IZBORNI FESTIVAL KIČA, BIJEDE I JADA

Objavljeno 13/05/2025

Tekst: Zdenko Lozo

Sve više s indignacijom i beznađem promatram tzv. hrvatske političke elite, koje u jednoj konzervativnoj i izmučenoj zemlji svojim postupcima sole krvave rane svojeg naroda i poniženih junaka stvoritelja vlastite im države. Poput okrutnih i problematičnih starozavjetnih farizeja i velikih svećenika pune svoje kese i brane obilata lena. Uz njih je i mnoštvo tome poslu nevičnih, sigurno nedoraslih odgovornosti za posljedice svojih čina. Dotlen sve drskiji protivnici hrvatske samobitnosti sustavno rastakaju nacionalnu supstancu i očekuju neke strane svetove u našim dvorištima.

Posljednji u nizu godine velikih izbora u nedjelju će 18. svibnja 2025. donijeti još jednu blijedu sliku hrvatskog, kako političkog tako i upravnog života. Desetke tisuća u areni bijede i kiča, pretežitim dijelom potpuno zalutalih u nju, sve do desete ure nadolazeće nedjeljne večeri gajit će nadu kako će fortuna i njima donijeti lagodniji život i društvenu poziciju. Umjesto ozbiljnije analize zadržat ću se tek na komentaru, o izborima u dvije ustrojbene jedinice, prevažne za hrvatski narod i državu. Dakle, glavni grad i Splitsko-dalmatinsku Županija (SDŽ).

Staro vino u kvasinavim bačvama

Umjesto onog gromoglasno opominjućeg natpisa iz Kneževa dvora: Obliti privatorum publica curate, čitavi hrvatski politički život – napose onaj stranački, od početka obnove Države, doživio je punoću inverzije političke maksime kojom su se ravnali (pa makar je nisu izvorno skovali) vrli upravitelji, gospari dične nam Dubrovačke republike. Politika je u RH konstanta defilea uglavnom mediokriteta, no poglavito na lokanoj i regionalnoj razini postala je i inkubator te gojilište kriminala, korupcije i s njima proizvedenih posljedničnih produkata – gubitka morala, devastacija prostora i prirodnih bisera Božjim naumom darovanih hrvatskom narodu i državi, kako bi im bila vrijedna naziva Lijepa naša! Hrvatska je jedino dosljedna u nedosljednosti i puna je ambicije reformi čiji eksperimenti potom postaju još teže breme i barikada uređenju države civilizirane u baš svim aspektima. Ponajprije u društvenim, zdravstvenim, odgojnim i obrazovnim, tehnološkim, vojnim, ekološkim… Riječju održivo razvojnim strategijama čime bi se zahvalilo precima što nam očuvaše i predaoše komodićak raja na zemlji, a to nasljeđe kao revni baštinici trebali bi oplemenjivati za buduće naraštaje. Dakle, potrebno nam je društvo odgovornih, obrazovanih, meritornih i savjesnih građana koji će se ravnati sukladno velikim načelima solidarnosti i supsidijarnosti. Takve bi se osobe trebale staviti u službu plemenitih nastojanja u politikama – ozbiljnošću protiv šarlatanstva, služnjem protiv koristoljublja i autokratije, znanjem protiv sljepila i na kraju ljubavlju protiv mržnje i sebedarjem nasuprot egoizma.

Kad bi se, daj Bože, ovako nešto postvarilo, a odgovrno biračko tijelo zdušno odradilo svoj, ne tako složeni, posao – mnogi naši preteški izazovi i društveni problemi postali bi u kratkom vremenu motiv i uspjeh za puno sretniju budućnost države i naroda. Lokalna i područna uprava nesumljivo su najvažnije karike razvoja, smisla političkog organiziranja zajednice i preduvjet boljitka življenja u njoj. Nužnim prekrajanjem i redukcijom ovog oblika uprave te izborom najkvalitetnijih osoba u pojedinm jedinicam te uprave kao donositelja odluka, brzo bi se došlo do ravnomjernog, policentričnog razvoja čitavog ruralnog i urbanog područja baziranog na teritorijalnim posebnostima i njihovim ispravnim korištenjima. Ljudi s vrijednim stručnim postignućima u timskom radu moć su koja uređuje i oblikuje život i suživot svojih zajednica, na opću dobrobit i kakvoću života u njima.

