PREDSJEDNIČKI IZBORI 2024. – KAKOFONIJA MEĐU KANDIDATIMA
Ne, Milanoviću i Primorcu – ptićima dolepršalim iz istog jugo gnijezda. Brojnošću obilježimo naš izbor istinskog hrvatskog kandidata. Ovaj put se nećemo izvući na to kako nijedan nije dobar ili kako „su svi isti“. Na listićima su barem dva hrvatska kandidata, dostojna ove časne službe, čiji je sjaj do crnila doveo barun Prášil u tijelu sinjskog konjušara i državnog veleizdajnika Milanovića. Ivani Kekin preporučam metropolu kao mjesto bivanja i izbornog sudjelovanja. Milutinova blizina učinit će je jačom i bližom žuđenoj predsjedničkoj funkciji…
Tekst: Zdenko Lozo
Foto: Domino/Pixsell
Nakon bljedunave, bezglave i protudemokratske farse naslova – Predkampanja za izbore predsjednika RH 2024., već činom verifikacije potpisnih cenzusa dobili smo kopiju pvog čina rečene farse. Ista retorika, ista novinarska dosadna i otrcana pitanja isto ponašanje medijskih mogula koji, uz sitnu rotaciju tih vlasnika zla, imaju kontinuitet u razaranju hrvatske države još od ideje i pokušaja njene realizacije do danas. Osam aktera koji će biti na izbornom listu u nedjelju 29. prosinca 2024., žrtve su komunističkih „slobodnih“ izbora garniranih kojekvim spletkarenjima i ruganjima samom festivalu demokracije. Kad su izbori svih oblika u pitanju, tu su isti „autoriteti“, isto krojene i režirane tzv. ankete – čime ta prljavština čini više od minimalnih šansi za bilo kakva ozbiljna kandidata, još k tome hrvatskim interesima, vizijma ili postignućima opredjeljenog.
Bipolarna podjela plijena dviju vrlo sličnih partija, uz minimalne iznimke, od prvih do ovih izbora nominiranih kandidata, stvara unaprijed skrojene rezultate, a na tom putu nailazimo na svaki oblik opačine od korištenja općih državnih resursa za privilegirane pa sve do utjecaja i angažmana duboke države. Tu su i smrdljivi novci za kandidate koji su targetirani za provedbu hibridnog ratovanja protiv vlastitog naroda i njegove države. Zapne li nekim čudom tu je i tzv. Agencija za podršku informacijskim sustavima, znakovita akronima APIS. Ovo ime bijaše kodni pseudonim, rijekama nevine krvi zalivenog razbojnika Dragutina Dimitrijevića, kojeg su zajedno s jatacima Srbi na Solunskom procesu osudili na smrt streljanjem, a Brozova satrapija naknadno ga rehabilitirala.
Obično pred izbore utaman ističem činjenicu kako je ideologija i djelovanje Crne ruke imala značajan utjecaj na razvoj velikosrpstva i kasnijeg četničkog pokreta te ideje o Velikoj ili Nebeskoj Srbiji. Sažeto u slogan: “Svi Srbi u jednoj državi”. Moguće da se i ova Agencija, u isključivom državnom vlasništvu, jednom preimenuje, a poodavno ju je trebalo obilato provjetriti po svim linijama.
Toliko poznato o poznatom. Sada, se vratimo meritumu tj. samim kandidatima njihovim odrednicma te životopisnim činjenicama i tijeku kampanje. Samo rečenicu prije toga. Zakonom bi treblo propisati datume predsjedničkih izbora u RH, njihovih eventualnih drugih krugova i datum ustoličenja samog predsjednika države. Ovako, naravno ne slučajno, u danim adventa se svako pet godina ponižava to znakovito vrijeme rođenja našega Gospodina u zemlji koja je makar deklarativno, (s više od 4/5 stanovnika) katolička. Jedna i druga frakcija iste partije to čak ističe kao korist ili vlastitu štetu.
