OSAMDESETA OBLJETNICA MARKOVIĆA JAME

Objavljeno 29/05/2024

Osamdeseta obljetnica strašne smrti u Markovića jami – krv bijaše zadnje njihovo svjetlo i polstoljetna tama

Tekst: Zdenko Lozo

Ovih se dana navršilo osamdeset godina prvog strašnog zločina Brozovih dželata izvršenog u sinjskoj župi Grab, bacanjem u Markovića jamu rafalima ustrijeljenih 104. (još jedan se otrgao ubojicama) potpuno nevinih hrvatskih domobrana – koji su nevični oružju i izdajom svojih nadređenih izručeni u ruke jugo-oficira i koljača iz 10. Cetinske UDARNE brigade. Eshumirani su i dostojno sahranjeni u zajedničku grobnicu u obližnjoj imotskoj župi Dobranje, već daleke 2001. godine.

O događaju koji bjaše uvod bestijalnih zločina po „oslobođenju“, o nastanku i djelu zloglasne OZN-e te o burnoći desanta na Drvar i svim njegovim implikacijama donosimo osvrt iz pera Zdenka Loze.

Leševe ćutim: trzaju se goli

Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli (…)

(Iz Jame I. G. Kovačića)

Prva je polovica 1944. bilježila svoj konac. Šumski ljudi vođeni strašnim zločincem, lutajući bosansko-hercekovačkim vrletima u kasno proljeće te godine odabiru bosanski gradić Drvar kao privremeno utočište u kojem se planiraju novi zločini i nova organizacija provođenje „surove pravde“, te taktičke kombinacije sa saveznicima kako onim sa Zapada tako i zvijerima s Istoka. Ovi potnji su iskoristili JI Europe za pomoćni smjer prodora prema Berlinu – središtu führerova Wehrmachta i ukupne moći te ulaska u njega prije anglo američkih snaga, ojačanih vojskama oslobođenih zemalja u njemačkom zapadnom okruženju. Južnije i JZ, jedva oko sto kilometra, na prostoru Dalmacije planirane su tzv. završne operacij WW 2., gdje će britanska sila pomoći svojeg saveznika, agenta Kominterne za Balkan kodnog imena Valter; a istočna obala Jadrana imala se pretvoriti u saveznički iskrcajni poligon s ciljem odsjecanja Hitlerovih Grupa armija „F“- sa zapovjedništvom u Beogradu i „E“ – sa zapovjedništvom u Grčkoj.

Katastrofa opercija Rösselsprung – neuspjeli lov zločinca

Njemačke obavještajne službe imaju jasne podatke, o tome što se planira. Stoga snažnom kombiniranom vojnom operacijom Konjićev skok (Rösselsprung) s elitnim snagama i uz pomoć oružane sile NDH te dinarskih četnika jednom zauvijek namjeravju skloniti višestrukog stranog agenta, uključivo i ranijeg suradnika Gestapoa. U pripremi operacije fingirane su pojačane borbe Njemaca i njihovih saveznika s partizanima na drugim frontovima Jugoslavije. U strogoj tajnosti desetak dana prije izmišljnog Valterova rođendana tj. 25. svibnja (destetljećima bučno obilježavanog poput Kim Jong Unova) Drvar je iz svih pravaca opkoljen respektabilniom silom, a u samom mjestu je osim ptratećeg bataljona General štaba tzv. NOB-a bilo tek brojkom 137 pripadnika Oficirske škole. Na drugoj strani preko 20 tisuća raspoređenih u obruč od Livna preko Knina Bihaća, Varcar Vakufa, Banja Luke i Jajca s jasnom zapovijeđu: „Banditovu glavu donijeti pred Führerove noge – živu ili mrtvu“. U ranu zoru 25. svibnja 1944. elitna padobranska SS bojna desantirala je u samo središte Drvara, a na okolni teren zrakoplovima se dovode pješačke dobro naoružane postrojbe. Njima se padobranima spušta teža vojna tehnika i streljivo. Iz svih planiranih prvaca prema Drvaru kreću pripremljene motorizirane i oklopne postrojbe.

