MORALNE VERTIKALE VELIKOSRPSKE KULTURE

Tekst: Vjekoslav Krsnik

Foto: Edi Zubović/FB

Za dvije godine 2028. obilježit će se 100-ta obljetnica jednog tragičnog događaja u monarhističkoj Jugoslaviji koji je do kraja raskrinkao velikosrpsku zločinačku politiku prema Hrvatskom narodu. Za vrijeme zasjedanja Narodne skupštine u Beogradu 20. lipnja 1928. godine zastupnik srpske Narodne radikalne stranke Puniša Račić počinio je pravi pokolj kakav se ni prije ni poslije nije dogodio ni u jednoj drugoj europskoj državi. Pucajući neometan iz revolvera Puniša Račić je na mjestu ubio zastupnike Hrvatske seljačke stranke Đuru Basaričeka i Pavla Radića a teško je ozlijedio čelnika HSS-a Stjepana Radića koji je nakon mjesec dana podlegao ranama, dok su ranjeni ali su preživjeli Ivan Pernar i Ivan Granđa.

PROKOCKANA TEŽNJA ZA VLASTITOM DRŽAVOM

Bez pretenzija za dublju sociološku i kulturološku analizu srpskog identiteta jer je to znanstvena tema ograničit ću se samo na neke činjenice koje su u posljednjih stotinjak godina karakteristične za velikosrpsku ekspanzionističku politiku prema hrvatskom narodu i njegovoj težnji za vlastitom državom. Ta težnja za vlastitom državom prokockana je onog trenutka kad su nakon raspada Austrougarske samozvani predstavnici Hrvatskoga naroda kao “guske u magli” pohrlili u Beograd na noge kralju Aleksandru. Tada se nije slušao hrvatski “vox populi” izražen čak i danas zanemarenim “Prosinačkim žrtvama” koji je tražio demokratsku Hrvatsku, pa su bili pokošeni metcima domaćih izdajica budućih posrbljenih Jugoslavena.

Činjenica je da više od 100 godina još tamo od Garašanina u 19. stoljeću velikosrpska politika nastoji na račun Hrvatske proširiti svoj državni teritorij, kao što je to uspjela nakon balkanskih i drugih ratova. Beogradski pašaluk teritorijalno je povećan za čak četiri puta. Ta prijetnja je konačno nakon dvije neuspješne totalitarne velikosrpske Jugoslavije, prvo monarhističke, a potom komunističke zaustavljena tzv. Domovinskim ratom koji je po svojem sadržaju bio Srpsko-hrvatski rat što je ustvrdio i Međunarodni sud pravde. Temeljno je pitanje zašto je velikosrpska elita koncentrirana u Srpskoj pravoslavnoj crkvi a potom i u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti ustrajavala na projektu državnog prodora na Zapad. Odgovor je jednostavan. Država Srbija i srpski narod nakon 500 godina pod Turcima nisu bili dio europskog sociološkog i kulturološkog identiteta pa su to nastojali ostvariti preko hrvatskog naroda s idejom katoličkih Srba.

OBRAČUN SA EUROPSKIM VIZIONARIMA

Srbija i Srbi nisu imali ništa od onoga što Hrvatska i hrvatski narod imaju kao dio europskog identiteta u umjetnosti i kulturi. Srbija i srpski narod su i dalje opterećeni istočnjačkim balkanskim mentalitetom. Nije slučajno da su se obračunali sa svojim europskim vizionarima, da ih se tako nazove kraljem Milanom Obrenovićem i u novije doba Zoranom Đinđićem. I danas bez obzira na nastojanja Bruxellesa da se Srbija uključi u Europsku uniju, teško je vjerovati da je to ostvarivo sve dok postoji Kosovo. Srbijanska međunarodna politika svodi se na četiri stolice, Rusiju, Kinu, SAD i Europsku uniju koja je Beogradu zanimljiva jedino zbog predpristupnih fondova, a ne kao europska perspektiva, pa stoga nije čudno da nedavno nisu prihvatili posjet izaslanstva Europskog parlamenta Beogradu koje je vodio hrvatski europarlamentarac Tonino Picula. Srbija dakle civilizacijski ostaje na Istoku kako je to još krajem 19. stoljeća opisao njihov socijalistički publicist Svetozar Marković. Što je još gore član SANU psihijatar Jovan Rašković koji je bio ideolog srpske pobune u Hrvatskoj u knjizi “Luda zemlja” izdanoj 1990. godine poglasio je Srbe “ludim narodom” koji uz agresivan i submisivan karakter u svim poljima djelovanja nalaže – sve ili ništa.

“SRPSKA ATINA”

Kad je u pitanju hrvatska politika prema takvoj Srbiji uvijek treba voditi računa o temeljima na kojima se ona zasniva, a dio su definicije koju je o Srbima izrekao sam njihov psihijatar Jovan Rašković. To su laž bez stida, prijevare i krađe. Kao prvo treba citirati njihovog akademika Dobricu Ćosića koji je laž stavio na prvo mjesto nacionalnog identiteta: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes”. Hrvatska politika se svakodnevno suočava sa velikosrpskim lažima, ali se prema njima ne odnosi kao pobjednička strana nego kao gubitnička strana u Srpsko-hrvatskome ratu. Brojni su primjeri velikosrpskih prijevara, među koje spada na prvom mjestu način na koji je srbijanski predsjednik Slobodan Milošević varao predsjednika Tuđmana koji mu je vjerovao da bi ga u toj prijevari Slobodan Milošević pokušao ubiti. A što se tiče krađa to je evidentno s prisvajanjem istaknutih Hrvata kao Srba dok se teritorijalno cijeli dijelovi Hrvatske prisvajaju kao srpske zemlje, a Grad Dubrovnik proglašava se “srpskom Atinom”. Nikola Tesla je za njih Srbin, iako je rođen u Hrvatskoj i nikad nije bilo čime osim što je pravoslavni Hrvat bio povezan sa srpskim identitetom. Nakon što je prije 30 godina Hrvatska skoro goloruka pobijedila taj velikosrpski plan širenja na Zapad. Beograd u novim okolnostima hibridnim ratom nastavlja preko projekta “srpski svet” destabilizirati Hrvatsku koja opet nema odgovarajući odgovor protiv takve velikosrpske politike. Zato je važno kao opomenu podsjetiti na atentat što se prije skoro 100 godina dogodio u Narodnoj skupštini u Beogradu, jer velikosrpska ideja još uvijek nije poražena ugrožavajući zbog popustljive hrvatske politike prema Beogradu i hrvatsku državu i hrvatskl narod.