SESTRE MILOSRDNICE O PODMETANJU SPC U SLUČAJU TZV. “KOZARAČKE DJECE”

Tekst: I. T.

Foto: GK

»Izražavam duboku bol i žalost zbog teških neistina i kleveta koje se uvijek ponovno pripisuju sestrama milosrdnicama, premda za to ne postoje nikakvi ni pisani ni usmeni službeni dokazi. Naprotiv, postoje tolika svjedočanstva i liječnika i medicinskoga osoblja koji o radu sestara iznose samo pohvale«, tim je riječima vrhovna poglavarica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga s kućom maticom u Zagrebu s. Miroslava Bradica za Glas Koncila stala u obranu ugleda i časti Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga i svojih sestara kao odgovor na iznesene ocjene Gornjokarlovačke eparhije o redovnicama u tekstu molbe Svetomu arhijerejskom sinodu za uvrštavanje u Kalendar svetih Srpske pravoslavne Crkve djece koja su se tijekom Drugoga svjetskoga rata nalazila u dječjim prihvatilištima u Jastrebarskom i Sisku, za koje kaže da su »klevete, neistine i laži«.

Podmetanje krivnje

U središte zanimanja ta je vijest došla nakon što su biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine krajem srpnja 2022. uputili otvoreno pismo patrijarhu Porfiriju te upozorili na niz neistina i manipulacija kojima se nedužnima pokušava nametnuti krivnja glede zbrinjavanja tzv. kozaračke djece.

»Zgrožena sam nad činjenicom da se nama, sestrama milosrdnicama, kojima je bit karizme ljubav i milosrđe, a životno opredjeljenje služiti Bogu u bližnjima, i to u najsiromašnijima, patnicima i stradalima, podmeće krivnja za navodna mučenja i ubijanja djece u Jastrebarskom i Sisku. Čije li je to djelo i koje namjere stoje iza toga? Ne prepoznaju li se u tome tragovi okrutnoga komunističkoga režima i njihove propagande da se okrive nedužni kako bi se sakrili krvavi tragovi zločina koji su se godinama činili nad nedužnim žrtvama«, poručuje vrhovna poglavarica hrvatskih milosrdnica, koja je iznijela da su njezine susestre – od kojih je više od stotinu bilo zlostavljano i mučeno, a sedam nedužno ubijenih, mahom medicinskih sestara za vrijeme komunističkoga režima – svoju milosrdničku dužnost vršile ne gledajući dob, spol, nacionalnu pripadnost ni vjeru njegujući bolesne i ranjene u bolnicama i raznim ratnim prihvatilištima.

Istaknula je da su se redovnice u teškim stradanjima nedužnoga stanovništva za vrijeme Drugoga svjetskoga rata aktivno uključile u skupljanje i zbrinjavanje ratne siročadi te je samo kroz sirotište na Josipovcu (Zagreb) prošlo više od 500 katoličke, pravoslavne i muslimanske djece. Govoreći pak o zbrinjavanju tzv. kozaračke djece u Jastrebarskom, rekla je: »Kako se broj ratne siročadi sve više povećavao u dječjem logoru u Jastrebarskom, 24 zagrebačke milosrdnice pritekle su u pomoć sestrama Družbe kćeri kršćanske ljubavi – usmiljenke, slovenske provincije – koje su od 1935. do 1946. vodile Dom u Jastrebarskom. Zbog nedostatka prostora djeca su smještana u barake i bilo je potrebno mnogo odricanja, strpljivosti i ljubavi da im se bar malo olakša ono teško stanje u kojem su se nalazila prilikom dolaska u Jastrebarsko, a dolazila su iz logora u Staroj Gradiški i iz ostalih jasenovačkih logora.«

Nadalje navodi kako su sestre svjedočile da su dovodili slabu, izgladnjelu i bolešću iscrpljenu djecu da im se uz najbolju njegu i pažnju najčešće nije moglo pomoći. »Upravo to je bio jedini razlog tako velike smrtnosti u jastrebarskom logoru, a ne zlostavljanje i ubijanje djece«, tvrdi naša sugovornica, iznoseći za to dokaze i tadašnjih očevidaca, poput kotarskoga liječnika u Jastrebarskom dr. Branko Davila.