Šest patuljaka i dvoje kandidata koji mogu proliti ubrano mlijeko
Predsjedničke kandidate za predstojeće izbore moglo bi se po mnogo čemu, posebice ideološki podijelitiu tri skupine. Prvih dvoje, doktori znanosti Branka Lozo i Tomislav Jonjić sigurno su domoljubi, dobro obrazovani, moralno i vjerski tvrda odgoja i načela. Potom je tu četvero izrazito ateističkih, lijevo komunističkihte jugoslavestvu predanih kandidata – svih četvero visoko obrazovani iz podobnih obitelji i s vlastitim uvjerenjem jugonostalgičara.
O Zoranu Milanoviću toliko je toga kazano da se on sam sebi počeo gaditi. Nadajmo se kako je to uvidio pa ne prihvaća sučeljavanja, jer zna kakve bi ga strijele udarale. Ništa bolji i u ničemu različit je kandidat Andreja Plenkovića vrlo kontroverzni dr. sc. Dragan Primorac.
O gospođi navodnoj dr. sc. Ivani Kekin osim drskosti, moralno svakako najproblematičnijem kandidatu ovih izbora i supruzi notornog jugoslovena – gubitnika ljubljene mu šugovine, mogla bi se napraviti jedna sociološka disertacija i politički triler bez dvojbe veoma intrigantni. Zanimljivo kako se Kekinica ne maša kršitelja Ustava i veleizdajnika, budući baš on po logici stvari vidi ponajveći ulov upravo u njenom bazenu. Ona očito zna kako joj je istaknuta ambicija predaleka te ima zadaću pripremiti uspjeh za Možemo na jednim ne manje važnim izborima, a to je još barem jedan mandat za mrcvarenje Zagreba. Naravno, jeftinu promidžbu koristi i za promociju vrlo opasne rodne, socijalne, političke i drugih prljavih ideologija.
Posvuduša u političkom određenju, samozvana desničarka, obiteljska prijateljica baruna Prášila (tj. psihopata Münchhausena) sa svojim suprugom Dritanom od Mostara je suvlasnica jednog od ćuprijaških OPG-a te donedavna kućna prijateljica baruna Prášila. Kad je osjetila žestoki miris plijena, od obećanog suporta hrvatskom je lukašenku počela još prije dva mjeseca obilato sapunati dasku. Ako predmetni ne vidi drugi krug, njen udio u tom slučaju bit će grandiozan.
Dvojica preostalih kandidata su poduzetnik Niko Tokić Kartelo koji uporno ističe kako on jedini dolazi iz relanog sektora i svojim „znojem i znanjem“ zarđuje kruh svoj obilati. Jednakom argumentacijom kandidat s dvostrukom kaznenom prijavom Miro Bulj, kojem je usput rat za hrvatsku Neovisnost došao kao obilat plijen, prestavlja se velikim domoljubom i gotovo ubogim franjevcem, koji revno poštuje zavjete siromaštva. Izdanak moćnog deda-ujke Brne Panze koji je briljantno završio škole zloglasnog Vice Buljana, i maršalova ađutanata Bruna Vuletića, kod naivnih branitelja i nekih istinskih hrvatskih revolucioboraca izaziva stanovitu simapatiju. Nema dvojbe kako će on na desnom spektru i ovaj put otškrnuti nekih 20-tak tisuća glasova. O njemu sve više je previše, kao i o poduzetniku Kartelu. Uostalom, osim nemalog broja časnih iznimki, hrvatski su poduzetnici kao gologuzi majmuni došli u taj sektor i postali tvarno i društveno relevantne osobe. Ovo napose oni koji su privatizirali privatizaciju i/ili imali poslove na obilatim i prepunim državnim jaslama.
Što bi bilo da je bilo?
Od nastanka višestranačja u RH pravaške, demokršćanske i strančice sličnih svjetonazora nisu imale nikakve šanse s antifama, udbaškim i kosovskim glavešinama i slugama slugu Pakla. Od prvih dana nekad slavni obnovljeni Hrvatski državni Sabor dobio je ime kokošinjac. Što je vrijeme više prolazilo, posebice apostrofiram ono nakon rahmetli Tuđmana, kroz saborske klupe i uz njegovu govornicu prošlo je toliko kokošara, lupeža i lakeja, koji su od ove, i zakonom najsnažnije institucije, učinili pljuvačnicu i seotske mitinge nalik onim sa srbijanskih vašara. Upravo su tome kumovali tzv. lideri vodećih političkih stranaka ili poglavnici i stožernici, poput viteza Đape i njemu sličnih.
