RAZARANJE POVIJESNOG I KULTURNOG IDENTITETA GRADA ZAGREBA

Tekst: Anđelko Hundić

Foto: MGZ/A. H.

Nakon što je prošlo tri godine od potresa u Zagrebu i okolici (22. ožujka 2020.), iznenada bez prethodnih najava, prikriveno od javnosti i bez dostupnih uvida u programe i projekte, započela je poslije potresna obnova Gornjeg grada, odnosno starim nazivom Gradeca.

PRIMJER PALAČA HRVATSKOG HIDROMETEOROLOŠKOG ZAVODA

Krenulo se masovno pa se istovremeno radi na jedanaest povijesnih građevina. To su Gornjogradska gimnazija – Katarinin trg 5, palača Grlečić – Jelačić – Trg sv. Marka 9, Hrvatski povijesni muzej – Matoševa 9, Državni arhiv – Opatička 29, palača Bužan – Opatička 8, gimnazija Tituša Brezovačkog – Habdelićeva 1, ugaonica Basaričekova-Demetrova – Demetrova 18, kuća Škrlec – Balbi – Demetrova 11, Hrvatski prirodoslovni muzej – Demetrova ulica 1, Atelijer Meštrović – Mletačka 8, palača Državnog hidrometeorološkog zavoda – Grič 3. Sve je to uzrokovalo blokadu ili ograničenje prometa velikim dijelom Gradeca, ne samo vozilima već i pješacima. Pristup prostoru dvorišta Gornjogradske gimnazije i terase Klovičevih dvora je zabranjen, Habdelićevom ulicom mogu proći samo pješaci kroz uski prolaz, blokirana je Demetrova ulica kod broja 18, Strossmayerovo šetalište svedeno na prolaz za jednu osobu, itd.

Slika 1: Strossmayerovo šetalište

Pogledao sam što se to i kako radi koliko mi je to bilo moguće jer je pristup nezaposlenima zabranjen. No, kako imam mnogo iskustva u konzervatorsko-restauratorskim radovimana povijesnim građevinama i uz dopuštenje šefa gradilišta uspio sam pogledati više zgrada na kojima se izvode radovi. Ono što mogu zaključiti je slijedeće – radi se brzo, loše i protivno pravilima struke zaštite nepokretnih kulturnih dobara. Treba napomenuti da je Gornji grad zaštićena povijesno-urbana cjelina i da se građevinski radovi ne mogu i ne smiju izvoditi na isti način na koji se izvode novogradnje na prigradskim ili seoskim livadama.

Obnova palače Državnog hidrometeorološkog zavoda

Slika 2: Južno krilo palače DHMZ

U tome se naročito ističu radovi na palači Državnog hidrometeorološkog zavoda. Tamo su krov, svi unutrašnji zidovi i međukatne konstrukcije porušeni, a od postojeće građevine ostali su samo vanjski zidovi, odnosno fasade. U arhitektonskom i građevinskom projektu obnove predviđene su:

• armirano betonske ploče i grede na svim etažama
• ojačanje vertikalne konstrukcije novim AB zidovima, podnim AB pločama i AB stubištem
• pojačanje preostalih zidovi od pune opeke torketiranjem i armiranim mrežama u sloju betona (što predstavlja nepotrebno dodatno oštećivanje i devastiranje ziđa od opeke)
• u postojeći zid ubacuju se vertikalne serklažei horizontalne serklaže od AB.

Dakle, izgraditi će se potpuno nova građevina, s novim rasporedom prostorija, od novih suvremenih materijala, a od stare građevine će preostati samo fasade.

