajući između često iako ne uvijek namrgođenog personala koji ima osjećaj da mu je oduzeta neka šansa jer su prije imali zatvorenu grupu Kineza sportaša, ostali kineski natpisi na hodnicima, što li oni znače zna li tko kineski? i domaće amaterske grupe, na tržišnom smještaju. A sad moraju služit „socijalu“ – i s druge strane pojedinačnih ispada korisnika („gostiju?“ hostela) stradalnika.

NEKA VISE KRIVCI NA ULAZNOJ STANICI

Tako je na ulaznim vratima u hostel mjesecima visila fotografija i obavijest o nekakvoj pronađenoj bačenoj zagađenoj plahti koju su „forenzičarke“ čistačice pronašle u kontejneru, što je doista zločin, čiji počinitelj nije pronađen, pa su svi dobili naljepnicu na vrata, koja se i pokazivala odgovornima i rijetkim gostima, dok nije na mirnu intervenciju jednog aktivnijeg stradalnika ta „slika kakvi smo“ podrapana od strane tadašnjeg upravitelja P. Također je nakon neprimjerenog ekscesa sa korištenjem WC-a u prizemlju, koji je dio projekta zgrade koja ima i predvorje i menzu, postao ograničen u korištenju „pod ključ“, tako da se ni lavandini ne mogu koristiti, iako u njima nije bio počinjen nikakav „sanitarni zločin“. Ne mogu se ni nakon zahtjevanja aktivnijih stradalnika ni popravit drvene rustico klupe ispred hostela, od kojih neke datiraju od vremena druga Tita i Pionirskog grada, a sad su pred raspuknućem, pa su krpane pur pjenama i sl., što povremeno ostavlja neželjene tragove na neopreznim sjediteljima.

SVI VAŠI PROBLEMI BIT ĆE JAVNO IZNESENI

Nezadovoljstvo je izazvalo uredovanje nove upraviteljice hostela Iris, koja na neobičan hipertransparentan način prima stranke u predvorju hostela, pred svima, tako da svi mogu čuti sve, zaštita osobnih podataka je na visini, sladunjavo obećavajući podršku uz diskretni izgovor „ali ja nisam ipak nadležna“ što je tek kratkoročni blef koji brzo dospije na naplatu. To je samo jedan oblik nastavka već uhodane prakse ranijeg direktora podružnice GK, koji je bio, valjda iznenađen da postoje i pritužbe, ovakve ili onakve, organizirao „javni zbor“ u menzi gdje je čitao imena pritužitelja i ismijavao pritužbe, kakve god bile, poslije organizirajući potpisivanje peticije podrške personalu, u maniri kineske kulturne revolucije, a svakako ne švicarskih hotela, koje tržište je sada radnopravno otvoreno i za hrvatske državljane, sa ogromnim plaćama, pa će možda neki iskusni kadrovi koji davno nisu iskusili zov tržišta možda i tamo potražiti sreću…

AKO VAM NIJE DOBRO U HOSTELU ODITE VAN NA TRŽIŠTE

Neki narativi peronala hostela vratili su se na „početne postavke“ od rane jeseni 2020. godine kada je došlo do ekscesa sa neopreznom predstavnicom za tisak Gradonačelnika sada Pokojnika koja se je upitana od strane par stradalnica našla pozvanom otresti „ako vam nije dobro odite iz hostela ima stanova koji se iznajmljuju“, pa se eto morao organizirati prosvjed „mi smo ljudi nismo lutkice“, pala su neka autoritetna obećanja a i Gradonačelnik sada Pokojnik se uskoro došao posuti pepelom dijeliti narandže i slatkiše s usputnom parolom „i mi možemo pogriješiti“.

Nije problem ni otresanje pojedinaca iz personala na stradalnice pred maloljetnom djecom „što si tako mršava nikakva si“ ili „marš van idi u instituciju“, a je li „gost“, bio on A klase ili Z klase, kakav god bio, „uvijek u pravu“? Neki su zaboravili što je tržište? Smiješi li se nekima sezonski Jadran, ili Tirol ili Švicarska ili pak Glovo torbica?

Dapače, nova upraviteljica Iris je poduzela „odlučne“ mjere disciplinacije pojedinca stradalnika hostela D.M., koji je često alkoholiziran i često se valja po parku ispred hostela, jednom napravio na sofu u predvorju 7 dana se moralo črpat, čistit i luftalo se, a nije se fakturiralo, pa da mu se ne može više izdavat hrana u menzi. Pa mu se sad hrana iznosi po personalu. Dok je drugoj starijoj stanarki, reklo bi se opravdano, onemogućila dostavu hrane u sobu ili ispred sobe, koja je dostava inače bila uobičajena za starce i Covid pacijente. O razgovoru kako da se riješi takve probleme sa drugim subjektima nije bilo ni pokušaja.

