ZAVRŠAVA LI BONACA U DINAMU?

Tekst: Ivica Granić

Foto: NK Dinamo

Opet su dvojica solidno neuralgičnih ekshibicionista, privremeno, nadamo se, zauzeli hrvatski medijski prostor, tako da se narednih tjedana može očekivati invazija vijesti o bundama, gaćicama, čarapama, grudnjacima i prstenju poštovanih supruga ili ljubavnica glavnih i sporednih protagonista.

Kada su u pitanju njihovi alfa mužjaci situacija je nešto drugačija, očekuju se naime plima krunskih dokaza o skrivenim nekretninama, udbaškim ili kosovskim tajnim dosjeima, umjetninama, inkunabulama, ponekom Bukovcu do danas nepoznatom, i slično tome. Time se vrijednim društvenim analitičarima privremeno zatvara mogućnost staloženog bavljenje SDP-om, HDZ-om i njima srodnim fenomenima, no to bi se moglo čak i pozitivistički definirati u danom momentu.

Riječ je, razumije se, o aktualnom ratu do istrebljenja dojučerašnjih pajdaša, Zdravka Mamića i Mirka Barišića, s time da se spomenuti konflikt može promatrati i u puno širem kontekstu. U tom povodu jasno je kako posve izvjesna pobjeda Zdravka Mamića na klupskim izborima neće biti iznenađenje, i sam je protagonist prije nekoliko tjedana kategorički najavio takav razvoj događaja, i to na temelju informacija o dominantnome raspoloženju, to jest broju ruku unutar dinamove skupštine. No, od pobjede gospodina Mamića, čovjeka koji se nikom više u ničemu ne treba dokazivati, za naciju međutim najveće iznenađenje predstavlja spoznaja o uvjerljivom razlazu s ocem, kako mu je do prije nekoliko dana tepao, dakle notornim Mirkom Barišićem, te podredno i s nekim Krešimirom Antolićem, članom Uprave Dinama.

Majka svih bitaka

Čini se kako se pod velom koncilijantnosti i opće uzajamne tolerancije između Mamića, s jedne strane, te Barišića i Antolića s druge, potiho vodi(la) ‘majka svih bitaka’. Najnovijoj utrci za ključno mjesto u Dinamu Mamić se pouzdano nije priključio zato da je izgubi i dokaže svoju veličinu u porazu.

Naprotiv, on želi dodatno nahraniti svoje trijumfalističke porive, proširiti utjecaj u klubu ali i izvan športa. U konačnici, osim športskih, ambicije su mu da iz položaja bjegunca transferira sebe u poziciju hrvatskog narodnog junaka, odnosno nacionalnoga lidera u progonu, kako voli kazati ‘pravosudnog smeća’, misleći pritom na korumpirane suce, odvjetnike i ostale posrnule pravosudne duše. Čime je pokupio stanovite simpatije javnosti

Koza i rog

Netko je jednom duhovito primijetio kako je praiskonska želja Zdravka Mamića zapravo pretvoriti hrvatski šport u neki oblik Kolumbije, gdje bi on sam bio Pablo Escobar. Opisanu ambiciju vjerojatno je zasnovao na prilično nesuvislim procjenama situacije kakve su mu ponudili njegovi drugovi i savjetnici, među kojima, što bi se moglo nazvati stanovitim iznenađenjem, istaknuto mjesto u zadnje vrijeme zauzima njegov ugledni sužlicaš, Tomislav Marčinko, javnosti slabo poznati član kluba, a koji autora ove kolumne neodoljivo podsjeća na Ragnara Lodbroka iz Kattegata, samo s jedno pedesetak kilograma viška.

Spomenuti Marčinko je do 1990. živio u Novom Sadu, bio je novinar i urednik u Dnevnika TV Novi Sad, Maxportal navodi kako je bio član pokrajinskog komiteta SK Vojvodine. Klasična jugoslavensko – novinarska komunjara reklo bi se, kakvih je u bivšoj državnoj zajednici egzistiralo ‘na tone’. Prethodno je bio profesor u Gimnaziji u Staroj Pazovi, srijemskoj palanci smještenoj na pola puta između Novog Sada i Beograda. Rođen je u selu Golubinci pored Stare Pazove, čime bi se to selo moglo izravno plasirati na posebno mjesto novije hrvatske povijesti i postati idejno značajno, poput recimo Sanaderovih Dugobaba.