Slika 3: Porušene međukatne konstrukcije i unutrašnji zidovi

Kako je zgrada Državnog hidrometeorološkog zavoda zaštićeno pojedinačno kulturno dobro uvedeno u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, Lista zaštićenih kulturnih dobara pod brojem Z – 0627 (NN 63/03), pravila struke zaštite spomenika, ali i Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara Republike Hrvatske nalažu da se na građevini ne može vršiti obnova, jer taj pojam ima više značenja i definicija i pod njim se može svašta izvoditi, već samo restauracija, odnosno prema Zakonu „sukladno pravilima konzervatorske struke“. Opisani zahvati na zgradi DHMZ u literaturi iz zaštite nepokretnog kulturnog dobra nazivaju se „fasadizacija“ i oni su izričito neprihvatljivi. O tome je pisao eminentni hrvatski stručnjak dugogodišnji profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (predmeti zaštita kulturne baštine i muzeologija), bivši ravnatelj Hrvatskog restauratorskog zavoda i međunarodno priznati i cijenjeni (više nego u Hrvatskoj) ekspert dr. sc. Ivo Maroević, čije knjige su na popisu literatura Ministarstva kulture Republike Hrvatske za polaganje ispita za dodjelu stručnog zvanja u konzervatorsko-restauratorskoj struci i za izdavanje dopuštenja za obavljanje poslova na zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Osim njega o tome govore i međunarodne smjernice za zaštitu nepokretnih kulturnih dobara.

Tako „Povelja s Victoria Falls“ (Charter from Victoria Falls) iz 2003. godine kaže:

Članak 1.3. „Vrijednost graditeljske baštine nije samo u njenom izgledu, već i u cjelovitost svih njenih sastavnih dijelova kao jedinstvenog proizvoda specifične građevinske tehnologije određenog vremena. Osobito uklanjanje unutarnjih struktura uz održavanje samo fasada ne odgovara konzervatorskim kriterijima.“

A „Washingtonska povelja” (The Washington Charter) iz 1987. u članku 2 c. kaže da su kvalitete koje treba očuvati: formalni izgled zgrade, unutarnji i vanjski, kako je definiran volumenom, veličinom, stilom, konstrukcijom, materijalom, bojom i dekoracijom.

Za potrebe obnove grada Zagreba nakon potresa posebno bih izdvojio „Konvencija o zaštiti arhitektonskog nasljeđa Europe“ (Convention for the Protection of the Architectural Heritage of Europe), donesene 1985. godine, a poznate i kao „Konvencija iz Granade” jer je njena potpisnica i Republika Hrvatska. Ona je ratificirala ovu konvenciju 6. 6. 1994. (Narodne novine, Međunarodni ugovori, 6/94), čime se obvezala prema Vijeću Europe da će se pridržavati svih odredaba ove Konvencije. Stavljanjem potpisa na ovu konvenciju Hrvatska se obvezala na primjenu njenih propisa na svim razinama: državnoj, regionalnoj i lokalnoj. Evo kako ova povelja već u svom prvom članku definira arhitektonsku baštinu: „Za potrebe ove Konvencije, izraz arhitektonska baština smatra se da obuhvaća sljedeća nepokretna kulturna dobra:

-pojedinačni spomenici: sve građevine i strukture od nespornog povijesnog, arheološkog, umjetničkog, znanstvenog, društvenog ili tehničkog interesa, uključujući i njihove instalacije i opremu,“ (dalje se definiraju skupine građevina i uređeni okoliš), a u Članku 4/2 kaže: „Kako bi se spriječila izobličenja, propadanja ili rušenja zaštićenih objekata, u tom smislu svaka se strana obvezuje uvesti, ako već to nije učinila, zakonodavstvo kojim se to onemogućuje.“

Mehanička otpornost i stabilnost zgrade DHMZ

Slika 4: Sjeverno krilo palače HDMZ

Kao razlog za ovako radikalan i čin protivan pravilima struke zaštite nepokretnih kulturnih dobara projektanti i nadzorne odgovorne osobe navode mehaničku stabilnost građevine. Pa da vidimo kakva je mehanička stabilnost zgrade DHMZ.

Prvo istraživanje stanja nosive konstrukcije izvela je tvrtka Intrados projekt d.o.o. Njihovo mišljenje iznijeto je u elaboratu Konzervatorsko-restauratorska istraživanja bivše zgrade DHMZ Hrvatskog restauratorskog zavoda. U zaključku mišljenja stoji: „Najveća oštećenja koja su se dogodila u potresima u 2020. godini uzrokovali su prekomjerni pomaci zabata i nadozida, i dimnjaka. Pomaci dimnjaka, kojih je u uzdužnim zidovima bilo po nekoliko velikih dimenzija, uzrokovali su velika oštećenja uzdužnih zidova, no evidentni su veliki pomaci i nepridržanih zidova pročelja. Oštećenja koja su nastala jesu popravljiva ali je osim popravka nužno i značajno pojačanje i povećanje krutosti građevine za seizmička djelovanja, naravno u skladu s konzervatorskim smjernicama i valorizacijom sklopa.“