Nema dvojbe kako su Englezi imali obavještajne informacije koje su podijelili s partizanskim vodstvom, a koje je isto proslijedilo okolnim postrojbama na slobodnoj teritoriji, prije svega Petom korpusu u prostoru od Bihaća do šireg područja Drvara i VI. Ličkoj diviziji, koje odmah po napadu usiljenom hodnjom hitaju u pomoć General štabu i to Ličani preko sela Kamenice, a Bihaćki korpus preko Oštrelja. Njemačke snage su sigurno izgubile presudno vrijeme jer nisu raspolagale konkretnom informacijom gdje je smješten Glavni šatab, toliko vremena da su se u bitku uključile navedene značajne partizanske snage.

Glavni štab te engleski, američki i ruski obavještajni časnici (koji su bili gotovo članovima Glavnog štaba NOB-a) izvukli su se zajedno tako rekuć ne okrznuti.
Šumskom željezničkom prugom izgrađenom još u doba Austrije stižu na Mliništa (zadnja postaja), a odatle se prebacuju preko Šipova prema Kupresu. Borbe za teritorij, drugi zadatak uz Valterovu glavu, nastavile su se još nekoliko dana potom, ali s mršavim postignućima u rasturanju partizanskih zapovjedništava. S Kupresa, ruskim vojnim zrakoplovom birano društvo stiže u Bari te potom na Vis. Kad je do führera stigla čitava analiza fijaska sigurno je puno noćiju iza toga proveo besanima, svjestan kako su Grupe armija „E“ i „F“, napose „F“, prohujala zadnja nada za spas Trećeg Reicha.

Posrnuće Konjićeva skoka i posljedično ne učinkovito ojačanje obrane Aržana

Dok se u Drvaru krojila čitava jedna povijest, moguće i Europe – posljedično glede propasti operacije Konjićev skok u desetine sela Hercegovine, Imotske, Vrgorske i Cetinske krajine te drugih okolnih mjesta vršeno je donovačenje domobranskih vojnika s ciljem ojačanja obrambene crte u širem rajonu imotskog sela Aržana.

Ulazeći među prvima u Drvar u prvoj polovici rujna 1995. u svojstvu pomoćnika zapovjednika Operativne skupine Zapad, koja je operacijom Maestral zauzela gotovo čitavi teritorij ove općine naravno da su me zanimale dvije stvari u njemu. To su opjevana pećina koju su četnici, sigurni u naš skorašnji posjet potpuno devastirali eksplozivom i Muzej OZN-e, – koji nas je, osim nereda, dočekao prilično očuvan. Posudio sam nekoliko Knjiga dojmova o pohodu Drvaru i impresijama i nisam se nimalo pokajo. Bili su tu i neki suveniri poput (prilično izranjenog), mitraljeza JBT-a nabojne torbice strarog kraljevca Ivana Ribara i sl. Stanovnikom ovog grada sam bio do konca te godine, kad sam s generalom-vitezom Glasnovićem u ime HV-a, kao posljedni pripadnik primopredajom HVO-u, napustio grad i otišao u Knin. Kroz to dugačko vrijeme imao sam volje i sreće pobliže upoznati čitavu ovu priču.

Nevini, zvjerski izmučeni i kolektivno bačeni u jamu

Potpuno nepripremljeni mlađi oženjeni ljudi ili momci u najboljim godinama unovačeni su u postojeće domobranske postrojbe raspoređene u Aržanu s prilično „izbušenim“ zapovijednim kadrom i sve više odanim partizanskoj vojsci, kako se bližio kraj strašnog paklenog rata. Bez gotovo bilo kakvog otpora predani su u ruke, ne partizana, nego njihovih vođa redovito primitivnih zgubidana, staljinističkih komunjara željnih moći i vlasti, a koji su odgojeni kako će srazmjerno vlastitim zločinima rasti i njihova moć te „životni uspjeh“. Temeljem zapovjedi tih oficira – monstruma, makar su se listom predali bez ispaljenog metka zarobljeni su domobrani nesluteći krenuli križnim putem preko Kamenskog, Voštana, do Poda – gdje je za njih pripremljena strašna smrt. Po dolasku nakon bojeve noći 27./28. svibnja 44., još u košmaru Drvarske bitke zapovjedništvo 10. Cetinska (Dalmatinska) brigade iz sastva 20. divizije NOB-a nije očito znalo kakva je sudbina namjenjena ovim nesretnicima barem 104-ci od njih – naknadno iz jame eskumiranih s točno utvrđenim generalijama. Bili su zatvoreni u štalu u zaselku Marković, župa Grab iz koje je za tu prigodu izvučena stoka na vanjski prostor. Pod partizanskom stražom noću i nešto slabijom po danu, kada su izlazili na dvorište i uvjeravani da će uskoro biti pušteni svojim kućama ili da se slobodno mogu priključiti partizanima. Dok nije stigla „visoka“ zapovjed; LIKVIDIRATI!

