AROGANTNA PRESUDA USTAVNOG SUDA

Tekst: M. B.

Foto: S. H.

Ustavni sud Republike Hrvatske 11. rujna 2019. donio je presudu pod poslovnim brojem U-III-557/19 kojom je usvojio zahtjev za zaštitu ljudskih prava imigrantice A.B. iz Iraka. Rečenom presudom, koja je odraz već jedno vrijeme u Hrvatskoj prisutnih trendova u zaštiti ljudskih prava imigranata, tek je na prvi pogled iznenađujuća. Ustavni sud ne samo da je pravno pogriješio, nego je i otvorio više kontroverzi za buduće takve situacije. Možda je iz nekog od tih razloga presuda čak katastrofalna i zabrinjavajuća. Ustavni sud je pogriješio u ekstenzivnoj primjeni prava, osobito shvaćanju UN Konvencije o izbjeglicama, koja je arhi-temelj odluka u ovakvim stvarima, ali je i zanemario promjenu iskaza tužiteljice A.B., opravdavajući ga neobičnim, odnosno kulturnim razlogom da su o tome odlučivali muškarci. Stoga su, možda, važniji svi kulturni aspekti sporne presude Ustavnog suda.

POVIJEST SPORA

Imigrantica A. B., razvedena žena iz Iraka, čije je ime i prezime Ustavni sud anonimizirao iz nepoznatog razloga, osim ako se ciljalo na dramatski efekt tajnovitosti i opasnosti, godine 2016. stupila je na teritorij Hrvatske, u pratnji sina i snahe, te zatražila međunarodnu zaštitu. U Iraku, njezinoj zemlji je rat, ISIL i kaos, a ona je Kurdkinja. MUP, rješavajući po zahtjevu u prvom stupnju uz sudjelovanje muške službene osobe kao voditelja postupka i starijeg arapskog muškarca kao prevoditelja, utvrdio je činjenice i odbio zahtjev imigrantice A.B., te naložio izgon iz RH. Imigrantica A. B. se potužila Upravnom sudu u Zagrebu. Upravni sud je odbio žalbu imigrantice A.B., na što se ona žalila. No prije odluke Visokog upravnog suda u Zagrebu imigrantica je bitno promijenila zahtjev, tražeći međunarodnu zaštitu i iz razloga obiteljskog nasilja prema njoj kao ženi, koja je razvedena i obespravljena, štoviše je ranije kao djevojčica bila genitalno osakaćena. Potom je žalbu odbio Visoki upravni sud RH.

Čini se da je zahtjev A.B., u vrijeme baš kada je bitno promijenjen, bio podržan od strane hrvatskih NGO skupina za prava ugroženih žena. Kad se naposlijetku, svi, čak i ponavljani postupci zbroje, MUP i upravni sudovi su, odbivši zahtjev, između ostalog, utvrdili da je imigrantica A.B. nevjerodostojna, te da ranije genitalno sakaćenje nje kao djevojčice je već gotova stvar, da ne postoji „non refoulement“, tj. opasnost da ako A.B. bude izgnana da bi bila tada izvrgnuta opasnosti smrti ili toruture, nehumanog ili degradirajućeg postupanja.

A.B. se potom obratila ustavnom tužbom zbog povrede ljudskih prava Ustavnom sudu RH, koji je nedavnom presudom ukinuo zadnje nižestupanjske presude upravnih sudova, te uputio stvar na ponovno rješavanje Upravnom sudu u Zagrebu, izrazivši svoj stav, drugačiji od upravnih sudova, i time suštinski preokrenuo postupak.

MIGRANTI BIRAJU SPOL ARBITRA?

Ustavni sud sudskim aktivizmom iznašao je da je imigrantica A.B. bila saslušavana u prvostupanjskom upravnom postupku MUP od strane voditelja postupka muškarca i uz tada prevoditelja znalca arapskog jezika također muškarca. To je ocjenjeno neprimjereno situaciji ugroženosti od opasnosti, i stida žene A.B., jer se ona u Hrvatskoj, i u takvoj situaciji, nije mogla slobodno izraziti, a niti je na to kulturno naučena, kao islamska žena. Tek kasnije se dotična oslobodila i postavila dodatne zahtjeve za međunarodnu zaštitu temeljene na obiteljskom nasilju i ranijem genitalnom sakaćenju protiv nje kao žene.

U postupku koji nije bio dostupan javnosti, u MUP-u pri upravnom postupku nije traženo izuzeće službene osobe niti prevoditelja. U europskim kontinentalnim pravnim postupcima postoje tijela, ili sudovi, koji odlučuju, ali može se tražiti izuzeće osoba, pa i suda. U anglosaksonskoj pravnoj tradiciji odlučuje se o sastavu sudske porote („voir dire“) između većeg broja mogućih porotnika („venire“). Kod arbitraža često svaka od stranaka imenuje jednog arbitra, a predsjednika arbitraže imenuju suglasno. No, arbitra protivne strane ne može imenovati druga strana.

