10 ZAPOVIJEDI CRKVE ZA DEMOGRAFSKI SPAS HRVATSKE

Tekst: dr. Pero Aračić

Foto: Hrvatska redovnička konferencija

Promišljati danas o demografskom stanju u Hrvatskoj, ali i u Europi, zaista je izazov i istovremeno nepoznanica. Kako naslutiti kamo vode procesi nestajanja izvornih naroda, rastakanja njihovih brakova i obitelji, smanjenja broja rođenja i povećanja broja umrlih? Zasigurno na te izazove i pitanja nije moguće odgovoriti jednoznačno i samo u ime jedne institucije. Vjerojatno se moraju udružiti brojne znanstvene i društvene te crkvene institucije i zajedno tražiti svjetlo u tom tunelu.

Brak i obitelj stanice su tkiva kršćanske zajednice, od kojih treba početi nova evangelizacija. A time i ozdravljanje samih obitelji, koje bi sve više postajale žive i životvorne stanice zajednice Crkve i društva. Donosimo deset spoznaja vrijednosne prirode koje traže promjenu pristupa i sadržaja u djelovanju u korist braka i obitelji. Najvažnije je opredjeljenje za »ostatak ostataka« i djelovanje na dužu stazu, tj. sebi i drugima treba priznati da djeca koju će danas netko imati i preuzeti odgovornost odgoja, odgovornost za društvo i mjesto u njemu, a tako i u Crkvi, uzimaju tek za 20 i više godina. I tako svako godište. To će reći da 30-50 godina treba mijenjati sveukupni ugođaj i u crkvenim zajednicama, ali i u sveukupnom društvu.