No, nekima ovo mišljenje nije bilo dovoljno pa je Hrvatski povijesni muzej, budući korisnik zgrade, naručio još jedno ispitivanje postojećeg stanja građevinske konstrukcije. Ovaj puta to je izveo Ured ovlaštenog inženjera građevinarstva Tarnik Krešimir. U njegovoj Ocjeni postojećeg stanja građevinske konstrukcije piše:„Konstrukcije predmetne zgrade možda i ima potrebnu nosivost i otpornost na osnovna djelovanja: stalno, uporabno, vjetar i ostala djelovanja, no ne i na djelovanje potresa. Ova zgrada, visine preko dvije nadzemne etaže, pretrpjela je bitna oštećenja u potresu, radi čega je mišljenje statičara da je potrebna sveobuhvatna rekonstrukcija i/ili dogradnja protupotresne konstrukcije zgrade.“

Drugim riječima mehanička stabilnost i otpornost zgrade DHMZ nije narušena, ali oni bi bila ugrožena u slučaju potresa. Zbog potresne otpornosti a za potrebe izrade glavnog projekta tvrtka Geotech d.o.o. izradila je geotehnički elaborat, a njihov zaključak je slijedeći: „Na temelju provedenih istražnih radova, analize postojeće dokumentacije te uvidom u stanje nosive konstrukcije zaključuje se da je potrebno izvršiti ojačanje temelja na način da se izvede podbetoniranje postojećih temelja zgrade. Podbetoniranje je potrebno izvoditi u segmentima/kampadama prema detaljima iz statičkog proračuna.“

Kada se sva spomenuta ispitivanja i njihovi zaključci uzmu u obzir može se reći da za konzervatore to nije veliki problem, s njime su se već mnogo puta susretali i postoje rješenja koja ispunjavaju sve gore navedene zahtjeve i ne traže nikakva rušenja, promjene u izgledu zgrade, unutrašnjem i vanjskom, stilu, konstrukciji i materijalu. Valja napomenuti da upotreba masivnih AB elemenata (krute stropne ploče, naknadni vertikalni i horizontalni serklaži i sl.), destruiraju povijesno tkivo od opeke, duboko se interpoliraju u ionako oštećeno ziđe i u konačnici bi moglo stvoriti teške i prekrute pozicije koje bi u slučaju novog potresa dodatno oslabile statički meke stijene od opeke. Stoga armirano-betonska ojačanja nisu prva opcija u odabiru statičkog rješenja. Konzervatorsko-restauratorska praksa na povijesnim građevinama pokazala je da je mnogo bolje rješenje, da građevina u stanju kakvom je zgrada DHMZ, ojačanje postojeće konstrukcije čeličnim nosačima umetnutim u nosive zidove i međukatne konstrukcije, korištenje tehnologije sidrenja, štapnih spregova, čeličnih ili željeznih zatega i užadi za sprezanje, sidara za “prošivanje” zidnih spojeva i sl. Armirani beton dopušta se u području temeljenja, odnosno podbetoniranja postojećih temelja. Takvo rješenje mnogo je bolje za konstruktivnu i protupotresnu sanaciju, odnosno otpornost i konstrukcije zgrade na djelovanje potresa.

Zašto su se projektanti i nadzorni konzervatori odlučili za „fasadizaciju“ i cjelovitu obnovu zgrade gotovo u potpunosti od armiranog betona, ne želim špekulirati. No, ostaje činjenica da je to strukovno neprihvatljiv, po trajanju mnogo duži, statički i protupotresno lošiji i na kraju, ali ne i najmanje važno, mnogo skuplji zahvat.

Zašto je zgrada Državnog hidrometeorološkog zavoda od posebne važnosti?

Slika 5: Gradec 1792.

Iako je grad Zagreb glavni grad Republike Hrvatske i njena metropola, u suprotnosti s važnošću, njegova povijest i izgled tijekom postojanja nisu do sada dostatno istraženi. Najstariji poznati prikazi grada su oni iz sredine 16. stoljeća, a kako je grad izgledao prije toga nije još uvijek utvrđeno. Rijetki istraživači povijesti i povijesti urbanizma grada u mnogo čemu se ne slažu, a njihove hipoteze nisu dokazane i u suprotnosti su jedna s drugom. Tako ne postoji slaganje oko linije prostiranja gradskih zidina, lokaciji Mesničkih vrata, gdje se nalazio stari Arpadovski kastrum, kaštel grofova Celjskih ili Anžuvinski kraljevski dvor.

