MACHIAVELLI U UKRAJINI
Piše: dr. sc. Nenad Raos
Foto: AFP/Palazzo Vecchio Firenze
Mnogi pišu o Machiavelliju, a još više o makjavelizmu („cilj opravdava sredstvo“) a da kapitalno djelo Vladar (Il Principe), što ga je 1513. godine u Firenci napisao Niccolo Machiavellinisu pročitali. I oni što su ga pročitali, i sveudilj studirali, čini mi se da ga nisu pročitali do kraja. To kažem zato što ni u jednom komentaru tog sjajnog djela nisam uočio da bi netko rekao nešto o posljednjoj rečenici njegova uvoda, točnije posvete svom pokrovitelju Lorenzu de Medici: „A Vaša Velmožnost, ako kadikad baci pogled s vrhunca svojih visina u ove moje nizine, vidjet će koliko nezasluženo trpim veliku i upornu zlobu sreće“.
ODRŽAVANJE NA VLASTI
Ta rečenica otkriva sve. Machiavelli je izgubio državnu službu, sada životari na svome imanju, pa je priželjkuje – no da je dobije treba pokazati da je za nju kvalificiran. Drugim riječima, to velebno djelo nije ništa drugo nego molba da ga Lorenzo de Medici uzme za savjetnika. Iz toga je jasno da Machiavelli nije nikakav originalan mislilac, on je samo sažeo ono što svi znaju – jer da nije tako ne bi znali ocijeniti njegov „kvalifikacijski rad“.
Kad tako čitamo Machivellija postaje nam jasno da ovdje nije riječ o ekstremistu, amoralistu, anarhistu, ideologu nepoštenja i nasilja, nego naprosto o realistu, čovjeku koji se – kao i mnogi učenjaci renesanse – spustio iz nebeskih visina i pogledao svijet oko sebe. To opet znači da su pouke Vladara univerzalne, da vrijede za sve prilike i za sva vremena. A osnovna pouka je posve jednostavna: svrha vladanja je održavanje na vlasti, kojim će se sredstvima to ostvariti sekundarno je pitanje.
POLITIČKI I EKONOMSKI INTERESI SAD
No vratimo se (ili dođimo do) naših vremena. Da je Ukrajina suverena država, da je Putin agresor, da su Ukrajinci kulturan narod (za razliku od Rusa) koji teži europskim standardima i europskim vrijednostima – što sveudilj ponavljaju naši mediji – djeluje uvjerljivo, no svrha plasiranja takvih teza nije dolaženje do istine (kako to biva u znanosti) nego služi prije svega opravdavanju podrške Ukrajini u ovome, i Rusima i Ukrajincima nametnutom ratu. Kažem nametnutom, jer iza njega stoje politički i ekonomski interesi Sjedinjenih Država, koje hoće zadržati svoj primat vladanja svijetom.
Ako bi nam bilo baš toliko stalo do pravde i istine, onda bismo se trebali zapitati je li Ukrajina više, po etničkom sastavu i kulturnim vezama, američka ili ruska? Trebali bismo se zapitati zašto je referendum o pripajanju zapadnih pokrajina Ukrajine Ruskoj federaciji nelegitiman, dok je referendum kojim se Hrvatska odvojila od Jugoslavije bio legitiman? Zašto je zaštita ruske manjine u Ukrajini agresija, dok je zaštita hrvatske manjine u Bosni i Hercegovini (koja je provođena i vojnom silom) borba za demokraciju i slobodu. Čitatelj će reći da u BiH ne postoji „hrvatska manjima“ nego da su Hrvati konstitutivan narod – samo da bi mi dao povoda za još jedno pitanje: „Zašto Rusi u Ukrajini nisu konstitutivan narod“?
To će valjda biti zbog zaštite zapadnih, demokratskih vrijednosti. Jer, znamo, ne postoji ništa što bi bilo bolje od toga, od (neo)liberalizma. Nemam ništa protiv demokracije, slobode govora i vladavine prava – kad one ne bi bile batina u ruci onoga tko u rukama drži vlast, i ne misli je se tako lako odreći.
SLUČAJ SCOTTA RITTERA
No ovo, slobodu govora, može se malo šire shvatiti ili – bolje reći – slobodu govora treba prilagoditi političkim prilikama, da ne kažem političkim interesima. Evo, čitam da su Scottu Ritteru izbisali sve priloge na kanalu YouTube zbog „govora mržnje“. Kako to da su se tek sada sjetili to učiniti?
Da budem jasan: vojni stručnjak Scott Ritter je govorio ono što je svima, pa i onima koji se slabo razumiju u vojnu vještinu, bilo odmah jasno, a to je da ukrajinska kontraofanziva ne može uspjeti. („Govor mržnje“ protiv koga?) Zašto? Zato što je u napadačkim akcijama potrebno da onih koji napadaju bude barem tri puta više od onih koji se brane. No u ovom je slučaju omjer bio 1:1. Pa kako onda uspjeti?
Može uspjeti ako se postigne iznenađenje. To je u načelu moguće, no na ukrajinskom ratištu teško izvedivo, zbog ravnog terena (brisanog prostora) i zbog naprednih sredstava izviđanja. Može uspjeti ako je napadač bolje motiviran i bolje naoružan. No tu ne postoji linearna nego kvadratna ovisnost. Drugim riječima, Ukrajinci bi trebali imati 10 puta veću vatrenu moć po vojniku od Rusa da bi mogli pobijediti. No u stvarnosti je taj omjer upravo obrnut. Rezultat: gubitci u ljudstvu i tehnici kod Ukrajinaca su 4-5 puta veći nego kod Rusa. Svakog dana Ukrajina gubi 700-800 vojnika, već je izgubljeno 30 % zapadne tehnike. Dogodilo se točno ono što su Scott Ritter i drugi vojni stučnjaci predvidjeli. Ukrajina nema šanse za uspjeh – kontraofanziva će stati do kraja kolovoza.
POČETAK MIROVNIH PREGOVORA
Što je Zelenski htio postići ofanzivom koja je već unaprijed bila osuđena na propast? Da je nije pokrenuo, morao bi učiniti nešto drugo, a to ne može biti drugo nego uspostavljanje primirja (tj. prihvaćanje postojećeg stanja) ili početak mirovnih pregovora.
No ni jedno ni drugo ne dolazi u obzir, jer time bi Zelenski priznao poraz svoje politike, što bi neminovno dovelo do njegova odlaska s vlasti. Budući da 78 % Ukrajinaca vjeruje da iza korupcije kolosalnih razmjera u njihovoj državi stoji upravo Zelenski, ne može se isključiti mogućnost da svoju političku karijeru završi u zatvoru. Stoga mu ne preostaje drugo nego da se do zadnjeg daha (da ne kažem do posljednjeg Ukrajinca) bori za svoj politički opstanak. Ostajanje na vlasti nema cijenu, kaže Machiavelli.