Istina o logoru

Posebno je vrhovna glavarica milosrdnica istaknula činjenicu da su rad sestara u Jastrebarskom nadzirali partizanski vojnici. »Sve po dvojica stajali su u bolesničkim sobama djece te su s puškama i bajunetama uperenim u sestre budno pratili njihov rad. Nitko nije zabilježio da su sestre često od umora padale s nogu jer su danju i noću bdjele uz bolesničke krevete te djece boreći se za njihov život. Mnoge od njih klonule su od iscrpljenosti, a neke su se zarazile i umrle. To je jedina i prava istina o logoru u Jastrebarskom koju svjedoče osobe koje su to gledale svojim očima i jedva preživjele. A gdje su bili ti svjedoci koji su mirno gledali zlostavljanje i ubijanje djece? Zašto nisu priskočili u obranu?«

Osobno je, kaže s. Bradica, razgovarala s pojedinim sestrama koje su kao studentice odlazile u Jastrebarsko da bi pomagale sestrama u njezi ispaćene, bolesne i izgladnjele djece koju su partizani svakodnevno dovozili. »Optužba da su zlostavljale djecu, mučile ih glađu, šibale i maltretirale pokazuje koliko mržnje i zloće još ima u srcima onih koji i dalje šire mržnju jer se boje istine. Sestre su mi pripovijedale kako su nemilosrdno s tom djecom postupali upravo lažni spasitelji. Čim su se djeca malo oporavila, prizdravila, započela normalno živjeti te započela školovanje, jer su im sestre misleći na njihovu budućnost bile spremne pružiti potrebnu naobrazbu, dolazili su predstavnici vlasti i nasilno ih odvajali. Djeca su plakala i nisu se dala otkinuti od sestara držeći se za njihove suknje. Samo grubi udarci odvajali su ih i trpali u kola vozeći ih u nepoznato ne vodeći brigu o slabijoj i bolesnijoj djeci. Nakon takvih neljudskih postupaka sestre su slijedeći njihov trag kolima odlazile i kupile putom odbačenu mrtvu i polumrtvu djecu te ih njegovale, a umrle pokapale«, poručuje s. Miroslava Bradica.

Nepravda i nezahvalnost

Kaže da ono što im se sada stavlja na teret vršitelji komunističkoga režima ni stvarnim činjenicama ni svjedocima nikada nisu mogli dokazati. »U slučaju Jastrebarskoga bile su proglašene zlostavljačicama, ubojicama, jer su, prema tvrdnji komunista, surađivale s neprijateljskim režimom, skupljale i lansirale bombe i ostalo oružje, davale svjetlosne signale protivničkoj vojsci s otoka na kopno, skrivale neprijateljske vojnike po bolnicama… Dobiva se dojam da su bile visoko vojno obrazovane, sirote sestre, koje su oružje jedva poznavale.«

»Kao družbu duboko nas pogađa teška nepravda i nezahvalnost predstavnika Srpske pravoslavne Crkve, osobito Gornjokarlovačke eparhije, koji zaboravljaju da su sestre milosrdnice kroz punih 90 godina djelovale u karlovačkoj bolnici. Dvadeset četiri sestre vodile su gotovo sve odjele, rendgen i apoteku u kojoj su same proizvodile lijekove i ostalo«, ističe redovnica Bradica i iznosi da su sestre djelovale i u bolnicama drugih gradova Gornjokarlovačke eparhije, otvarale su staračke domove, zabavišta, domaćinske tečajeve za djevojke, intenzivno radile na opismenjavanju siromašnijega stanovništva…

»Nikada nisu bile ni za što optužene niti se ikada čulo da su ikoga ponižavale ili zlostavljale. Narod karlovačkoga kraja i šire okolice, i katolici i pravoslavni, volio ih je kao rođene sestre. Za sav taj nesebičan i požrtvovan rad sestara kao zahvalu dobivamo laž i klevetu«, poručuje s. Bradica.

Laži i klevete

»Je li moguće da je Srpska pravoslavna Crkva, osobito njezini predstavnici, zaboravila da su zagrebačke sestre milosrdnice svojim požrtvovnim radom u njezi bolesnika kroz dugi niz godina zadužile srpski narod«, pita se vrhovna glavarica milosrdnica s. Miroslava Bradica i ističe kako su one u Beogradu djelovale u bolnici te odgojno-obrazovnom radu, kao i u Zemunu, gdje su izgradile najveću i najmoderniju bolnicu toga vremena.

Sestre milosrdnice, kojima komunistički režim pripisuje tako strašna zlodjela, upravo su u to vrijeme činile herojska djela ljubavi, a s. Bradica ističe posebno ona mjesta gdje je jedna od najstarijih aktivnih družba na području Hrvatske.

Nižući sve te primjere, zapitala se: »Kako je moguće da sestre milosrdnice, oblikovane istim duhom i karizmom svoga utemeljitelja sv. Vinka Paulskoga, a to je nesebična ljubav i milosrđe, u jednom jedinom mjestu budu zločinke, a u svim drugim zapamćene po dobroti i ljubavi? (…) Žarko molimo Boga da umjesto mržnje, laži i kleveta, koje niču iz zlobe ili neznanja, usadi u srca naše braće istinu, dobrotu i ljubav.«

 

Ova web-stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se s time možete slagati, ali možete odbiti ako želite. Slažem se Opširnije...

Left Menu Icon