VULKANSKO NEZNANJE JUTARNJEG LISTA

Tekst: dr. sc. Tihomir Marjanac

Foto: Reuters/Jutarnji list

Javnost je s pravom zainteresirana za velike prirodne katastrofe i pita što su im bili uzroci, da li se moglo izbjeći žrtve i koliko smo mi ugroženi. Mediji pak pokušavaju pružiti odgovore, no s različitim uspjehom. Tako su u nas na tragediju turista na Novom Zelandu koja se dogodila 9. prosinca 2019. prvi reagirali portali, a potom i tiskovine. Jutarnji List je u svom nedjeljnom izdanju 15. prosinca 2019. o novozelandskoj erupciji objavio prilog na dvije stranice pod naslovom “Velika eksplozija na Novom Zelandu” iz pera Ivana Fischera. Taj me prilog ponukao da se na njega kritički osvrnem, jer donosi niz pogrešnih tumačenja, počev od naslova pa nadalje.

TREBA LI NOVINARA JL POSLATI NA POPRAVNI?

Naime, na novozelandskom otoku koji se zove White Island (nisam sklon prevođenju toponima) nalazi se vulkan koji se na maorskom jeziku zove Whakaari. Tamo se 9. prosinca 2019. dogodila eksplozija koja po ničem nije bila velika, osim što je izazvala stradavanje turista-avanturista (po današnjim podatcima poginulo je 16 ljudi, a desetak teško opečenih je hospitalizirano).

U podnaslovu članka piše “zašto je Bijeli Otok erumpirao?” Kao prvo, vulkan nije ‘erumpirao’, jer vulkani eruptiraju, i to je stručni termin koji se koristi u geologiji za vulkanske erupcije, ne “erumpcije” što je i teško za izgovoriti. Drugo, vulkan uopće nije imao erupciju, nego je u njegovoj kalderi (neki to zovu i kraterom iako je pogrešno; u kalderi se nalazi krater) došlo do freatičke eksplozije, ne “hidrotermalne” kako se na više mjesta u članku navodi. Freatičke eksplozije nastaju uslijed prodora vode do magme u magmatskom ognjištu ili vulkanskom dimnjaku. Hidrotermalni procesi u geologiji postoje, a označavaju procese koji se zbivaju u i oko vrućih mineraliziranih voda, u podzemlju i na površini.

LJUBAV ZA ISTINOM

Na jednom se mjestu uz sliku (“infografika”) navodi pojam “parna erupcija” što je također pogrešno. Za ljubav istine, tako bismo mogli nazvati erupcije gejzira npr. na Islandu jer tamo iz tla povremeno eruptira vodena para. No, besmislica je da se “erumpirani dim sastojao od sićušnih čestica sumporovog dioksida, ugljikovog dioksida, vode, flora i klora”. Zašto to tvrdim? Zato, jer ovdje uopće nije riječ o dimu. Dim je produkt gorenja i sadrži čestice čađe. Ovdje je riječ o oblaku kojeg tvori mješavina plinova, i još jedan “detalj” – kemijski element se zove fluor a ne „flor“ (flor je nešto posve drugo) i ponekad se nalazi u vulkanskim plinovima npr. na Islandu (premda ne znam da se oslobodio i ovom prilikom na Novom Zelandu).

NEPOTREBNO KORIŠTENJE TUĐICA

U glavnom tekstu članka piše da “kod hidrotermalnih erupcija (zašto sada ne „erumpcija“?) dolazi do eksplozije zbog interakcije između morske vode i uzavrele magme” te da “ekstremne temperature otopljenog kamenja u magmi dosežu …”. Da razjasnim, prvo, do eksplozije dolazi zato što se voda trenutno upari u kontaktu s magmom na 1000C, a ne zbog “interakcije”. Korištenje mudrih tuđica ne čini tekst nimalo čitljivijim, a čitatelj se pita o kakvoj je interakciji ovdje riječ? Drugo, magma nije “uzavrela”, jer to bi značilo da je prvo bila hladna, pa se zagrijala do točke vrenja. Treće, u magmi se ne nalazi “otopljeno kamenje” (otapanje treba razlikovati od taljenja) jer je magma mineralna taljevina od koje će hlađenjem nastati magmatske stijene koje se uslijed površinskog trošenja raspadaju u kamenje.

ČUDAN I NEUVJERLJIV OPIS

U tekstu se opisuje i kako morska voda “ulazi u stijene koje se naslanjaju na podzemni spremnik magme”. Da ponovo pojasnim, morska voda prodire do magmatskog ognjišta nekog vulkana (vulkan dobiva magmu iz magmatskog ognjišta, a ona se do površine kreće kroz vulkanski dimnjak) kroz pukotine koje sežu do morskog dna. Magmatsko ognjište je prostor u podzemlju koji je ispunjen magmom i pogrešno je reći da se na “spremnik naslanjaju stijene”, jer se stijene ne “naslanjaju”. Kontakt magmatskog ognjišta i okolnih stijena je difuzan, jer su te stijene termički izmijenjene i djelomično rastaljene.

Naposljetku, članak donosi vrlo čudan i neuvjerljiv opis erupcije vulkana Krakatau (poznat i pod nazivom Krakatoa) u tjesnacu Sunda 1883. godine. Što je u tom opisu krivo? Baš sve! Da ne duljim, Krakatau se nakon erupcije koja je trajala tri mjeseca jednostavno urušio u ispražnjeno magmatsko ognjište uslijed vlastite težine, i pritom je nastala velika podmorska kaldera u kojoj je 1927. godine narastao novi čunj Anak Krakatau (Sin Krakatoe). Urušavanje Krakatoe pratila je serija jakih freatomagmatskih (eksplozije kod koje se iz kratera izbacuju plinovi, pare i lava) eksplozija koje su promatrali pomorci što su se u tom trenutku nalazili u tjesnacu Sunda. Mladi vulkan Anak Krakatau je eksplodirao 22. 12. 2018. g. i proizveo smrtonosni tsunami.

P.S.

Vulkanizam je jedan od geoloških hazarda kojeg izučavaju geolozi, a o njima uče studenti geologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kolegiju “Geološki hazardi”.

 

Ova web-stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se s time možete slagati, ali možete odbiti ako želite. Slažem se Opširnije...