LJUDSKA PRAVA BEZ ZAJEDNICE KAO PERMISIVIZAM ZA POJEDINCE

Ljudska prava shvaćena tek kao permisivizam bez odgovornosti prema zajednici, pa tako ni minimum socijalnih ljudskih prava po međunarodnim standardima i konvencijama, nisu put za rješenje sve većih problema, koji se sutra vrate kao još veći problemi. Tako je prošlog ljeta nabavljeno 100 dodatnih klima uređaja, van dotadašnjeg standarda smještaja. Samo prvi kat je imao klime, a sad će moguće uslijediti redukcije korištenja zbog štednje. Tko će li to provesti i s kojim autoritetom? Štoviše, nova je upraviteljica, umjesto da putem socijalnih službi drugdje smjesti slavnog alko-korisnika hostela sa svim pravima bez obaveza, a jedan drugi je nedavno i umro u sobi vjerojatno od kombinacije alkohola i drugih sredstava, pa je sobu zapečatila policija, a soba doista treba, uselila u hostel i prve „podstanare“ također iz fancy miljea iz parka. Uz dovitljivo pravno objašnjenje dobiveno valjda od visokostručnih pravnih službi Holdinga „ovo je vaš dom možete dovesti koga hoćete“. Što može bit razumljivo recimo „za jednu noć“ ili neki tulum, ali nije baš za trajno naseljavanje, trebat će i prijavit boravište. Jer takvo što nije moguće ni u gradskim stanovima sa podstanarima, ni u lokalnima sa podzakupcima, jer se onda gubi stan ili lokal. Tako se „djeloj lokalno“ ambiciozno preinačuje mobilizacijski nalog „za potrebe stradalnika“. Doduše nekoliko otprije korisnika uredno plaća tržišnu cijenu smještaja bez menze po 1.200 kn mjesečno (uz čišćenje sobe koje gostima Z kategorije nije omogućeno ni uz naplatu jer „radimo kao SOS smještaj strogo po mobilizacijskom nalogu“, itd.).

DOBRO DOŠLI NOVI GOSTI

Kada je nedavno došla jedna delegacija jedne nevladine udruge da smjesti našu braću Rome u hostel, ako se to smije diskurzivno izraziti, a vjerojatno sukladno mobilizacijskoj namjeni i financiranju stradalnika od EU, međutim, služilo se poslužavnik, upraviteljica djipala naokolo, da bi sve završilo obilaskom drugog kata, kucanjem na vrata „domova“ smještenih stradalnica, pa i jednim (dobrovoljnim) ulaskom, razgledavanjem sobe i lamatanjem rukicama člana delegacije kao Mickey Mouse ili naš novi Gradonačelnik Promašević „evo to vam je tako a ovo vam je ovako…“.

MEDIJI UMJESTO UKOČENIH JAVNIH SLUŽBI I FARAONSKOG SUDA

Panopticum.hr je prvi objavio peticiju stradalnika potresa za osiguranje prava na dom i minimuma socijalnog smještaja 19. srpnja 2020., nakon čega je krenula lavina medijske pažnje, trčanja ministara i tadašnjih i budućih gradonačelnika, obećanja i ispunjenja. Zatim je 2021. godine „Stradalnici potressa u labirintu hrvatskog pravosuđa“ objavio case study o lošim iskustvima stradalnika koji nisu bili tada shvaćeni („diskurzivno pripušteni“) od strane Općinskog građanskog suda Zagreb u svojem zahtjevanju privremene mjere osiguranja prava na dom i socijalni minimum smještaja, sukladno međunarodnoj praksi Grootboom, kriznog ljeta 2020. Što je dotad neviđenom sudskom svemirskom brzinom završilo u arhivi, nije se stiglo identificirati ni sve individualne potpisnike. Tek su neki do danas ostali sa pratnjom straže kad dođu na sud, iako ni za što kažnjeni ni optuženi. Javne službe su se ukočile, od poplavnih stanica brana iz poplave ljeta 2020., preko telefona zvaog čežnja na Ministarstvu graditeljstva gdje se uzalud zove satima. Pa se ljudi pitaju je li operaterki pozlilo ne leži li sa glavom na pultu od doista napora, pa do kucanja na milijon vrata, pa do slavnog neovisnog suda i službi besplatne pravne pomoći „tko ste vi“, „što vi zapravo hoćete“, „popunite obrazac“, itd.