1. Svaki je čovjek stalno osoba upitana i koja pita; koja zna, ali i stalno nadopunjuje znanje, i to u redovitom zbivanju i tkanju života, ali ponekad i u težim događajima u životu i posebno – prva je spoznaja.Upravo je to bilo prepoznatljivo i među sugovornicima u ratnim vremenima u odnosu na one sugovornike iz kasnijega vremena. Naime, u razgovorima koji su vođeni za vrijeme ratnih stradanja na hrvatskim prostorima bili su prepoznatljivi elementi bojazni, tuge, razočaranja, a nerijetko i odbojnosti prema zaraćenoj strani.
2. Druga spoznaja jest da se svi ti procesi zbivaju prvotno u sklopu redovitoga života dviju osoba u braku, odnosno nešto šire u obitelji. Pritom je postalo jasno da ipak, kao srčika u stablu, okosnicu bračno-obiteljskoga života čine bračni drugovi. Oni sve promišljaju, razmjenjuju misli i traže rješenja i donose odluke koje se tiču domene njihove odgovornosti i obveza. I to obveza pred njima samima, pred obitelju, pred vlastitim narodom, ali i pred zajednicom Crkve. Napokon, pred samim Bogom.
3. Treća spoznaja, koja je postala jasnija, jest da bi supružnici bili zahvalni kad bi se mogli konzultirati, razmjenjivati misli, tražiti rješenja kod drugih; ukratko, razmjenjivati život i tako biti što uspjeliji i kvalitetniji kao supružnici i kao roditelji. Oni očekuju da im crkvena zajednica bude okrilje i pruži prostor slobode, prostor povjerenja, prostor gdje ne će biti povrijeđeni u svojoj jednostavnosti i nedostatcima, prostor gdje će biti poštovani i podržavani, gdje će biti sigurni da su sa »svojima«. Prostor u kojem mogu pronaći i imati ugođaj topline i svih drugih uvjeta za sveukupni rast osobne, bračne i obiteljske kvalitete.
4. Četvrtu pak spoznaju stalno ponavljamo, odnosno, da su upravo obitelji, koje su utemeljene na braku muškarca i žene, žive i životvorne stanice društva, ali i Crkve.Kakve su kvalitete i zdravosti te stanice, dosljedno će toliko biti zdravo društvo, nacija i imat će svoju budućnost. Obratno, pokazatelji govore upravo to da je društvena i nacionalna potka bolesna i traži žurno liječenje i ozdravljenje. Inače je budućnost ugrožena. Tko je, dakle, dužan upitati se o stanju brakova i obitelji u Hrvatskoj? Tko je dužan mijenjati zakonodavstvo? Tko je dužan stvarati novi ugođaj prihvaćanja brakova, obitelji i djece?
5. Peta temeljna spoznaja jest sljedeća: da rad za kvalitetne brakove i obitelji nije tek neki nacionalni interes, što se ne mora isključivati, nego je to ponajprije Božja zadaća.Bog poziva u brak, Bog nastavlja pozivati u braku i zadaća je Crkve sve činiti da se Božji poziv otkriva, da ga se prihvaća i ostvaruje. Božja je volja da brak i obitelj uspijevaju i budu pravo žarište gdje nova njegova stvorenja dolaze na sigurno, gdje mogu rasti spokojno ogrijani njegovom brižnom ljubavlju, brižnom roditeljskom ljubavlju. I da ljubav i obilniji život stalno rastu na dobro supružnika, obitelji, narodne zajednice i njezine budućnosti, za Crkvu života i budućnosti.
6. Šesto je izazov: rad s ostatkom.Osim što je hrvatski narod u 16. stoljeću bio »ostatak ostataka« u vrijeme osmanlijskih osvajanja, danas je došlo do toga da se ponovno pita: ima li brakova i obitelji koji misle i na budućnost svoga hrvatskoga naroda? Ako ima, pitanje glasi: koliko ih je? I: radi li tko s njima? Vrjednuje li tko njihov napor? Tko im je blizu? Na koga se mogu osloniti? Tko ih podupire i tko im se raduje? Ima ih i to je optimizam. Ali ih treba pronaći, vrjednovati, podupirati i s njima raditi i polagano širiti njihov krug. Budućnost Hrvata i Hrvatske kao društva upravo je u tom ostatku! Dakle: opcija je početi kvalitetno raditi s »ostatkom« koji ima osjećaj i svijest odgovornosti za budućnost i taj osjećaj i tu svijest odgovornosti za budućnost postupno i ustrajno širiti. To nikako ne znači da se treba napustiti klasični pastoral, tj. »pastoral usluge« onima koji se ne daju promijeniti i ne daju staviti u proces obraćanja. S njima valja biti i ostati strpljiv i postizati minimum koji su i do sada pružali. Ipak, valja ponoviti cilj, kojega se nikako ne odričemo, da se iz toga sloja postupno regrutiraju oni koji će postati »ostatak ostataka«.
7. Sedmo je fantazija.Zamislimo da dvije ili tri tisuće župnih zajednica otvore svoje prostore, ponude programe, stvore ugođaj slobode i rasta, da se osjeti da je to solidarna zajednica koja sve s ljubavlju prati i uskače u svaku vrstu pomoći, i kad bi se u toliko župa počelo okupljati desetak do dvadeset bračnih parova i obitelji, a to bi značilo 10, 20 ili 30 tisuća osoba, zar se doista ništa ne bi promijenilo za koju godinu u vidu kvalitete brakova, obitelji, broja djece, ali i budućnosti ove drage i napaćene Hrvatske?
8. Osmo je naučiti se izuti u tom svetištu. Pastoralno »umijeće praćenja drugoga« uključuje nešto što papa Franjo naziva potrebom da se izuju »svoje sandale pred svetim tlom drugoga« (usp. Izl 3, 5). Iako se po ljudskoj procjeni često radi i o »grješnicima«, oni su prije svega ljudske osobe, koje je Bog pozvao u život, koje voli, koje traži, za koje je Sina svoga žrtvovao. Te osobe imaju svoju osobnu povijest, koja je ponajprije spasopovijest, tj. ono Božje traženje i poticanje na prihvaćanje spasenja i puta spasenja. Može ta osobna povijest imati i elemente povijesti propasti, kada dotična osoba zaluta, dadne se grijehu i opačinama. Ali sam Bog ne prestaje se boriti za dotičnu osobu, jer ju jednostavno voli. Ali ne prisiljava. I mi poštujemo sve što pojedina osoba vidi kao svoje, kao problem, kao pitanje, kao nejasnoću bilo crkvenu bilo s Božje strane. Ništa što dotičnoj osobi nije nevažno, i nama pogotovo ne smije biti nevažno. S uvažavanjem, poštovanjem i strpljivom ljubavlju, »bosih nogu« osjećamo i poštujemo prisutnost Tražitelja te osobe. Na kraju toga puta u Emaus, u njezin vlastiti život, dotična bi osoba mogla prepoznati Tražitelja, Svjetlo, Mir, Smisao. Ali vrijeme ne možemo mi diktirati. Vremenu valja dati vrijeme. To je vrijeme pohoda. Milosti.
9. Deveto je već postojeća ideja kako neka društvena, a onda možda i crkvena ustanova, može postati: Prijatelj obitelji.Možda ta ideja može biti od koristi, a to je da se uspostavi državno priznanje: Prijatelj obitelji, primjerice grad, općina, mjesto, tvrtka, mediji. Ali i crkvenim bi zajednicama priličilo da dobiju takvo priznanje i naslov, iako bi po naravi stvari na prvom mjestu trebao biti rad s brakovima i obiteljima.
10. Deseto je poruka: »Istina će vas osloboditi« (Iv 8, 32). To znači da svi oni koji su ispustili iz vida odgovornost za budućnost svoga hrvatskoga naroda trebaju upravo to priznati sebi i drugima, i to jasno i glasno kao moguće propuste i sebičnosti, i onda vidjeti što mogu sada učiniti i trajno činiti kako bi druge potaknuli da postupaju drukčije nego oni, da im pomažu svojom blizinom i drugim načinima, a ponajviše da stvaraju drukčije, tj. pozitivno ozračje o braku, obitelji i novom životu.