Po prvi put se za predsjednika Republike kandidiralo, kako sam već isticao, dvoje vrlo ozbiljnih kandidata, koji bi na ovoj ne malo vrijednoj stolici služili svojem narodu i ispravljali svojim autoritetom mnoge krive drine. Velika je šteta što nisu dogovornim suglasijem postigli kompromis – to nije nimalo teško bilo, ako se zatru ega, sujete i osobne ambicije. U samom koncu predizbornog tijeka otvarati i analizirati ovu temu nije nimalo konjukturno. Kad završi sve ovo, ufam se kako ću dočekati i taj dan, a moja olovka bit će kao i dosad prilično naoštrena.
No, već dulje vremena govorim o bitnim činjenicama koje stoje na strani prvenstva gospođe Lozo za ove izbore.
Je li Branka Lozo moguća nova ruža hrvatska?
Iz nekoliko životnih činjenica zrcale se vrijednosti i odlike ove skromne hrvatske žene i majke. Njena stručna i znanstvena postignuća također su respektabilna i to joj daje kredbilnost obnašanja i najsložnijih državnih službi.
- žena velikih postignuća u javnomi obiteljskom životu; majka petero djece. Temeljito odgojena u još brojnijoj stradalničkoj obitelji doktora Željke i Ivana Janka Vodopije.
- osoba vro velikih socijalnih kontakata s izgrađenim navadama i šarmom uljuđenih nastupa, koja uvažava svakog pojedinca i cijeni timski rad. Kod nje nema niti tračka arogancije i narcisoidnosti. Iskrena je njena namjera o vraćanju duga državi koja joj je puno toga dala.
- rođena je i život provela u Zagrebu, gdje je kroz klasičnu gimnaziju postigla široke vidokruge, u obitelji temljnje kršćanske vrednote – koje će kao studentska vjeroučenica produbiti u tada „najzadrtijoj zajednici konzervativnog krila Crkve u Hrvatskoj“ – kako su nas krstili vodeća udbaška piskarala toga zlog doba. Vođeni uzorom hrvatskog blaženika Ivana Mertza i odgojem značajnih isusovaca njihovih vjeročitelja palmaši su kao najbrojnija zajednica bili gotovo redovito u prvim redovima manifestiranja vjere. Njih oko 330 obnovili su studentska prije ratna hodočašča, daleke 1982.,u pohodu papi svetcu Ivanu Pavlu II., godinu dana po njegovom ranjavanju na istome Trgu sv. Petra. Hrvatskim mučemicima Marku Veselici, Vladi Gotovcu i Franji Tuđmanu, tada uznicima Lepoglave kolektivno su na razglednicama velikog formata stavili čitke potpise potpore. Udba, poslije toga, nije sigurno dobila niti blizu vrijedan „dar“.
- gospođa Lozo članicom je političke stranke u nastajanju, koja u aktualnom trenutku ima veliku šansu biti okupljalištem politički značajnih ljudi, još uvijek raspete Hrvatske. Unatoč mnogim kontroverzama DOMINO je stranka kojoj danomice pristupaju vrlo atraktivana politička imena. Potpisnik ovih redaka ističe kako ga opsjedaju mnogobrojni hrvatski politički i drugi značajnici, tražeći potvrdu životopisa predsjedničke kanadidakinje Branke Lozo, budući su pred donošenjem odluke o glasovanju upravo za nju. Vjeruju kako bi njena pobjeda bila veliki trenutak za našu zajedničku budućnost. Čuda se događaju, a nakon stotina sati razgovora sam, sam kao realist, počeo vjerovati i u tu mogućnost. Nama je dano vrijeme i naš odnos prema njemu, a sve drugo nam je u dlan ruke upisano. Taj kod ne ćemo nikad dešifrirati, međutim njegovu je stvoritelju on prejednostavan.
Ispratimo profesoricu dr. Branku Lozo u izborni ring s palčevima u Nebo okrenutim i s olovkama koje će učiniti i to da nemoguće postane mogućim!