OPET GLUPA PITANJA AJMO IH IZVJESIT NA BANDERU OGLASNE PLOČE

Evo nas sada opet na istom poslu povodom Hostela Arena. Na legitimno možda pametno a možda glupo pitanje jednog aktivnijeg stradalnika u „uredovanju“ u predvorju hostela novoj upraviteljici „što će biti s nama“, hoće li hostel po isteku subvencija EU biti privatiziran obzirom na neke kadrovske trendove u Holdingu“ „da li se zato ne obnavlja 5. kat“ „hoće li hostel po isteku subvencija za stradalnike postati homosexualni centar kojeg je obećao na Gay prideu 2022. Gradonačelnik Promašević četiri zida ali ništa se nije izgradilo a moglo bi se možda ishoditi za to i daljnja sredstva subvencija EU…“ nova upraviteljica se uzmemiri, diskurzivno blokira razgovor i iznošenje daljnjih pitanja i prijedloga pa čak i pohvala. Poslije se to predbacuje u novom „uredovanju“ dotičnom aktivnom stradalniku, pa kad on, inače i novinar, podnese pisani zahtjev za, eto, uvid u njegove osobne podatke, jer vidi se da se sve zna, ali se ništa ne želi ni dopustiti pitanje a kamo li riješiti, ona osvane drugi dan, nakon 5-satne posjete kompjuteraša koji nije podesio WiFi na 4. i 5. katu, nego je radio nešto drugo u sobi sa upraviteljicom, pritužba na oglasnoj ploči, bez urudžbenog broja i prijemnog žiga, dakle počupao se spis predmeta pritužbe, a javno izrugivanje i iznošenje osobnih podataka se nastavlja, kao da nismo u sjajnoj Europi gdje se GDPR a i kazneno štiti privatnost.

PAR NESASLUŠANIH PRIJEDLOGA

Ajte lijepo molim da ne bi uslijedio i četvrti nastavak neverending priče o stradalnicima potresa i onima koji se se njima (ne) bave, riješite se „podstanara“ iz hostela, ispitajte kako ćete promjeniti ili barem valjano izigrati mobilizacijski nalog, obnovite i 5. kat hostela pa ga dajte potrebitima uz izmjenu mobilizacijskog naloga, počnite izdavati rješenja sa pravom žalbe na „zeleno žuto crvene“ semafor oznake oštečenja objekata, izdajte i nekakva rješenja stradalnicima, u hostelu makar i činjenjem dostupne zatvorene liste stanara, objasnite ljudima i sa strane stradalnika i sa strane personala da ne mogu imati nerealne zahtjeve, stanite pred njih i recite trebamo sad štedjeti na klimi i grijanju u zimi neće biti ni tople vode baš cijeli dan, pohvalite javno kuhinju, povedite raspravu sa „subjektima“ a ne „objektima“ stradalnicima i drugim akterima budućim korisnicima hostela (na način postmoderne javne uprave Petera Bogasona koji koncept ne bi trebao biti nepoznat novoj vlasti Grada), koja javna uprava stručno prati samoinicijativne ali ipak neuke građane u njihovim čini se uvijek „podobnim“ inicijativama a ne da  im se nameće kao monstrum zatvorenih vrata i onda ovakvih ili onakvih sektaških ili tko zna kakvih veza i vezica, za ljude A klase i Z klase. Odmaknite Lijepu našu s repa sjajne Europe, eto vam Hotel des Arenes u Paris 5, Rue Monge, obnovljen skromnijeg standarda sa tri zvjezdice i 80 eura single sobom. Zbratimite se, naučite nešto, odite na službeni put – Covida sada nema, taj se obnovio od pred pola stoljeća od kad su u njega navraćali mladi turisti autostoperi iz istočne Europe, hrvatski emigranti, kao i domaći Parižani one night stand korisnici iz parka i obližnje Arenes des Lutece, kao što su ovdje parkić ispred Hostela Arena Remetinec i veliki dućani uokolo u kojima svega obilja, uz povišene cijene pa i alkoholnih pića…

Kako je pred mnogima alarmirao nedavno jedan djelatnik Hostela, uznemiren pitanjima jednog aktivnijeg stradalnika hostela „Pazi se ovog taj ti je Zmija…“ eh šefice, šefice ima li mobbinga nekima a drugima ima svega puna nam usta jednakosti i „prioritetnih ciljanih grupa…“: „Dobro došli dragi Gosti hostela Arena na kraju zaljuljanog Grada u naše bitke jakih i nejakih koji god da ste Zmije ili niste…“