HRVATSKA TREBA TREĆU REPUBLIKU ALI NE MILANOVIĆEVU

Tekst: V. Krsnik

Foto: D. Sencar/Pixsell

U svojoj verbalnoj bespoštednoj i protuustavnoj ofenzivi predsjednik Republike Zoran Milanović u posljednjih nekoliko dana najavljuje Treću republiku bez da objasni što on, usput rečeno kao diplomirani pravnik, misli kako bi Treća republika trebala izgledati. On ne objašnjava što je prva a što druga Republika i time dovodi javnost u zabludu jer koristi pojam Treće republike u okviru njegovog konstantnog napada na postojeći sustav vlasti na čelu s Andrejom Plenkovićem kao predsjednikom HDZ-a i predsjednikom Vlade.

OZBILJAN IZAZOV

Treća republika je za hrvatsko društvo i državu ozbiljan izazov jer je očigledno da je sadašnja Druga republika dovela Hrvatsku u ozbiljnu političku i ustavnu krizu. Gotovo svi politički akteri u ovo predizborno vrijeme uopće na spominju da zbog nedorečenog Ustava postoji sukob nadležnosti između predsjednika Republike i predsjednika Vlade i da taj sukob predstavlja ustavnu krizu. Taj sukob nadležnosti ne može riješiti postojeći Ustav jer ga je on svojom nepreciznošću i stvorio nego potpuno novi Ustav koji bi riješio brojne nedorećenosti postojećeg ustavnog poretka. Usput rečeno, jedna od ozbiljnih nedorečenosti sadašnjeg Ustava je sastav Ustavnog suda kojemu je 34 godine nakon stvaranja hrvatske države na čelu jedan bivši suradnik Udbe, a glavni savjetnik HDZ-a kao vodeće stranke je bivši suradnik KOS-a i Udbe s čak tri kodne imena. Ako se tome pridoda otkriće Sigurnosno obavještajne agencije (SOA) od prije četiri godine da 20 sudaca predstavljaju opasnost za nacionalnu sigurnost, a da se nakon toga nije ništa poduzelo a kamoli procesuiralo, onda je posvema jasno da je država u dubokoj institucionalnoj i političkoj krizi. U takvoj krizi nepredvidivi Zoran Milanović nudi Treću republiku u kojoj bi on očito želio imati veće ovlasti, što s njegovim upitnim karakterom i bahatošću vodi u diktaturu.

NOVI USTAV PO MJERI NARODA

Prije četiri godine na Facebooku i društvenim mrežama objavio sam tekst o Trećoj republici koji do danas nije izgubio ništa na aktualnosti. Evo najvažnijeg dijela tog teksta:

“Institucionalno polazište te sveopće krize nalazi se u Ustavu kao temeljnom pravnom aktu Republike Hrvatske. Gledajući s povijesne distance u ovih tridesetak godina ustavnopravno Hrvatska je prošla kroz dvije faze. Prva se temeljila na tzv. Božićnom Ustavu s polupredsjedničkim ovlastima usvojenom 1990. godine pod predsjednikom Tuđmanom kad je Hrvatska bila suočena s velikosrpskom agresijom. Takav Ustav je u to doba bio potreban, pa čak i s preambulom koja se pozivala na ZAVNOH, da bi se pariralo optužbama iz svijeta o Hrvatskoj kao slijednici NDH. Moderna hrvatska država je, međutim, stvorena u krvi Domovinskim obrambenim ratom, kad su se Hrvati prvi put nakon 1.102 godine borili za vlastite nacionalne i državne interese. Božićni Ustav izmijenio je bivši komunistički čelnik Ivica Račan, skrojivši ga po svojoj mjeri kao kancelarski Ustav. To je druga faza u kojoj se Hrvatska danas nalazi bez izgleda da se institucionalno izvrše neophodne promjene kako bi zemlja izašla iz dugotrajne sveopće društvene krize. Uloga Sabora svedena je na servis vladi. To se jasno očituje s Vladom premijera Andreja Plenkovića, koji je, kad je trebalo, protuustavno smjenjuje tri ministra iz Mosta. Najočigledniji primjer krize koja proizlazi iz sadašnjeg Ustava je pak sukob oko nadležnosti predsjednika Republika i predsjednika Vlade.

Dakle, postojeći Ustav kao temeljni pravni instrument u ovom slučaju ne naroda nego vladajuće kaste jednostavno ne omogućava bilo kakve političke promjene da bi se pokrenuli procesi izlaska iz dugotrajne krize. Nevjerojatna je činjenica da iz ustavno pravne struke koja postoji na pravnim fakultetima nema analiza o istrošenosti postojećeg ustavnopravnog poretka i prijedloga za usvajanje potpuno novog Ustava koji će konačno što je moguće više vratiti vlast narodu. Po članku 147. sadašnjeg Ustava promjenu Ustava mogu predložiti jedna petina saborskih zastupnika, predsjednik Republike i Vlada. Budući da se u ovih tridesetak godina prvi Ustav s polupredsjedničkim ovlastima i to u otežanim ratnim uvjetima pokazao učinkovitiji, a da je postojeći lažno parlamentarni a u stvari polukancelarski doveo do dugotrajne krize narod bi trebao odlučiti je li za čisto predsjedničko ili za čisto parlamentarno ustrojstvo državne vlasti. Postoji i niz drugih instituta koje bi trebalo preispitati i usvojiti u novom Ustavu, prije svega ukidanje političkih privilegija nacionalnim manjinama koje su kao što je to u Europskoj uniji dio hrvatske političke nacije. Osobito bi trebalo striktno primijeniti trodiobu vlasti, jer ona danas s ovakvom ustavnom strukturom praktički ne postoji. Vodeći računa o povijesnom naslijeđu (trojedna kraljevina), novi Ustav bi trebao definirati regionalno ustrojstvo države, što uključuje i uvođenje Senata kao drugog doma s obzirom na regionalnu raznovrsnost ali i značaj iseljeništva kao značajnog dijela hrvatskog nacionalnog korpusa. Ustavom bi se precizno, a ne dvojbeno kao što je sad slučaj, utvrdile ovlasti predsjednika Republike, te bi se dao veći značaj referenduma. Izbor narodnih zastupnika trebao bi počivati na većinskom a ne razmjernom modelu. Ustav bi trebao udariti temelje novom izbornom zakonu s izravnim biranjem najviših dužnosnika na svim razinama vlasti, ali bi se preispitao broj zastupnika u Saboru i njihovih privilegija, itd. Tek s novim Ustavom Hrvatska bi u Trećoj republici mogla zakoraknuti u bolju budućnost.”