O Kekinici Rode da ti pojem
„Jer maligni nacionalizam kakav se furao tih godina, i to ne samo kod nas (misli RH op. Z. L.), kao i svaki drugi bijedni nacionalizam nije podnosio one koji strše. Bijedni nacionalizam ’90-ih koji je ljude izbacivao iz stanova, djecu učio da su Srbi strašni, pisao huškačke članke samo je kaput ispod kojeg se skriva nesigurna i ugrožena malograđanština… E pa takvima su, onda po logici stvari, smetali svi oni koji toj istoj nacionalnosti nisu pokazivali dužno poštovanje. Kao primjerice Mira Furlan. Ili Miljenko Smoje. Ili Viktor Ivančić. Tih ružnih devedesetih. Tih sramnih devedesetih…
Još jedan od tih velikih, prevelikih, koji su se beskompromisno gnušali nad idejom rata davno je rekao: Jebite se devedesete. E pa valjalo bi osvježiti taj stih. Vrijeme je da se radikalno promijenimo. Da ne bi sadašnji sedmogodišnjaci za 30 godina govorili: Jebite se dvadesete”
Gornji dijabolični tekst o Ivani Kekin snimljenoj na stubama u zgradi gdje se nalazi njen preuređeni i raskošno opremljeni zagrebački stan i još zanimljiviji susjed Stipe Mesić nije napisao, iz daleke nam države Srbije, Sava Štrbac, niti onaj KOS-ov koljač s Ovčare Veselin Šljivančanin, već mlada Hrvatica, barem po njenom podrijetlu i to službeno dobro obrazovana, naravno na trošak poreznih obveznika ove zemlje.
Kolumna je prije nešto više od tri godine obznanjena na mostarskom portalu imena „TAČNO“. Valja nam upitati tu „Hrvaticu“ – gdje su bili njeni roditelji te 91. pa i poslije ili bolje prije toga. Ili je Milutin prosvetlio njenu pamet i vascelu obitelj. Baš taj i takav, ja bi Milutinu i Jovani dopustio govoriti što god oni žele, a kao legalist bi inzistirao na njihovom pozivu za odgovornost, ukoliko za to ima prostora. Kao eventualni čuvar nacionalne sigurnosti njihova bi imena crvenom olovkom upisao u sigurnosne baze.
Kao publist pitam tu antihrvatsku žgadiju zašto žive u državi o kojoj očito misle sve najgore i kao neželjeno čedo. U metropoli na vodi, bi ih s crevnim karanfilima dočekali njihovi ne mali istomišljenici i obožavatelji, kao oni koji su istim tim postupcima ispratili oklop i najače snage srpske armije (akronima JNA) preko Beograda i Novog Sada na Vukovar, Baranju, Osijek i druge dijelove hrvatskoga Srijema, Baranje i Slavonije. Ništa bolje nije bilo niti na Banovini, Lici, i čitavoj Dalmaciji. To su bile te ružne i sramotne devedesete trajno upisane u kolektivnu memoriju nas pobjednika i njih gubitnika i zločinaca. Što će njoj onda ovdje pozicija predsjednika jedne u svemu prozapadne države, njenog naroda i građana koji je poštuju?, Idi bre u Beograd pa se tamo kandiduj i nasledi sličnog sebi. Osim ljubljene Srbije ni tata Putin neće manje biti zadivljen tvojom odlukom!
P. S.
Milutinu, prije sna svake večeri Ivana ponavljaj kako Hrvati znaju da su njegovi s kokardom petokrakom pobijedili 45. kao i u Vukovaru, one hladne zime 91. To pamte ne samo gotovo dvije tisuće jama, rovova i drugih stratišta od Jadrana do Drine i od Save do Subotice – te Ovčara, pitoma polja zapadnog dijela hrvatskog Srijema i hrvatskog Istoka. Poglavito tisuće uništenih hrvatskih i bošnjačkih obitelji, u kojima su i one brojkom od blizu dvije tisuće „nestalih“ i odvedenih hrvatskih branitelja na srbijanska stratišta i rudnike diljem Srbije gdje su i danas još pokoji od tih nestalih – robovi srbijanskih gulaga pod zemljom.