PADA LI MILANOVIĆ S VELIKOM IZLAZNOŠĆU BIRAČA?

Tekst: V. Krsnik

Foto: Narod.hr

Iluzorno je očekivati da će predsjednički izbori riješiti dugogodišnju političku i ustavnu krizu kroz koju prolazi Republika Hrvatska iz jednostavnog razloga što uza sve standarde koje bi Hrvatska kao članica Europske unije trebala usvojiti i primijenjivati jedini stvarni “modus operandi” u novoj državi ostaje onaj koji je usvojen još za vrijeme Prve republike predsjednika Tuđmana. Taj „modus operandi” sadržan je u postojanju i djelovanju tzv. “duboke države”. Po jednoj definiciji “duboka država” je jedan usporedni sustav, koji svoje partikularne interese i interese svojih gospodara i istomišljenika nameću kao opće, pa su interesi duboke države u pojedinim trenucima jači su od interesa same države za koju nominalno rade. Duboka država utječe ili nastoji koliko je god moguće utjecati na državnu politiku, bez obzira na stavove demokratski izabranog čelništva…

POLITBIRO DUBOKE DRŽAVE

Kad su u pitanju izborni procesi onda je djelovanje “duboke države” i te kako važno i odlučujuće za ocjenu demokratičnosti postupka kako na izborima za Hrvatski sabor, tako još više na izborima za predsjednika Republike, ali i u nekim drugim izbornim procesima na razini države. Najbolji primjer za to bio je nedavni izbor 10 novih sudaca Ustavnog suda, kad su sudci u cajtnosu djelujući u interesu baš te “duboke države” sami sabi produžili mandat i time sami prekršili vrhunski zakonodavni akt države koju bi trebali od takvih potupaka štititi (?!). Središte te “duboke države” je u suradnji dvije vodeće političke stranke HDZ-a i SDP-a koje su obje nastale iz Saveza komunista Hrvatske nakon raspada svjetskog komunističkog pokreta i komunističke Jugoslavije. Ta suradnja postoji od samog početka hrvatske države što je svojedobno slikovito objasnio jedan od čelnika HDZ-a Šime Đodan opaskom da je ključne odluke donosio svojevrsni “politbiro”, dakle “duboka država” koji su sačinjvali Franjo Tuđman, Josip Manolić, Dušan Bilandžić, Josip Boljkovac i Ivica Račan. Što su oni odlučili to bi tada vladajući HDZ, odnosno desno krilo SKH proveo kroz Sabor.

SOFTWARE ZA BROJANJE GLASOVA STIGAO IZ SRBIJE

Koliko je taj sustav “duboke države” bio djelotvoran u ovih 35 godina hrvatske državnosti najbolje pokazuje spisak svih nepravilnosti u provedbi svih izbora na državnoj razini. Po analitičaru izbornih procesa Edi Zenzeroviću svi izbori od stvaranja hrvatske države do 2019. godine bili su obična prijevara, pa prema tome nelegitimni. On je u svojoj opsežnoj analizi nabrojio čak 30 točaka te prijevare. Najvažniji je višak od oko 350.000 birača više od punoljetnih građana u izbornim popisima koji je čak u jednom trenutku iznosaio 900.000, pa su mnogi gradovi i županije imali čak više birača nego stanovnika (!?). Za izbore se tiska 20 do 30 posto više glasačkih listića nego što ima birača, ne postoji nikakva kontrola glasačkih lističa niti kontrola u APIS-u gdje se vrši konačno prebrojavanje. Usput rečeno APIS je softver za provedbu izbornih rezultata nabavio u Srbiji. Među 30 točaka koje navodi ova analiza navodi se da je hrvatskim iseljenicima zbog malog broja glasačkih mjesta uskračeno pravo na glasovanje, te da Hrvati u BiH nisu iseljenici a niti dijaspora. Zbog toga što se glasači ne potpisuju prilikom glasovanja rezultati se naknadno ne mogu kontrolirati. Zbog svega toga kao i zbog drugih činjenica koje upotpunjuju ovu izbornu prijevaru u Hrvatskoj nema poštenih demokratskih izbora.

SLUČAJ MIKŠIĆ

Budući da sam 2005. godine bio savjetnik tadašnjeg predsjedničkog kandidata američkog Hrvata Borisa Mikšića mogu iz vlastitog iskustva potvrditi kako se “duboka država” koristi svim raspoloživim sredstvima da eliminira iz izborne trke bilo koga tko bi mogao ugroziti njezin položaj. Borisu Mikšiću za šefa izbornog stožera bio je ubačen jedan umirovleni bojnik Hrvatske vojske pa zato nisam bio u tom stožeru nego sam bio izvan njega njegov osobni savjetnik. Upozorio sam ga na njegovu sabotersku ulogu, ali mi je tek nakon dvije godine poslije izbora rekao da sam bio u pravu. Birači su prihvatili Borisa Mikšića kao uspješnog poslovnog čovjeka i pored niza prepreka koje mu je stavljala sa saboterima “duboka država”. Izbornog dana Boris Mikšić je u 22 sata bio drugi iza Stipe Mesića, što je značilo da bi u drugom krugu mogao pobijediti Stipu Mesića jer bi svi hadezeovski glasači glasovali za Borisa Mikšića pa je proradila “duboka država”. Stipe Mesić je tada pozvao Ivu Sanadera moleći ga da utječe na Državno izborno povjerenstvo kako bi iskoristilo u to doba 500.000 lažnih birača da bi Jadranka Kosor Vlaisavljević pretekla američkog Hrvata. Tako je i bilo. Stipe Mesić je dobio drugi mandat, a Ivo Sanader je nakon toga završio kao “veliki kapitalac” u Remetincu. Zato Stipe Mesić nikad nije progovorio o “velikom kapitalcu” Ivi Sanaderu a kad je pokušao, Ivo Sanader mu je poručio “Stipi Mesiću je bolje da šuti”, što je bilo zabilježeno u medijima.

KAMPANJSKA MAŠINERIJA

Budući da u izbornim procesima “duboka država” djeluje već tri desetljeća nema nikakve dvojbe da tako ne će biti ni ovaj put. Iako izgleda da su Zoran Milanović i Andrej Plenković ljuti protivnici “dubokoj državi” više odgovara da se na predsjedničkim izborima ne dogodi nikakva promjena. Sedam pretendenata za mjesto na Pantovčaku posebice zbog toga što, osim Dragana Primorca iza kojega stoji HDZ, iza njih ne stoji kampanjska mašinerija te imaju slabe šanse da pobijede Zorana Milanovića. Jedini kandidat koji je u pretkampanji predstavljao opasnost za Zorana Milanovića bio je odvjetnik i branitelj Tomislav Jonjić, što se moglo vidjeti po tome kako je prema njemu “duboka država” uvela strogu cenzuru i u javnim i u komercijalnim medijima. Njegov program predstavlja u stvari potpuno novi Ustav, što “duboka država” ne će ni u kojem slučaju dozvoliti, jer bi to bio radikalan korak o uvođenju reda u državi. Ono što bi moglo poremetiti planove “duboke države” je relativno visoka izlaznost birača, recimo oko 60 posto, na birališta, što bi moglo dovesti do rezultata koji se ne može frizirati, odnosno do nove osobe na Pantovčaku. Nitko od izazivača nema takve alate da bi očekivani reizbor Zorana Milanovića, bez obzira što bi to bilo katastrofalno za hrvatsku politiku i društvo, mogao ugroziti.