Na njihovu žalost i gubitak čitavom našem rodu, strašna smrt stizala ih je nekih desetak dana sukcesivno, uz pjesme i orgije partizana koji su svojom bukom prikrivali zvukove rafala, tog zadnjeg pečata na njihovim poniženim tjelesima. Jedan iz te strašne kolone smrti uspio je pobjeći, a da ga nije stiglo zrno užasnih koljača, od kojih je bio i silno okrutni – stanoviti, Marko Čabo iz „slavom ovjenčanog“ Mosorskog partizanskog odreda. -Dakle, slavni vojnik još slavnijeg zlotvora Dragutina Bajića, oca naše dične prve violine DORH-a, barem do aktualnog Ivana Turudića.

Pišući gornju štoriju o Drvaru gradu, dovodim je u korelaciju vremenski i ideološki potpuno podudarnu u sudbinama iznakaženih sinova Domovine.

Još jednom, osjećajući se na sigurnoj teritoriji, u famoznoj pećini naj uži banditovi suradnici donose krvavu odluku o ustroju OZN-e, koja će s inačicama iz nje rođenih: UDBA-e, KOS-a i SID-a, sudbine milijuna ljudi diljem Tamnice bez vrata pretvoriti u samo grotlo Pakla. Tog 13. svibnja 1944., u pećini kako i priliči šumskim zvijerima, po modelu i nalogu Staljinova NKVD-a, osnovana je zloglasna razbojnička bratija koja će naknadno s brigadama KNOJ-a izvršiti strašan genocid nad pripadnicima hrvatskog, bošnjačkog, potom srpskog, čerkeškog i drugih naroda. U 45 godina zlotvorske moći njihovu pest, osjetit će izravno ili posredno još barem dva milijuna proganjanih, mučenih i obespravljenih u zemlji bratstva i jedinstva u kojoj je ljubičica bijela sijala samo cveće i blagostanje svakovrsno.
Oni spomenuti polaznici Oficirske škole u Drvaru uglavnom su bili oznaši i njima se na kursevima za njih i tisućama poslije njih odgojenih trpalo, u skromne mozgove, kako se obračunati s ideološkim neprijateljem. Zapovjed za okrutna ubojstava hrvatskih mučenika aržanskih stigla je od njihovih učitelja i velikih vođa, o čemu niti najmanje ne dvojim, a Markovića jama je prvi praktični uradak te škole. Još oko tisuću i pet stotina takvih stratišta, samo diljem RH i BiH, nastat će u ostatku rata, a masovno nakon tzv. „oslobođenja“.

Svakako ovdje valja osuditi čine onih kojima nikada ne bi ušlo u glavu kako je bolje stajati u zidu za streljanje, negoli nevine streljati. Iz zapovjednog kadra 10. partizanske udarne brigade barem je pet osoba posebice zanimljivih u čitavoj krvavoj bajci, a cijelovita istina teško će se s pouzdanjem utvrditi.

Prvi je svakako Titov general-ppuk. Mate Bilobrk, politički komesar brigade, a potom dozapovjednik Luka Knezović iz Trilja te „slavni“ zapovjednik iste, Ivan Vulin i njemu bliski Duško Šijan, zamjenik komesara 10. brigade. Posljedni je stanoviti Marko Čabo iz Jabuke, selca Sinjske krajine u neposrednoj blizini stratišta. Ova je petorka ravnala prvim u nizu tisuća monstruznih zločina šumskih razbojnika.