Cilja li Ustavni sud u presudi A.B. na to da bi ubuduće svatko mogao barem pokušati izabrati „svoju porotu“, ili sud, ili voditelja postupka u upravnom tijelu? Ako tako može kod žena, u ovom konkretnom slučaju imigrantice, hoće li se i kod slučajeva obiteljskog nasilja nad žrtvama koje su muškarci, taj isti sud uvažiti da porota budu muškarci?

MIRIS EUROCENTRIZMA

Presuda A.B. Ustavnog suda je kulturno arogantna. Presuda uzima da je u islamu žena podređena muškarcu odnosno diskriminirana, „strukturno“. I zato žena jest nerijetko objekt obiteljskog nasilja odnosno biva žrtvom. Da posjetimo, u svijetu ima oko dvije milijarde muslimana, dakle po statistici oko jedna milijarda je islamskih žena. Islam tvrdi da je žena u islamu priznata, cijenjena, zaštićena, osobito kao majka. Uz obiteljsko nasilje može se pojaviti dakako, ili posebno još zločin iz časti („honour crime“). Zločin iz časti međutim ne postoji samo u islamu. On je prisutan i danas baš i u zapadno-eurocentričnoj kulturi.

Zašto bi se pretpostavljalo da je žena u islamskoj kulturi automatski („po defaultu“) u opasnosti? Da li se isto sada pretpostavlja i u zapadno-eurocentričnoj kulturi? Neobično je također, da je Ustavni sud uopće razmatrao stav, da žena u islamu treba biti „snishodljiva“? Nadalje, čemu u tekstu presude služi zagonetno, zastrašujuće, 10-tak puta, navođenje arapskog termina „mahram“, a to bi bio „skrbnik“ ženi A.B.? Postavlja se pitanje misli li Ustavni sud, time i Republika Hrvatska, ambiciozno mijenjati kulturne i pravne običaje drugih kultura, onih izvan zapadno-eurocentrične kulture?

Može se potegnuti europrogresivno pitanje da li su npr. i u Rimokatoličkoj crkvi žene također „strukturno“ onemogućene u nekim pravima, čak „strukturno“ podređene muškarcima? Argumentacija Ustavnog suda glede islamskih žena imigrantica nalikovala bi tada argumentaciji o ženama u Rimokatoličkoj crkvi? Što bi o tome rekli zagovaratelji europskih vrednota ljudskih prava? Ali o tome nekom drugom prilikom…

ISTANBULSKA NE MOŽE ZAMIJENITI UN KONVENCIJU

Ženevska Konvencija o izbjeglicama UN-a na koju se pozvao i Ustavni sud, navodi razloge za azil: osnovani strah od progona, nemogućnost ostvarenja zaštite u državi progona, progonjeni mogu biti po osnovi rase, vjere, nacionalnosti, političkog uvjerenja ili pripadnici „posebne društvene skupine“ koja je izložena progonu. Tako na studijima ljudskih prava u Europi redovno profesori postavljaju intrigantno pitanje za diskusiju: „Što mislite da li bi homoseksualci mogli biti progonjena skupina po UN Konvenciji o izbjeglicama?“ Ali, odnedavno, tu je ne samo intrigantna akademska rasprava, nego je usvojena „progresivna“ regionalna europska pravna regulacija koja se zove Istanbulska konvencija za zaštitu žena od nasilja. Nju je Hrvatska prvo potpisala, pa onda ratificirala 2018. godine. Istanbulska konvencija, koja ne može promijeniti UN Konvenciju o izbjeglicama, ipak je, eto stipulirala da će se UN Konvencija o izbjeglicama kreativno primjenjivati na „pozitivan gender mainstreaming“ način. Države se obvezuju pravno tumačiti UN Konvenciju tako da se u „posebnu skupinu“ uključe opcijski kulturalno-socijalni gender identiteti, dakako koji su u opasnosti, dakako i žene (biološke, i kulturno-socijalne identitete).

Ustavni sud je shvatio, dakle u slučaju A.B., UN Konvenciju o izbjeglicama savezno sa Istanbulskom konvencijom, uzevši A.B. kao pripadnicu „posebne zaštićene skupine“ ugroženih žena u Iraku. Time je dovedena u primjenu Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava, članak 3. zabrana torture, nehumanog i degradirajućeg postupka, i „non refoulement“ izbjegličkog prava, dakle tome odgovarajući članak 23. Ustava.