S neba, pa u rebra

No, ništa u cijeloj priči ne bi bilo interesantno da spomenuti lik odmah nakon dolaska u Zagreb, kamo je, navodno, pobjegao pred pomahnitalim Miloševićevim režimom, nije imenovan na jednu od ključnih funkcija unutar hrvatskog medijskog prostora, na mjesto glavnog urednika informativno – političkog programa HTV-a. Što je izazvalo golemo iznenađenje i interes struke, dakle da jedna persona, posve nepoznata čak i najužim profesionalnim krugovima, netom nakon dolaska u Zagreb dobije jednu od ključnih uloga informativnog programa državne televizije, i to države koja se nalazi praktički u ratu. Izgleda kako je netko u njega imao veliko povjerenje. Danas je poznato kako je u to vrijeme Udba praktički krojila sve ključne procese, vjerojatno se i spomenuto namještenje može promatrati u tom svjetlu, no to danas ionako više nije važno, niti bilo koga interesira.

Žestoki udar na Barišića

Spomenuti Ragnar iz Golubinaca sada je, dakle, presavio tabakeru te se brutalno obrušio na Barišića s porukom ‘Mirko, vrijeme je’. Vrijeme je, kako se navodi, da prozvani Mirko odgovori na nekoliko neugodnih pitanja koja su do sada sustavno metena pod tepih, smatra Marčinko.

Prvim pitanjem traži se odgovor na koji je način Barišić, kao navodni hrvatski nacionalist, 1974. godine dobio posao u beogradskom GENEXU, za kojeg se pouzdano zna da je bio leglo, ali i blagajna KOS-a. Drugim pitanjem bivši pokrajinski komunist pita Barišića je li doista bio član KOS-a, ili mu netko podmeće. Nadalje se Marčinko pita kako je moguće da su dragovoljci domovinskog rata tijekom 1991. godine bacili bombu na kuću g. Barišića u selu Levanjska Varoš pored Đakova, i zbog čega. Na koncu se spominje i 1995. godina, odnosno činjenica da je predsjednik Tuđman odbacio prijedlog Franja Gregurića, Mladena Vedriša i Nikice Valentića da upravo Barišića imenuju zagrebačkim gradonačelnikom. Posebnu pozornost analitičara izazvala je spoznaja, to jest pitanje, čijim je novcem za Barišića kupljen ekskluzivni apartman u Miamiju na Floridi, kao i na koji je način stekao vlasništvo nad velebnom kućom na Samoborskom gorju. Na koncu ga Marčinko, čak pomalo i frendovski, pita da ako se već odrekao Zdravka Mamića, u kojem roku namjerava vratiti svo ono zlato, srebro, umjetnine i novac, nekretnine i pokretnine, kojim je od strane Mamića velikodušno darivan.

Mudra diskreditacija Barišića

Nema sumnje kako bivši vojvođanski partijski lukavac na sve moguće načine želi moralno diskreditirati Mirka Barišića. Što, obzirom na poznate činjenice i nije neki problem. No, nije li iznošenjem niza zakašnjelih diskreditacija o g. Barišiću Tomislav Marčinko diskreditirao zapravo sebe samoga?

Naime, teško je povjerovati kako je za spomenute diskreditirajuće inkriminacije o Mirku Barišiću gospodin Marčinko saznao tek tijekom posljednjih nekoliko tjedana. Ili mjeseci. Vjerojatniji je scenarij kako je, obzirom da je riječ o višegodišnjim bliskim suradnicima, Marčinko sa svime bio upoznat godinama ranije, no obzirom na bonacu koja je u Dinamu vladala do sada nije bilo potrebe iznositi prljavi veš, kojeg je tijekom presice u Mostaru Mamić najavio pod definicijom iznošenja ‘teške artiljerije’. No, sada, kad se barka opasno nagnula, ispaljuje se i zlatni metak ne bi li uljez bio najprije moralno diskreditiran, u konačnici i eliminiran. Za društvo je naročito važno sve odigrati prije ključne izvanredne sjednice skupštine kluba, a kao posebna bizarnost ostaje zapisano kako je u polemici bivši srbijanski pokrajinski komunist neizravno optužio drugoga da je bio agent KOS-a. Rugala se sova sjenici, reklo bi se.

