KAKO (I ZAŠTO) U HRVATSKOJ PROPADAJU INSTITUCIJE

Objavljeno 01/11/2023

Tekst: dr. sc. Nenad Raos

Nakon dvadeset izdanih knjiga imam volju da napišem još jednu: zvala bi se „Kako sam izdavao knjige“. Ne „kako sam pisao“ nego „kako sam izdavao“, jer – unatoč uvriježenom mišljenju – u Hrvatskoj je najlakše napisati knjigu, tj. rukopis za nju. Najteže ju je izdati. Neki autori od toga odustaju, pa ulažu svoj novac da bi uživali u svom autorstvu, no ja se u tu avanturu nikad nisam upustio. Ne zato što nemam novca – jer knjiga se može izdati već za 2.000 eura – nego zato što takve knjige, iskreno rečeno, ne vrijede ništa. Jer knjigu koju nitko ne želi izdati nitko neće željeti čitati. A knjiga bez čitatelja je mrtva, mrtvo slovo na papiru. Možda je bolje, a svakako jeftinije, napisati knjigu pa rukopis ostaviti u ladici (tj. u memoriji laptopa).

GRAĐANSKI BONTON

No vratimo se temi, točnije prvoj rečenici ovoga priloga. Samo sam dvije knjige, od dvadeset, izdao glatko – sve su druge bile popraćene manjim ili većim škandalom. Jedna mi je stigla, još mokra iz tiskare, dva sata prije promocije. Razlog: izdavač nije na vrijeme platio, pa su moju knjigu tiskali kad nisu imali tiskati ništa drugo. Da je samo to! Na tiskanje jedne knjige čekao sam sedam godina, premda sam od izdavača (čak!) dobio nagradu za kvalitetan rukopis. Za sudbinu drugog rukopisa izdavač mi se nije udostojio odgovoriti ni na neznam koliko puta ponovljen upit, ali što ćemo, čovjek je došao iz neke zabiti u kojoj se ne uči poslovni, a još manje građanski bonton – sirovina, što bi se danas reklo (prije su se takvi ljudi zvali primitivcima). U drugom slučaju je izdavač bio u svađi s koautorom, a u trećem dvojica recenzenata naše knjige nisu bili u dobrim odnosima zbog profesorskog mjesta na fakultetu (što mi nismo znali), pa su se obračunavali preko našeg rukopisa – pri čemu je jedan napisao antologijsku rečenicu: „Autori nisu prihvatili dobronamjerni savjet recenzenta da promjenom naslova spase rukopis“. Ljudi su glupi. Umijeće življenja je da ti ne budeš gluplji od njih.

UGOVOR O KRAĐI

Nakon svih tih peripetija odlučio sam da ništa ne pišem dok se ne dogovorim s izdavačem. I postupio sam tako. Napisao sam prijedlog s nacrtom rukopisa, a kako sam dobio inspiraciju, napisao sam i ogledno poglavlje. Odgovor: „Ne možemo ništa odlučiti. Napišite rukopis pa ćemo vidjeti.“ Zar da se mučim godinu dana, a vi ćete odmahnuti rukom i reći: „Ta nas tema ne zanima.“ Tako lud ipak nisam.

Lud nisam, a poslije tog razgovora postao sam još pametniji. Glavni urednik mi je ipak morao objasniti tu, priznat ćete, čudnu odluku.

A stvar je u ovome. Imali su autore koji su se prihvatili pisanja knjige, a za pisanje dobili predujam. Predujam su dobili, i pretpostavljeno potrošili, ali rukopis nisu napisali. Meni sad (u prvi čas) ništa nije bilo jasno. Kako možeš nekome dati novac, a da ga za taj novac ničim ne obavežeš. Predujam se može dati, ali se nakon toga posao mora obaviti ili novac vratiti (po mogućnosti s kamatama). Kakav su ugovor s potencijalnim autorom potpisali nije mi poznato, no dokle moje znanje pravne struke seže, ugovor obavezuje obje strane. Ne vjerujem da ima pravnika koji bi sročio ugovor u kojem se isplaćuje novac za nešto što ugovorna strana nije dužna učiniti. Tako što napisati i potpisati bilo bi isto što i potpisati ugovor o krađi – a o krađi je upravo riječ.

KRASTI DRŽAVU NIJE GRIJEH

Radi se o finoj, profinjenoj, gospodskoj krađi, o krađi na finjaka. I ne krade se nikome izravno iz džepa, jer izdavač o kojem je riječ financira se iz državnog proračuna, a krasti državu – kaže narod – nije grijeh. Novac se nekako zamrači, prijeđe iz državne kase u privatni džep, a svi se prave da ništa ne znaju niti išta mogu. I ne bez razloga. Čuo sam da je dotični izdavač, kulturna ustanova, u dugu od tri milijuna eura, ponajviše zbog isplata preko student-servisa. Svi imaju ruke u pekmenzu. Ako tražim od autora da mi vrati novac jer nije napisao rukopis, tko zna što će on meni napraviti. Može me i DORH-u prijaviti.

No, ne treba se bojati, ni DORH-a ni drugih pravnih institucija pravne države. Ne treba se bojati ni ministarstva koje finacira ovakvu „netransparentnu“ potrošnju državnog novca. Ima ono bolje sredstvo. Kada vidi da se novac šakom i kapom troši, ukinut će financiranje. Kako? Tako da u formularu za troškove poslovanja, koji se navode radi financiranja za sljedeću godinu, neće biti rubrike za honorar urednika ili suradnika časopisa. Časopis može izlaziti, ali će oni koji su dosad radili za novac to isto nadalje raditi za badava, volonterski.

Sve ovisi o opsegu posla. Jedno je pisati bez honorara (i ikakve obaveze) ovaj članak, a drugo svaki mjesec prirediti 62 stranica časopisa, dok sam bio urednik Prirode. I to sam radio dok je bilo novca. Kad ga više nije bilo, prestao sam ga uređivati. Umjesto mene, posao urednika prihvatila su dvojica kolega – bez ikakva honorara, razumije se. Rezultat? Njih dvojica nisu u godinu dana uspjeli urediti ni dva broja. Časopis se ugasio. Slava mu. A živio je više od sto godina.

Što će dalje biti ne zna se. No sudeći prema sudbini drugih javnih publikacija i ustanova, stvari se ciklički mijenjaju. Ima novca – svi kradu. Nema novca – svi bježe od posla. U tome leži odgovor na pitanje iz naslova: „Kako (i zašto) u Hrvatskoj propadaju institucije?“