ZAGREBAČKA JUGOGLOBALISTIČKA LJEVICA

Tekst: Vjekoslav Krsnik

Foto: Grad Zagreb

U godini kad se obilježava 35. obljetnica hrvatske državnosti, 30. obljetnica pobjedničke Vojno redarstvene operacija “Oluja” pa čak i politički omalovažavana 1100 obljetnica Hrvatskoga kraljevstva važno se u širem kontekstu osvrnuti na završne rezultate tzv. superizborne godine koja je u šest turnusa pokazala kako stvarno razmišlja i diše još uvijek politički ignorirana hrvatska nacija. U širem kontekstu radi se o novom političkom trendu koji bi u idućim godinama mogao trasirati put za preispitivanje postojeće političke strukture hrvatske države.

STIPE MESIĆ I LAŽNI BIRAČI

Gledajući općenito ovaj šestorostruki izborni ciklus uz druge prateće političke događaje kristalizirao je nekoliko neoborivih ali vrlo značajnih činjenica. Prije svega hrvatski politički narod nezadovoljan je postojećim izbornim zakonodavstvom jer ni na jednim od spomenutih izbora kao i na ranijim na birališta nije izašlo više od polovine upisanih birača, uz važnu napomenu da u biračkim spiskovima ima još uvijek nekoliko stotina tisuća lažnih birača. To nije nimalo beznačajna stvar jer su ti lažni birači, između ostalog, omogućili Stipi Mesiću drugi mandat budući da je američki Hrvat Boris Mikšić u prvom krugu bio drugi, pa ga je izbornom krađom pretekla Jadranka Kosor Vlaisavljević. To praktički znači da postojeće najvažnije izborne funkcije od predsjednika Republike i Sabora pa naniže iako su legalne nisu legitimne. Temeljiti analitičar izborne prakse mr. sc. Edo Zenzerović objavio je o toj temi opširnu analizu pod naslovom “Politička kasta boljševičkog mentalnog sklopa je ugušila izravnu i zastupničku demokraciju”.

REFORMA IZBORNOG PROCESA

Samo jedan primjer. Kakav je legitimitet Zorana Milanovića, navodno, “predsjednika s karakterom” kojega je izabralo samo 31 posto od ukupnog biračkog tijela. S tih 31 posto biračkog tijela Zoran Milanović predstavlja hrvatsku državu na potpuno neprimjeren način, jer svojim ponašanjem i političkim postupcima više šteti nego koristi Republici Hrvatskoj. Postavlja se pitanje kakvi su to birači koji glasuju za “slučajnog predsjednika”, odnosno jesu li svjesni da je on štetočina u vanjskopolitičkoj poziciji države. U taj scenarij uklapa se i rezultat nedavnih lokalnih izbora u Zagrebu na kojima je dosadašnji gradonačelnik Tomislav Tomašević kao kandidat Možemo i SDP-a osvojio drugi mandat sa samo jednom petinom birača. Katastrofalna niska izlaznost birača ponukala je i potpredsjednika Državnom izbornog povjerenstva Josipa Salapića da predloži reformu izbornog procesa s naglaskom na obvezno glasovanje, kao što to prakticira nekoliko zemalja u Europskoj uniji. Ta ideja naravno nije u političkom programu ni jedne od vodećih stranaka, jer bi njena provedba eliminirala većinu sadašnjih uhljeba, u Hrvatskome saboru i lokalnim vijećima.

OPERETNI ČELNIK PARTIJE

Trend diferencijacije pojačao se u biračkom tijelu, jer je zabilježeno više ishoda koji redefiniraju hrvatsku politički i stranačku scenu. Glavni gubitnik na kraju ove superizborne godine je svakako Socijaldemokratska partija (SDP) koja je nakon unutarnjeg rascjepa i otcijepljenja “Socijaldemokrata” prije nekoliko godina s Davorom Bernardićem sada doživjela novi udarac. SDP je izgubio važne utvrde Rijeku i Sisak, u Zagrebu nije uopće imao kandidata, u Splitu i Osijeku doživjeli su poraze, pa je novi operetni čelnik partije Siniša Hajdaš Dončić, treba li podsjetiti bivši HDZ-ovac, raspustio gradske organizacije SDP- u Zagrebu, Rijeci, Splitu, i Osijeku. Očito je da SDP koji nikad nije bila istinska hrvatska politička stranka jer je dugo živio na mentalnoj povezanosti s komunističkom prošlošću i s distancom prema vjernicima, ali što je još gore prema braniteljima odnosno pravilnije rečeno veteranima Hrvatske vojske koji su iz ničega stvorili hrvatsku državu. Čak je njihov ministar Ranko Ostojić umiješan u instaliranje svastike na Poljudu poslao interventnu policiju na veteranski mirni prosvjed. Da je i nakon 35 godina hrvatske državnosti SDP i dalje protuhrvatski usmjeren najbolje je pokazao odnos prema benignom Zakonu o hrvatskom jeziku kojega je njihov tadašnji predsjednik a sadašnji novi gradonačelnik Pule Peđa Grbin nazvao “kretenskim”, a većina njihovih zastupnika u Hrvatskome saboru glasovala protiv tog zakona. Taj protuhrvatski stav, jer su oni u najbolju ruku jugohrvatska a u stvari jugonostalgičarska stranka, doveo je SDP na sadašnju poziciju koja mu prijeti gubitkom vodeće oporbene stranke. U ključnim političkim odlukama, na primjer prilikom izbora ustavnih sudaca, SDP je čak bio koalicijski partner HDZ-u.