Mamićevo konačno rješenje

Koliko se može shvatiti čitajući i analizirajući signale iz tih opskurnih krugova, ideja se ukratko svodi na to da Mamić mora iskoristiti priliku i opet osvojiti Dinamo, jer je u pitanju pripremno razdoblje za stanovite velike transfere. A treba požuriti jer bi se teško mogao izvući iz konfuzije ako bi se pojavio i neki novi aspirant, što obzirom na neprijateljsku relaciju prema zagrebačkoj gradskoj vlasti nije nimalo nemoguće. U stvari, obzirom kako Dinamo u svome poslovanju generira strahovito veliki i čisti i prljavi novac, neki novi aspirant zasigurno će se kad-tad pojaviti. U pitanju je, dakle, ‘neverending story’, na tom horizontu sunce nikada ne zalazi, to je posve sigurno.

Životinjski nagon za opstanak

Kao što je posve sigurno da će se Zdravko Mamić na svakog budućeg aspiranta baciti instinktom aligatora koji je nanjušio krv. No, ozbiljniji analitičar savjetovao bi mu upravo suprotno: da poradi na promjeni svoga lošega imidža, i u vremenu koje dolazi uoči svoj trenutak, ako se on ukaže. No, Mamić, kao što rekosmo, ne bi bio to što jest da se ne baca na prvi plijen koji je uočio, pa bio taj plijen i klopka. U svakom slučaju nizom nepotrebnih konflikata zadao je samome sebi smrtne rane, te stvorio situaciju koja je u konačnici rezultirala hercegovačkim egzilom. Poznato je kako se u Hrvatskoj nikoga tko posjeduje milijune ne može strpati u zatvor. Kako stvari stoje iznimka je jedino Zdravko Mamić, i to je činjenica nad kojom bi se upravo on morao zamisliti. No, ipak se čini kako je u egzilu shvatio da mu popularnost, a time i moć, radikalno pada, te je nakon početne hercegovačke hibernacije krenuo u akciju eliminacije konkurencije, na njegovu žalost redom svojih dojučerašnjih pajdaša, kako iz športske tako i iz pravosudne i političke domene.

Novi predsjednik, nova strategija

S druge strane njegova pravosudno – fizička eliminacija iz Zagreba dokazala je da Mamić ne može više kontrolirati baš sve članove svoje zagrebačke filijale kao nekada. Doznaje se, naime, kako su neki od njih najprije glasali protiv njega, no nakon njegove gorljive pozadinske agitacije ‘promijenili su mišljenje’. Istina vrlo sporo ali ipak malo po malo ljudi shvaćaju kako u njegovome liku egzistira nezadrživi utilitarizam i mračna rudimentarna parapolitička nit, koja je nespojiva s modernim funkcioniranjem jednog športskog društva kakvo je Dinamo. Promatrano i strateški i taktički, novi predsjednik, navodno je riječ o Damiru Zoriću, tu činjenicu mora uzeti u obzir.

Aktualni sukob je također dokazao i kako se napuhani kult Zdravka Mamića ipak počeo rasplinjavati, dojam je kako on nikome više ništa sa sigurnošću ne može obećati. A Damir Zorić, ako doista posjeduje liderski instinkt kako za sebe voli kazati, odmah će za njega početi tražiti ‘zamjenu’, bez obzira na sadašnju prigodnu retoriku koja situaciju između njih dvojice prikazuje kao beskonfliktnu. Čitajući biografiju Damira Zorića jasno je kako on i Mamić personificiraju potpuno različite – zapravo drastično suprotstavljene i životne i poslovne filozofije, i u kontekstu vizije s kojom, predmnijeva se, Zorić namjerava nastupiti na mjestu predsjednika kluba gospodin Mamić može funkcionirati samo kao uteg.