Stoga zgrada DHMZ ima posebnu važnost jer je ona izgrađena na području na kojem se u srednjem vijeku nalazila kapela Blažene Djevice Marije ali i kraljevski dvor. Kapela je zatečena kao dio samostana, a postoji opravdana pretpostavka da je prethodno pripadala kompleksu kraljevske palače.

Odmah nakon potresa Hrvatski restauratorski zavod izvršio je istraživanja i izradio elaborat o izvršenim konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima zgrade DHMZ u veljači 2021. godine. Iz elaborata bih kao posebno važnim izdvojio dio o srednjevjekovnim nalazima. Naime, istraživanjem je utvrđeno da istočni zid istočnog krila kompleksa DHMZ i podrumski dio sjevernog krila potječu iz srednjovjekovnog razdoblja. Sonde načinjene s unutrašnje strane sjevernog krila, na razini prvoga kata, otkrile su na istočnom zidu gotičku prozorsku nišu sa sačuvanim kamenim okvirom i završnim mrežištem kao i tragove uklonjenih rebara križnog svoda s obje strane prozorskog otvora, a u prizemlju druge kamene spolije i dijelovi kamene plastike iz srednjevjekovnog razdoblja. Može se zaključiti da je istočni zid zgrade DHMZ ujedno bio zid kapele Svete Marije. U rezultatima istraživanja naglašeno je da su potrebna arheološka istraživanja jer prostor ispod današnje zgrade i dvorišta pokazuje mogućnost za otkrivanje starijih povijesnih struktura. No, iako arheološka istraživanja nisu napravljena započeli su građevinski zahvati na obnovi zgrade. Ono što posebno zabrinjava jest da je istočni zid na kojem su nađeni opisani nalazi srušen, pa je time i uništen dio srednjovjekovnog identiteta Zagreba, odnosno Gornjega grada.

Slika 6: Srušeni istočni zid 1

Slika 7: Srušeni istočni zid 2

Za povijest izgradnje kompleksa DHMZ važni su i nalazi u sjevernom krilu. Godine 1808. crkvu i samostan kupuju Karlo i Ljudevit Jelačić, a prema pisanim podacima oko 1826. ruše crkvu i na njenom mjestu grade dva različita objekta, palaču s najamnim stanovima i Casino. U sjevernom krilu grade rezidenciju, odnosno palaču, u istočnom krilu najamne stanove, a u južnom kavanu s Casinom. Važno je napomenuti da je projektant palače bio Bartol Felbinger, najznačajniji domaći graditelj u prvoj polovici 19. stoljeća, te istaknuti predstavnik arhitekture klasicizma u Zagrebu i kontinentalnoj Hrvatskoj, što građevini daje dodatnu povijesnu i umjetničku važnost. Sjeverno krilo kompleksa DHMZ, odnosno palača iz razdoblja Bartola Felbingera, najsačuvaniji je njegov dio. No, istraživanje HRZ otkrilo je starije građevinske faze ovog dijela građevine. U prizemlju sjevernog krila na njegovom južnom zidu otkrivena su četiri velika lučno završena otvora i još neki otvori u ziđu od opeke povezane istovjetnim vezivom koje pripada najvjerojatnije razdoblju kapucinskog samostana.

Jadan od zanimljivih detalja sjevernog krila, odnosno palači Jelačić, je veža koje povezuje Markovićev trg s dvorištem. Ona je zatvorena i pregrađena izgradnjom iz 1864. godine, ali su je istražni radovi otkrili i rekonstruirali. No, njena prezentaciju u radovima poslijepotresne obnove je potpuno pogrešna i za struku zaštite nepokretne kulturne baštine, neprihvatljiva. Pravila struke zahtijevaju poštivanje materijala, oblika, volumena, veličine, stila, konstrukcije, boje i dekoracije. No okvir portala izveden je od betona, izvorno je bio od kamena, a unutar veže dodane su betonske stepenice koje nisu postajale. Dakle, ovdje se radi o devastaciji povijesne građevine.