General Bilobrk, podrijetlom je iz Niskog, rođen u Splitu 1920. godine. Predratni je splitski skojevac i član KPJ. Početkom rata vođa diverzanskih skupina u rodnom gradu. Zanimanjem pomoćni trgovac. Pod paskom žandarmerije Kraljevske Jugoslavije više puta salušavan i sporadnično pritvaran. U partizanskom pokretu bio je od početka. Po partijskom zadatku odlazi u Istočnu Hercegovinu. Potom na Biokovo čitavo posijano zločinom , posebice u jamama. Samo nekoliko dana po izvršenom zločinu u Grabu 10. Cetinska brigada je od Glavnog štaba proglašena „udarnom“. U knjizi Markovića jama objavljenoj uz 70 godina krvavog pira, vrijedni je povjesničar svojeg zavičaja i šire, mr. sc. Ivan Kozlica pomno, zahvaljujući mnogim suradnicima i svjedocima događaja i događanja po otkriću istine, obradio ovu bolnu temu. Kozlici je od iznimne koristi bio, kako saznanjama o samoj jami tako i pikupljanjem građe kao vrijedni član saborske Komisije za žrve rata i poraća prof. Marko Kalajžić iz Žeževice.Izdvajam tek dio kratakog opisa viđenje događaja po kazivanju negdašnjeg sekretara Sekretarijata ONO Imotski g. Filip Šošića rođenog Aržančanina, koji se kao četrnaestogodišnjak, ne svojom voljom našao u u blizini samog tijeka događaja. Pokušavajući braniti generala Bilobrka, Šošić navodi kako mu je isti davnih dana tvrdio da sve to nije napravljenjo po zapovijedi „viših“ zapovjednika – nego kako je to bio plod samovolje. Očito Šošić ide s aluzijom kako je isključivi krivac Luka Knezović, kasnije oficir tzv. JNA sa službama u više gradova, otac Vlaste Knezović, Imoćanima simpatične „Vrtirepke“ iz Vrdoljakove serije Prosijaci i sinovi. Knezović tada dozapovjednik (a ne komesar kako navodi Šošić!) i kasniji zapovjednik 10. Dalmatinske udarne brigade.To bi teško bilo pvjerovat i da je riječ tek o pokojem grešnom domobranu, a kamoli o 105 ljudi (jedan pobjegao smrtnom stroju) koji su vođeni na takvo stratište. S takvim mišljenjem proturiječi i kasnije pokrenuta službena istraga organa gonjenja u JNA, koja je završila – zatvaranjem knjige. Nesumljivo, surova zapovijed je stigla iz neposredne brozove blizine ili njega samog,a to bi moglo biti s Kupresa gdje se nalazio na okupu gotovo čitavi ratni vrh maršala bandita. General Bilobrk je kao i dio njegove tazbina čudnim spletkarenjem od imotske, u svakom smislu vrijedne, talijanske obitelji Truccolo oteo dio zemljišta u Brelima – prvi red do mora kao građevinske terene za svoju obitelj i obitelj svojeg šurjaka također generala Jakova Odrljina, rođenog brata „vječitog“ šefa kabineta po zlu znanog „mrtvaca“ imena Vladimir Bakarić podrijetlom is Košuta. Čitava uža i šira obitelj Bilobrkovih podrijetlom je zemljoradničkog i radničkog soc. staleža. Ovaj dio priče hoće kazati: „što sve mogu postići sluge odane“. O stanovima i vilama možda u opširnijem osvrtu. Na kraju, kao splitski vicematurant i breljanski blizi susjed obitelji Bilobrk i Odrljin upamtio sam ne samo preranu generalovu smrt (u 56. godini), uz neizliječivu i tešku bolest. Šire naše susjedstvo u Brelima gdje je bila Bilobrkova vikendica, poznavalo ga je kao tiha i uljuđena gospodina, pa me je moja spoznaja o njegovu liku i djelu u čemu sam pomagao, kasnije mojem kumu, Marku Kalajžiću – iskreno potresla, ali i koje čemu naučila.