Bolje da pobjedi Mamić

Ono što situaciju čini krajnje bizarnom jest činjenica kako je za Dinamo, u ovom momentu, puno utilitarnije da umjesto Barišića bude izabran Damir Zorić. Jer bi ponovni izbor Barišića, ako bi se nekim svemirskim čudom i dogodio, podrazumijevao slabljenje, pa čak i postupnu dezintegraciju Dinama. Što bi se odrazilo na ukupan hrvatski šport. Naime, Mamić je u pravu kada tvrdi da je njegovom zaslugom Dinamo postao ozbiljan europski klub, kao i temelj nacionalne vrste, no za ovu priču je naročito važno kako u skupštini kluba upravo on kontrolira većinu. Njegova predmnijevana eutanazija izborom Barišića proizvela bi praktički športsko izvanredno stanje, te bi se razne institucije našle pred strahovitom blokadom. U ovom momentu i u Dinamu i u reprezentaciji Mamiću se ničim ne može parirati.

Inspekcije u klubu

Gospodin Mamić još uvijek, slengovski rečeno, nije out, barem ne onoliko koliko su neki mislili da jest. To je za gospodina Barišića krajnje nepovoljno, a ako se svemu pridoda i nepobitna činjenica kako su njih dvojica, Barišić i Krešimir Antolić, zadnjih dana nepovratno kompromitirani cijelim nizom otkrivenih klupskih netransparentnosti, u rasponu od  nelegalnih zapošljavanja do nepotizma, sektaštva te raznih drugih vidova korupcije, situacija je za njih dvojicu zapravo dramatična. U Dinamo je navodno ušao i državni inspektorat, te razne gradske nadzorne službe, tako da ‘dapače, dapače, dapače’ gospodina Antolića u povodu vijesti da kriminalistička policija pretražuje njegove arhive, kao i trostruki ‘podržavam, podržavam, podržavam’ djeluju krajnje bizarno i neuvjerljivo. Slabo mu pomažu ti multiplicirani afirmativi.

Iva Cigrovskij

Njegova djevojka, ujedno i glavna klupska osoba zadužena za komunikaciju, stanovita Iva Cigrovskij, osoba je koja je navodno raspolagala faraonskim ovlastima u klubu, znatno većim nego bi se moglo zaključiti iz njezinog formalnog namještenja. Odgovor vjerojatno leži u činjenicu kako je u pitanju ljubavni odnos nje i Antolića, no i to je jedna od činjenica koja bi dvojac Barišić & Antolić mogla nezaustavljivo dislocirati u out. Antolićeva obrana kako o njenim određenim aktivnostima nije imao pojma, zapravo je nečuvena. Ljubavnice visokih dužnosnika uvijek su njihove jako povjerljive persone, koje se, osim formalnim poslom, bave  i raznim specijalnim poslovima povezanim s gazdom. Priču kako nije imao pojma čime se Iva bavi gospodin Antolić može prodati maloj djeci. Na drugoj strani, ako se njegova ignorancija i prihvati kao vjerodostojna, što apsolutno nije, ostaje onda pitanje kako se klupska PR-ovka, i na koji način, dočepala ogromnog utjecaja, tolikog da su se pred njom tresli zaposlenici kluba, te mnogi bivši umirovljeni nogometaši koji su naknadno zaposleni u Dinamu.

Zaključno, Barišić i Antolić ipak su zatresli Zdravka Mamića skoro jednako koliko i hrvatsko pravosuđe. Ako ih kojim slučajem Mamić ne uspije smijeniti nametnut će samome sebi neprelaznu barijeru koja bi ga mogla stajati jako, jako puno. To je, doduše, malo vjerojatan scenarij, ali ipak. Bilo kako bilo i u Dinamu i u Međugorju narednih će tjedana biti vrlo živo.