ČINOVNIK IZ BRUXELLESA

U takvim legalnim, dakle upitno legitimnim okolnostima Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) pod briselskim činovnikom Andrejem Plenkovićem učvrstila je svoje pobjedničke pozicije na području cijele države. Time je potvrđen trend jačanja umjerene desnice odnosno desnocentrističke orijentacije vladajuće koalicije iz koje je ispao velikosrpski Pupovčev SDSS a ušao unutarnjim raskolom oslabljeni Domovinski pokret. To je trenutna politička slika koju treba povezati s inicijativama i događajima izvan institucionalnih okvira. Umjerena desnica svakako stoji iza kolosalne polamilijunske potpore pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu idućeg mjeseca na zagrebačkom Hipodromu. Ako je točno da je polovica od tih 500.000 posjetitelja iz Zagreba i da je većina njih ispod 30 godina starosti onda je to jasna politička poruka naciji da hrvatska javnost podrškom Marku Perkoviću Thompsonu još jednom potvrđuje vjernost svojim idealima, obitelji, domovini i vjeri koje on promovira u svojim nastupima. Sam događaj na zagrebačkom Hipodromu na neki način predstavlja politički putokaz za tu umjerenu desnicu, ali je veliko pitanje hoće li ta umjerena desnica raštrkana u nizu malih strančica s egotipovima na njihovom čelu bez istinskog lidera znati iskoristiti taj golemi politički potencijal. U taj trend uključuje se i Deklaracija HAZU-a o prvom bijelom polju na hrvatskom grbu koja znanstveno, ali ne i politički odbacuje medijsku i ponegdje političku kampanju o grbu s prvim bijelim poljem kao ustaškom. U cijeloj toj harangi protiv bijelog polja potpuno se ignorira članak 38. Ustava kojim se jamči “sloboda mišljenja i izražavanja misli” u što naravno spada i pravo da hrvatski grb počinje s prvim bijelim ili crvenim poljem.

PROTIVNICI POTICAJNE DEMOGRAFSKE POLITIKE

Dok se Hrvatska tako pozicionira na desnocentrističkoj platformi, glavni grad države Zagreb tone u jugoglobalističku ljevicu. Već sad je postalo jasno da u njemu tzv. vodeća oporbena stranka SDP nema nikakvo uporište, a da na njezino mjesto uskače “Možemo” sa svojom woke, rodnom i LGBTQ agendom. U prvom mandatu kojega su osvojili kao politička svježina izgrađena na uličarskim prosvjedima i s gradonačelnikom kojemu je prvo radno mjesto bilo gradonačelnička funkcija “Možemovci” nisu riješili, a s obzirom na njihovo nepostojeće iskustvo, nisu ni mogli riješiti ni jedan od gorućih problema glavnog grada, počevši s Jakuševcem. Ali zato im je prvi potez bio ukidanje programa “roditelj odgojitelj” koji je kao demografsku poticajnu mjeru bio uveo prethodni gradonačelnik Milan Bandić. Time su se “Možemovci” deklarirali kao protivnici poticajne demografske politike odnosno kao zagovornici negativnog trenda s kojim je padom nataliteta i iseljavanjem suočen hrvatski narod. S takvim političkim programom “Možemovci” ne mogu računati na širu potporu javnosti, pa ostaju ograničeni na Zagreb i Pazin i nigdje više, jednostavno zbog toga što su njihove ideje suprotne suštinskim stremljenjima hrvatskog nacionalnog bića, a to su već spomenuti obitelj, domovina i vjera.