HRVATSKA I NACISTIČKA NJEMAČKA

Tekst: dr. sc. Nenad Raos

Foto: HUDU

U mojoj opširnoj, da ne kažem bogatoj zbirci kemijskih udžbenika nalazi se i udžbenik kemije za srednju školu izdan u Njemačkoj ratne 1941. godine. Čitatelj će reći: „Kakve veze ima rat i nacizam s kemijom?“ I doista, kemija nema ništa s time jer kemija je ista i u nacizmu, i u komunizmu, i u fašizmu, u islamskom autoritarizmui u demokratskom kapitalizmu – jer voda je uvijek bila H₂O i uvijek će biti H₂O, bez obzira na društvene prilike i neprilike. Na prvi pogled razlike nema, udžbenik izdan u nacističkoj Njemačkoj sličan je svakom drugom udžbeniku. Razlika je jedino u tome što je tiskan goticom (Deutsche Schrift) da bi se na taj način istakla njemačka posebnost u krugu naroda.

PREŠUĆIVANJE VELIKOG NJEMAČKOG KEMIČARA

Tako je to sve dok se ne počne čitati tekst koji leži iza formula. Ima tu mnogo čega, mnogo povijesti njemačke kemije uz obilje nacističke propagande, ali ono što me je prenerazilo preko svake mjere je prešućivanje velikog njemačkog kemičara, nobelovca Fritza Habera koji je zajedno s Karlom Boschom pronašao postupak sinteze amonijaka iz zraka izravnim spajanjem elemenata, vodika i dušika (Haber-Boschov postupak). Dok se Bosch se spominje i hvali na sva usta, o Haberu nema ni slova. I to unatoč činjenici da je drugi kemičar zaslužniji za Haber-Boschov postupak, a usto je njemačku i svjetsku kemiju zadužio još mnogo čime, između ostalog i (neslavnim) izumom bojnih otrova. Zašto?

Odgovor je jednostavan: Fritz Haber je bio Židov. Sada je čitatelju sve jasno. Židova se moglo lako fizički uništiti, ubiti, ali se nije moglo uništiti njegovo djelo. Ono što je bilo bilo je, prošlost se ne može izbrisati.

Čitatelju se to čini neshvatljivim. Činilo se i meni sve dok se nedavno nisam susreo s nečim sličinim i to ne u nekoj povijesnoj knjizi o Hitlerovoj Njemačkoj ili Staljinovoj Rusiji, nego u listu Vijenac koji se deklarira kao Književni list za umjetnost, kulturu i znanost, a usto naširoko propagira demokratske vrijednosti. Riječ je o broju 816, od 19. lipnja 2025. godine.

SLUČAJ ZAGREBAČKOG FESTIVALA ANIMIRANOG FILMA

U mojoj obitelji veliko veselje. Moj je zet Filip Gašparović Melis dobio, u svojstvu producenta, prvu nagradu za film Psihonauti na upravo održanom 35. Svjetskom festivalu animiranog filma – Animafest Zagreb (podatke o fimu možete pronaći na stranicama Hrvatske udruge digitalnih umjetnika, HUDU). Na posljednoj, 40. stranici lista Vijenac osvanula je reportaža o Festivalu „Intrigantna, kreativna i kvalitetna ostvarenja“ iz pera Josipa Grozdanića. Pretvorih se sav u oko, što li je Josip Grozdanić napisao o Psihonautima? Čitam jedanput na brzinu. Ništa. Čitam drugi put, polako. Opet ništa. Pogledah slike uz tekst, kadrove iz filmova. Ima četiri slike, četiri kadra, no nijedan iz Psihonauta. Kao da se taj film uopće nije pojavio na Festivalu, štoviše kao da nikad nije bio snimljen. Kao da ne postoji.

Čitatelju se usporedba između prve i druge priče ovoga članka nameće sama od sebe. Eto, u kakvom društvu mi živimo.