Poznato je da po pitanjima imigracije postoji i sudska praksa Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (ESLJP). Da je Bagdad opasan bio je utvrdio i Sud pravde Europske unije (CJEU) iz Luxembourga u pitanju primjene EU Kvalifikacijske direktive za međunarodnu zaštitu u predmetu Noor and Meki Elgafaji v. Staatssekretaris van Justitie, kada je suradniku britanske tvrtke i supruzi omogućio dodatnu međunarodnu zaštitu, preokrenuvši ranije odluke nizozemskih tijela. Slično kao danas hrvatski Ustavni sud, ali Ustavni sud, iako ju je spomenuo, nije se pozvao sada na „dodatnu“ zaštitu, nego tek na zaštitu Ustava i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava.

Stoga se postavlja pitanje ekspanzivnog permisivizma „non refoulement“ i u presudi A.B. Ustavnog suda. U hrvatskom tisku je glede A.B. spomenuto da je 15 kaznenih djela navodno počinjeno po europskim kriterijima protiv nje. Iskazano je i da A.B. više nije u Hrvatskoj, nego međunarodnu zaštitu, od Hrvatske, traži sada iz neke druge EU države.

Također je nezgodna sugestija ustavne presude A.B. da bi se možda izlaz za dotičnu imigrantkinju mogao tražiti i u „internal flight alternative“ odnosno njezinom vraćanju u neku drugu sigurniju regiju unutar Iraka. Takva praksa ipak baš nema prolaz na ESLJP, pa je eto Ustavni sud iznio prilično iluzornu sugestiju. Više puta ESLJP odlučio je da vraćanje u neki drugi „sigurniji“ dio države koja krši ljudska prava nije dopustivo.

Hrvatska se po migrantskom pitanju nalazi u nezgodnoj, pomalo shizoidnoj situaciji. S jedne strane ima priljev ili mogućnost još većeg priljeva imigranata bez urednog prelaženja granice, među kojima ima i nešto malo izbjeglica. S druge strane Hrvatska se dokazuje da je podobna za Schengen i zaštitu vanjske granice EU. S treće strane Hrvatsku proziva Dunja Mijatović, povjerenica za ljudska prava Vijeća Europe zbog kršenja ljudskih prava imigranata pozivajući na pošteni postupak radi azila i drugih oblika zaštite. S četvrte strane Hrvatska ima vrlo duge granice kao vanjske granice EU, a malo sredstava da ih štiti. Da li je Hrvatska zbog svega toga prema nekome „snishodljiva“? Da li su pritom EU, ili Vijeće Europe, danas hrvatski „mahram“?

Sada se presudom Ustavnog suda A.B. stalno progredirajuća zapadno-europska zaštita ljudskih prava, i njezina hrvatska ambiciozna franšiza, proširuje  sveobuhvatno, na žene u opasnosti od obiteljskog nasilja, ali i na takve iz islamskih zemalja. Da li postoji hrvatski provincijalni kompleks manje vrijednosti, fasciniranost „Zapadnom Europom“ iako smo oduvijek bili njezin dio?

UPLITANJE ILI INTERVENCIJA U USTAVNI POSTUPAK?

Pravobraniteljica za ravnopravnost žena, koja se službeno naziva Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić je intervenirala u ustavni postupak A.B. na strani tužiteljice A.B. Opširno je obrazlagala i primjenu Istanbulske konvencije u smislu „progresivne“ stipulirane primjene te, inače regionalne, konvencije u odnosu na UN-ovu kao svjetsku Konvenciju o izbjeglicama, u pogledu ugroženih žena-migrantica.

Da li bi Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić tako možda aktivno reagirala i u slučaju nekog muškaraca kao žrtve obiteljskog ili nekog drugog nasilja? U Hrvatskoj postoji 20-tak azila, odnosno skloništa za žene žrtve obiteljskog nasija, možda ih treba i više. Mwđutim, koliko ima takvih skloništa za muškarce žrtve obiteljskog nasilja u Republici Hrvatskoj iako presuda nad ženama ili djecom nasilnicima prema muškarcima ima? Odgovor je: Za muškarce žrtve obiteljskog nasilja nema niti jednog azila. Zaključno, pitanje za uvaženu Višnju Ljubičić glasi: Ako se pruža pozitivna diskriminacija jednom identitetu, zašto se ne bi pružila i drugom? Daljnje pitanje: Hoće li Hrvatska pružiti dobrodošlicu također i za muškarce (spolne i rodne) s Bliskog istoka poput vojnih bjegunaca? Gdje će ih smjestiti? Zar u hrvatske ekskluzivne azile otvorene samo za žene?

 

Ova web-stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se s time možete slagati, ali možete odbiti ako želite. Slažem se Opširnije...