Bitka za Zagreb: tko će preživjeti – Jugoši ili domći autsajderi

Od ovih općih poznanica pogledajmo kako to upravo suprorotno izgleda u našoj metropoli gdje su trenutni, nedaj Bože i budući, vladari i destruktori svih oblika života u samom Zagrebu i posljedično u njegovom širem prstenu na njega gospodarski, prometno, zdravstveno, kulturološki i na druge načine naslonjenim. Nakon odlaska najveće elementarne nepogode iz života glavnog nam grada ni najveći pesimisti se nisu nadali kako Zagreb može zadeseti i gora sudbina. Međutim, nesumljivo i od najgorih dobismo još gore i grad pun ne znanja, drskosti i primitivizma što dovede do kolapsa sviju vrsta, rastrošnosti i kriminala čvrsto organiziranog i predobro umreženog. Kao alternativu ovoj hajdučiji spomenimo najprije one najlojalnije Bandićeve raspršene centurije na čelu s likovima i igračima iz prvog njegova ešalona. Potom još jednom unapriijed osuđena gubitničkom u dugom nizu HDZ-ovih autsajderskih ekipa. Na sceni je politički i liderski potpuno pogubljena sveznadarka gospođa Raspudić Selak, bez iti jednog čvrstog identita. Za glavni grad jedne države i drugog po veličini poslodavca u njoj, grad u kojem su smještene sve vodeće nacionalne institucije svakako su od važnosti i političke atribucije kandidata pretendenata za njegove poglavare. U važećoj politološkoj terminologij gore navedeni bi se mogli poredati od najviše nekakvog središta doultra lijevice – od ishodišta lijevo do kraja. Nekoliko malih strančica, koalicija i sličnih tvorbi ovdje nisu vrijedne spomena, osim skupine Le Parti c’est moi, predvođene dr. Tomislavom Jonjićem.

Sam gospodin Jonjić deklarira kako je upravo on, potencijalni bürgermeister, jedini „desničar“ pa slijedom toga bi trebala biti i njegova koalcija. Ukoliko je tome tako, on bez problema osvaja grad i njegova družina nadpolovičnu većinu u Gradskoj skupšini. Zašto? Kao pedesetgodišnji stanovnik metropole (koja to nije) s nekoliko dužih vremenskih izbivanja iz nje držim kako je Zagreb hrvatski grad. U domoljubnom smislu hrvatski! Tu su brojne pridošllice, napose od pokušaja stvaranja RH, brojni Dalmatinci, Slavonci, Hrvati iz sjevernih hrvatskih regija, Istre i Kvarnera, Ličani i stanovnici Banovine, potom Bosanci, Hercegovci, mnogi prognani Vojvođani, po nešto Crnogoraca… Grad je to koji je dao preko stotinu postrojbi i ustrojbenih cijelina koje je ugradio u Rat za hrvatsku neovisnost. U njegovim crkvama (91) iz 83 katoličke župe samo na nedjelnjim misama sliva se preko sto tisuća vjerničkih duša. U Zagrebu živi puno stotina tisuća studentske i intelektualne čeljadi i tako dalje i tako redom. Na drugoj strani bučna je i moćna izrazita manjina onih jugoslavenskih i općenito sluganskih opredijeljenja. Posve sam siguran kako u samom gradu nije lošija statistika glede našijenaca neupitne domoljubne i državatvorne orijentacije u odnosu na druge velike aglomeracije. Sigurno ni u njemu ne prelazi 30% ukupnog udjela stanovništava – kad se broje oni što nikada, niti u najluđim snovima nisu sanjali, a kamoli priželjkivali neovisnu i slobodnu RH. Da, to je ona trećina koja je izrazila podršku lakeju i veleizdajniku i izabrala ga predsjednikom RH.

Pet postotnih poena – trijumf ili totalni poraz jedne ideje

Imati na svojoj strani preko 70% puka hrvatskog i katoličkog više je od povoljnog za posao političara u koji se upustio pravaš Jonjić negdje oko 2017. Doduše bilo je nekavih akvizicija na imotskom području s „ustašom“ Paragom na samom početku promjena, ne računajući Jonjićev tadašnji (i)legalni i nagovarajući angažman „kod rodbine i znalaca“. Kako se ne bi krivo razumjeli Dobroslav je Paraga istinski mučenik Titove srbostravije, a on sa stvaranjem i vizijom RH ima zajedničkog koliko australski Aboridžini s ratom zvijezda. Osim Paragine potrebe za eksponažom sigurno mu pripada udio u borbi za ljudska prava, a u povijest (u pozitivnom smislu) je ušao kao junak prkosa jednom krvavom režimu i kao čestiti golootočanin i poslije uznik Lepoglave. Naslijedio ga je vitez Đapa i koje kakvi zgubidani koji su davno zabili sve čavle u lijes svete hrvatske političke baštine. Nesumljivo hrvatskom su narodu strašnog zla nanijeli, a posljedice su u predugačkom bojkotu, istinskog hrvatskog elektorata, naspram ovih zgubidana i kavanskih Hrvata. Ovu malu digresiju radim kako bi dr. Jonjića i njemu slične donekle eskulpirao s objektivnim razlozima katastrofalnih političkih rezultata, hrvatske desnice. U prošlosti i sigurno u nedjeljnom prebrojavanju slavnog crnorukaša APIS-a, neće biti.