Slika 8: Prezentacija veže protivna izvornom izgledu

Nova namjena Hrvatski povijesni muzej

Zgrada Državnog hidrometeorološkog zavoda promijenila je vlasnika i namjenu. Njena buduća namjena je muzejska, odnosno u nju će biti smješten Hrvatski povijesni muzej. Evo što je omuzejskoj uporabi nepokretnih spomenika kulture napisa prof. dr. sc. Ivo Maroević u knjizi Uvod u muzeologiju: „namjena koja u prvi plan stavlja sam spomenik s njegovim vrijednostima temelj je muzejske uporabe“. Naime, Hrvatski povijesni muzej je srednjovjekovne i nalaze iz kasnijih faza mogao iskoristiti za postav muzeja, prezentaciju povijesti građevine kao dio stalnog postava muzeja i to u primarnom kontekstu, odnosno neizmijenjenom i izvornom prostoru.

Kako je investitor radova na obnovi zgrade DHMZ-a Hrvatski povijesni muzej u pitanje je dovedena i  stručnost odgovorne osobe, jer su radovi protivni pravilima konzervatorsko-restauratorske, ali i muzeološke struke. Naime, muzeologija se definira kao znanost o kulturnoj i prirodnoj baštini, a njene funkcije su zaštita, istraživanje i komunikacija. S obzirom da je na Zagrebačkom sveučilištu muzeologija dio Informacijskih znanosti ona na predmet svog izučavanja gleda kao na izvor, nositelj i prijenosnik informacija. Informacija pak, da bi to bila, mora biti istinita, odnosno, prema osnovnoj shemi komunikacije Shannon-Weaver, poruka na izvoru mora biti jednaka poruci na odredištu, a šumovi u procesu komunikacije svedeni na minimum. U ovom slučaju predmet je povijesna građevina, a njen izvor, nositelj i prenositelj informacija suoblik, materijal i značenje. U slučaju radova na obnovi zgrade DHMZ niti oblik, niti materijal, niti značenje nisu sačuvani, pa time ova građevina prestaje biti dokument, a time i spomenik. Ona predstavlja dezinformaciju i time laž o povijesti, umjetnosti, graditeljstvu, tehničkoj razvijenosti, društvenom značaju, itd. ove građevine u vremenu i prostoru grada Zagreba. Može se usporediti s filmskim kulisama ili Potemkinovim selima. Recentna obnova predstavlja devastaciju ove građevine i ona je izgubila sve značajke spomenika kulture, pa se treba brisati iz Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske, Lista zaštićenih kulturnih dobara. Naime, kriteriji za proglašavanje nekog objekta spomenikom kulture iznijeti su u NARA-i „Dokument o autentičnosti iz Nare“ Članak 13. „Prosudbe o vrijednosti i autentičnosti kulturnog dobra zasnivaju se na valjanosti izvora podataka, a oni uključuju oblik i oblikovanje, građu i značenje, uporabu i namjenu, tradicije i tehnike, lokaciju i ambijent, duh i osjećaj, kao i ostale unutarnje i vanjske čimbenike.“ Ništa od toga ne zadovoljava obnovljena zgrada DHMZ ili Hrvatskog povijesnog muzeja.

S obzirom da su radovi financirani bespovratnim financijskim sredstvima iz Fonda solidarnosti Europske unije u iznosu od 9.845.027,49 € biti će zanimljivo čuti njihovo mišljenje o učinjenim zahvatima.

I na kraju važno je znati institucije i osobe odgovorne za devastaciju palače Hrvatskog državnog hidrometeorološkog zavoda.

• Arhitektonski projekt: mr. sc. Saša Randić, dipl. ing. arh.
• Stručni nadzor i građevinski projekt: Krešimir Tarnik dipl. ing. građ.
• Konzervatorski nadzor, odnosno utvrđivanja mjera zaštite nepokretnih kulturnih dobara te obavljanje stručnog nadzora nad njihovim provođenjem: Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode grada Zagreba, pročelnica mr. sc. Lana Križaj
• Investitor i vlasnik: Hrvatski povijesni muzej, ravnateljica Matea Brstilo Rešetar

Važno je napomenuti da inspekcijske poslove u području zaštite i očuvanja kulturnih dobara obavlja Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Uprava za zaštitu kulturne baštine – ravnatelj Tomislav Petrinec, Služba za inspekcijske poslove zaštite kulturne baštine – voditelj Hrvoje Koržinek.