No, vratimo se Jonjićevim postupcima i pravu na komentiranje njegova ozbiljnijeg bavljenja praktičnom politikom od početka godine „velikih“ izbora u RH. Uvjeren u maestralan trijumf na predsjedničkim izborima vidio se u ulozi poglavara RH, međutim njegova je kampanja potpuno promašila stil pa time i cilj. Nije pomoglo niti licitiranje s „podrškom 300 vodećih intelektualaca“, crkvenih značajnika i dakako velekombinator i „rođak“ Bruna Bušića špiclov Markica od Imote kojim se Jonjić toliko očarao (skoro kao nekoć s Mio-mirom „naj sposobnijim izdankom Granićeve diplomatije“). Rezultat je došao u minornih pet i nešto postotaka na razini čitave države (ovaj puta vidim blagu krivulju rasta barem do osmice). U šali sam se pozivao na Slobin odgovor milicajcu Martiću na njegovo pitanje: „Što ću bre sada“ (kad je šejtan usrao krajine), a Sloba mu poručio: „uzmi pištolj pa se ubij“! Isto se u toj mojoj pošalici trebalo poručiti Jonjiću da ga je kojim slučajem lastik efendija i junačina od Cetine nadvisio u broju osvojenih glasova. A malo je manjkalo. O tome drugi put.

Na dan utemeljivačkog sabora stranke „Tomislav Jonjić“ u Starčevićevim Šestinama pojavio se sigurno jedan (od onih tri stotine) koji s pravom nosi naziv intelektualca i moguće pokoji koji mi je promako ispod neupaljena radara. Daljnje događanje nije bilo teško predvidjeti, a to je fokusiranje dr. Jonjića na grad Zagreb i tu je uz nemale napore složio prilično respektabilan tim. Očito ni sam na vjeruje u nekakv spektakularan rezultat (realno i zbog množine lista) kao lider tog tima izborio se za mjesto gradonačelničkog kandidata i za nositelja liste. Nedvojbeno, Jonjić sve bolje širi znanja o politici u rvata kao unosnom zanimanju, a ne službi narodu i malenima, u dobnom statusu kad je zaokružio svoje tvarne, intelektualne i društvene potrebe. U ovom slučaju očito računa s članstvom u gradskom vijeću Zagreba imena Skupština, a na što s nostalgijom gleda pogotovo iz doba zajedničarstva s najstrašnijom zagrebačkom elementarnom nepogodom pa i čitavim gangom Bandić – Ljuština – Kikaš, etc.

Klizi li jug u ralje raznih ostoja

Toliko o Zagrebu – za sada. ŽSD najveća je i najznačajnija među hrvatskim županijama. Tri su njena reljefna područja Zaobalje, Priobalje i biser otoci ono vrijednije u škrinji među biserjem Mediterana. Lokomotiva je to čitavog hrvatskog prosperiteta, unatoč tome što se drskom betonizacijom i luđačkom gradnjom veći dio Priobalja obilato zgnječio. Ova je županija zagranično područje s veoma važnim geopolitičkim činjenicama, napose u prilično jasnoj sudbini JI Europe. I onoj američkoj i onoj europskoj perspektivi – bez obzira na kojekakve ruske, turske, arapske pa i kineseke ambicije i planove u ovom trajno vrelom loncu.

Ovi izbori u tvrđavi HDZ-a za njih su daleko od glatkih dosadašnjih šetnji, jer je lijeva falanga gdje se posebno ističe notorni Ranko Ostojić, MOST s knojevskim podmlatkom (samozavanim teologom) Kujundžićem, ženom skromna morala i još suspektinijih znanja Ivanom Ninčević Lesandrić… Ova potonja je među inim zaboravila metodu liječenja u prilično složenom vlastitom zdravstvenom stanju, ali nije zaboravila od toga pravitti cirkus. Naime tvrdila je kako joj je rađena kiretaša i koješta drugog dok je inspekcijski nadzor utvrdio kako je primjenjena suvremenija metoda čišćena maternice nakon spontanog abortusa. Dakle, žena je jednu vrlo strašnu i prilično intimnu privatnu traumu prosula u trenutku medijske pozornosti i političkog šićara. Zajedno sa suprugom također novoopečenim političarem upustila se u bespravnu gradnju – pa kako ona namjerava pobogu zakonski štititi povjerenu joj državnu imovinu? O falangistima sam previše toga napisao i čekam trenutak kada će oni završiti na logičnom im mjestu. Znajući sve o nadolozećoj nemani (ovo doista, nažalost nije pretjerivanje!) i držeći itekako poželjnom koaliciju (ne verbalno poput dvoličnjaka) svake hrvatske opcije i vrijednog pojedinca ponudili smo Nezavisnoj listi Tomislava Jonjića – Jedino Hrvatska, upravo to domoljubno zajedništvo unutar SDŽ. Naravno ponudili smo vrlo ozbiljne kandidate domoljube od doktorice znanosti, aktualnog cijenjenog županijskog vijećnika, značajne fukultetski obrazovane osobe s respektabilnim stručnim atribucijama itd. Među nama je bilo barem četvorica brigadira i ja ponosni vojnik, svi redom visoki pomoćnici i zapovjednici u ZZP Split i IV. brigadi. Kako bi se to nekad govorilo partijski komitet s druge strane glatko je odbio, bez ikakvih pregovora našu ponudu tobožnjom tvrnjom o njihovoj odluci samostalnog izlaska s namjerom da vide koliko pizaju unutar SDŽ. Sretno im bilo. O ovome će se vjerojatno opširnije govoriti po skorom zatvaranju izbora, unaprijed s papagajskim jezikom kao „još jednom porazu hrvatske ne sloge“.